Sedam dana nakon dolaska sa Olimpijskih igara, dok je rukometna euforija još tresla Crnu Goru, počele su pripreme Budućnosti. Bez ikakve pompe...
Timu koji je nakon istorijskog osvajanja Lige šampiona prepolovljen (penzionisale se Bojana Popović i Maja Savić, otišle Katarina Bulatović, Sonja Barjaktarović, Ana Radović, Ana Đokić, Dijana Jovetić i Adrijana Cakalije), niko nije predviđao velika dostignuća. Stidljivo je najavljivan plasman u glavnu fazu Lige šampiona, o nekom većem cilju niko nije ni razmišljao, čak je i Morača” na startu sezone bila poluprazna. Vremenom se sve mijenjalo, pa je podgorički hram rukometa u nedjelju veče na utakmici protiv Đera bio ponovo pun, opet se pričalo o najboljoj atmosferi u Evropi.
Sada, nepunih sedam mjeseci kasnije nakon početka priprema, Anđela Bulatović priznaje da je vjerovala da ova ekipa može da se bori za polufinale. Doduše, to je i najavljivala u „uvijenoj” formi.
"Iskreno sam vjerovala u to, čak sam i rekla na početku sezone da ćemo svima zagorčati živote. To smo i uradile, ali ostaje žal što nismo došle do polufinala. Imale smo prilike, nismo uspjele da ih iskoristimo", kaže srednji bek „plavih”.
Djevojka koja je najstarija u ekipi nakon golmanke Klare Voltering, iako je prije nepuna dva mjeseca proslavila tek 26. rođendan, smatra da se 3. mjesto u grupi sa Đerom, Larvikom i Randersom mora okarakterisati kao uspjeh.
"Ovo je jako dobra sezona, jer je ovo veoma mlad tim, koji tek treba da pokaže pravo lice. Radile smo naporno, napredovale smo iz utakmice u utakmicu i igrale sve bolje. Cilj nam je bio da prođemo prvu rundu, a kad smo ušle u glavnui fazu, bilo je normalno da težimo za nečim većim. Mogle smo do polufinala, ali je mnogo razloga zašto nismo među četiri najbolje ekipe. Vjerujem da će sljedeća sezona biti još bolja, jer nije bilo lako igračicama sa strane da se uklope u naš sistem. Pokazale su da su dobre, prvenstveno kao osobe, ali i kao rukometašice".
Podgoričankama je ove sezone najviše nedostajao šut sa devet metara. Milena Knežević je jedina bila opasna sa te daljine, mada je većinu golova postizala iz prodora i sa sedmerca, a zakazali su desni bekovi. Nije bilo onih prepoznatljivih „haubica” Katarine Bulatović ili Bojane Popović.
"To jeste bio problem, jer od prošle sezone nema sedam-osam igračica, a posebno Bojane i Kaće, koje su izraziti šuteri. I pored tog hendikepa, stvarale smo dosta šansi za gol, ali smo u glavnoj fazi ispred sebe imale fenomenalne golmane, za koje je potrebno iskustvo da ih savladaš. Nažalost, nismo koristile te šanse, ali je činjenica da nam je falio jedan izraziti šuter da izvuče odbranu. Sve ekipe su se protiv nas povlačile na šest metara, ali su igračice Randersa i Đera u posljednja dva meča malo izašle, što je iskoristila Dragana Cvijić da odigra dvije fenomenalne utakmice", istakla je Bulatovićeva, koja je u nedjelju veče postigla četiri veoma važna gola.
Trudile smo se da ne šutiramo iz daljine
Na utakmici sa Đerom najveći problem je bila realizacija zicera. Činilo se da su se neke igračice uplašile Katrine Lunde-Haraldsen, jer su pogađale nju ili okvir gola iz zicer situacija.
"Lunde je fenomenalna golmanka, ali slabija brani zicere i šuteve sa krila nego sa bekovskih pozicija. Kada joj se šutira sa devet metara ima gotovo 90 odsto odbrana, hvata „žive” lopte. Zbog toga smo se trudile da što manje šutiramo iz daljine, a one su nas sve vrijeme puštale da to radimo. Lunde se sama spremi, zna kako ko šutira i jako je teško savladati. Čim smo počele više da šutiramo sa šest-sedam metara, počele smo da prilazimo Đeru, a onda smo i prešle u vođstvo. Na kraju nije sve bilo sve kako smo željele, ali smo dale svoj maksimum", kaže Bulatovićeva.
Falilo iskustva i svježine
Koliko je Budućnost bila blizu polufinala, najbolje govore rezultati - u „Morači” je izgubila od Larvika 20:18, a od Đera 22:21, dok je u Randersu remizirala (20:20). Da je dobila bilo koju od tih utakmica, ili makar izborila bod u onim u kojima je poražena, u subotu bi se u Norveškoj borila za polufinale.
U sva tri slučaja im je nedostajalo i iskustva i svježine u uzbudljivim završnicama.
"Možda nismo imale iskustvo koje nam je bilo potrebno, ali je činjenica da nije bilo ni prevelike rotacije, kako bismo mogle da budemo svježe u finišu. Zbog velikog umora i prevelike želje nismo imale prava rješenja. Jako mnogo smo se trošile u odbrani, a nije nimalo jednostavno igrati 60 minuta tako u defanzivi i onda biti svjež u napadu", zaključila je djevojka koja nosi desetku na leđima.
Bonus video:
