Kada je 1994. godine iz beogradskog Voždovca otišla u Skoplje, u Kometal Đorče Petrov, nije ni bila svjesna u kojoj mjeri će taj potez odrediti njen igrački, ali i životni put - Indira Kastratović (djevojačko prezime Jakupović) je te godine brakom zaokružila petogodišnju vezu sa Zoranom Kastratovićem, sadašnjim selektorom crnogorskih rukometaša, a u Kometalu i makedonskoj reprezentaciji (za koju je odlučila da igra nakon raspada bivše SFRJ, čije je boje, takođe, branila) doživjela je najsjajnije trenutke u bogatoj i uspješnoj karijeri. Uostalom, i danas živi i radi u Skoplju...
"Prvo, ja nisam ni htjela da idem u Makedoniju, kada sam dobila poziv da pređem u Kometal", u razgovoru za „Vijesti“ otkriva Indira Kastratović, i nastavlja:
"Sa Voždovcem sam 1993. godine bila na jednom turniru u Skoplju. Tada je u Srbiji bila velika kriza, embargo, nijesmo imali ni osnovnih stvari. Odveli su nas na veliku Kvantašku pijacu, bile smo smještene u nekom radničkom hotelu. Meni je u glavi ostala ta slika Skoplja i kada su me pozvali rekla sam da mi ne pada na pamet da idem tamo. Zoran me, međutim, nagovorio da odem i definitivno nisam pogriješila, naprotiv. Od tada se stalno u životu rukovodim onom „nikad ne reci nikad“, nastavlja priču legendarna makedonska rukometašica, rodom iz Banjaluke.
Iako su podijeljena mišljenja da li se radi o najboljoj ili jednoj od najboljih makedonskih rukometašica svih vremena (2000. godine je izabrana za rukometašicu decenije u Makedoniji), za sve u Makedoniji je istinska rukometna ikona, igračica koja je bila u stanju da sama rješava utakmice.
I to je činila veoma uspješno, pa je Kometal početkom XXI vijeka u velikoj mjeri zbog nje bio jedan od najboljih evropskih klubova, koji je 2000, 2002. i 2005. godine tri puta igrao u finalu Lige šampiona, a jednom bio i šampion (2002).
"Kada bih birala idealni tim u kojem bih voljela da igram, u njemu bi sigurno bilo mjesta za Indiru Kastratović. Bila je odličan igrač. Igrala sam sa puno dobrih igračica, ali Indira je legenda. Šteta što smo bile različite generacije, što nismo imale šansu zajedno da igramo", rekla je prije dvije godine za makedonski „Dnevnik” Bojana Popović, jedna od najboljih rukometašica svijeta svih vremena.
Indira Kastratović je 1997. godine bila najbolji strijelac Svjetskog prvenstva u Njemačkoj (Makedonija je završila na 7. mjestu, u konkurenciji 24 tima, nakon poraza u četvrtfinalu od domaćina) sa 71 golom, ali interesantno nije izabrana u najbolju postavu šampionata. Ta nepravda je ispravljena dvije godine kasnije na SP u Danskoj i Norveškoj (Makedonija bila osma) kada je bila najbolji desni bek prvenstva (četvrti strijelac sa 62 gola). Bila je dva puta pozvana u selekciju Evrope, jednom u tim svijeta, bila je i najbolji sportista Makedonije...
"To su uspjesi koji su, definitivno, najdraži u mojoj karijeri", kaže Indira, koja je oproštajnu utakmicu odigrala početkom juna 2006. godine u Skoplju.
Iz svog igračkog perioda, od crnogorskih igračica, posebno izdvaja Maju Bulatović, Olgu Sekulić, Svetlanu Antić i Katicu Lješković.
"To su žene koje su dale mnogo za crnogorski rukomet, mislim da ne treba da se zaborave", kaže bivša ljevoruka „bombarderka“.
Od današnjih desnih bekova po njenom ukusu su Katarina Bulatović i Francuskinja Aleksandra Lakraber.
"Lakraber je tip igrača sličan meni".
Osim makedonskog, veoma prati i crnogorski rukomet, ženski i naravno muški. Odgledala je nekoliko mečeva crnogorskih rukometašica na nedavnom Evropskom prvenstvu u Srbiji, uključujući i finale sa Norveškom.
"Te djevojke su pokazale da se i sa odbranom može do uspjeha. Mislim da su igrale savršenu odbranu. Svako je morao da razmišlja kako će da prođe i postigne gol pored takve odbrane. Mislim da je odbrana stub svega, a Crna Gora je bila prepoznatljiva po tome, te brzim kontrama i polukontrama. Čitavo prvenstvo su igrale kao jedna, kao rijetko ko. Bila sam ponosna što je Crna Gora osvojila zlato i srećna što je jedna ekipa sa naših prostora skinula Norvešku sa trona".
S obzirom na to da je suprug crnogorski selektor, logično je i pitanje o našoj muškoj selekciji, koja je, takođe, imala sjajnu 2012. godinu.
"Oni su stvarno iznenađenje. Mislim da je malo ko mogao da očekuje da će napraviti takvo nešto. Nadam se da će na Svjetskom prvenstvu smoći snage da kao kolektiv ponovo naprave neki uspjeh, da prođu u osminu finala, a onda će sve biti drugačije".
O zaslugama selektora u rezultatima Crne Gore ne želi da govori, kako „ne bi ispala subjektivna i kako ga ne bi hvalila“.
"Ja znam koliko on može. Mislim da je on prvo učinio da ti momci osjećaju da vrijede, da stvarno sa ponosom nose dres Crne Gore, da se bore i da svaki igrač da svoj maksimum, bez obzira da li igra pet, 20 ili više minuta".
Na pitanje kako objašnjava da tako mala država kao Crna Gora uspijeva da postiže takve rezultate u rukometu, Indira odgovara:
"Ne znam, svi me to pitaju. Kad im kažem koliko Crna Gora ima stanovnika, niko ne može da vjeruje. Mislim da je u pitanju crnogorski mentalitet, a i iza ovih uspjeha stoji i veliki rad. U Makedoniji su me pitali da napravim poređenje, da kažem zašto sad Makedonije nema nigdje. Mislim da ništa ne dolazi preko noći, mislim da je ženska reprezentacija uspjeh gradila dugi niz godina, prvenstveno preko Budućnosti. I mi smo svojevremeno u Kometalu imali takav način rada, gdje je mnogo djevojaka u reprezentaciji bilo u jednom klubu, koji je u kontinuitetu igrao Ligu šampiona. Zato su crnogorske rukometašice zasluženo postigle to što su postigle".
Ženski rukomet Makedonije je, kako kaže, počeo da pada u posljednje dvije godine, kada se ugasio Kometal.
"Muški rukomet se još drži, zato što ima dva kvalitetna kluba (Metalurg, Vardar), ima igrače koji igraju Ligu šampiona, ima Kirila Lazarova. I oni idu na Svjetsko prvenstvo, prošle godine su bili peti na Evropskom prvenstvu, dakle imaju kontuitet. Bitno je imati dobre klubove".
Nakon prvih mečeva polufinala Lige šampiona 2002. godine, kaže da se očekivalo da u finalu igraju Budućnost i norveški Larvik.
"Budućnost je sa Hercom igrala neriješeno u Mađarskoj, i očekivalo se da će kod kuće da završiti posao, dok smo mi izgubile sedam razlike u Norveškoj i u Larviku su bili sigurni da idu u finale. Čak su se uoči revanša u Skoplju raspitivali kod naše uprave kako iz Skoplja mogu da produže za Podgoricu na prvi meč finala, čak su se raspitivali gdje mogu da proslave prolaz".
"To nas je malo iznerviralo, kao mušku reprezentaciju Crne Gore u Švedskoj kada su im pustili pogrešnu himnu, proradio je neki balkanski inat, pa smo u prvih 10 minuta napravile 9:1. Od toga Norvežanke više nijesu mogle da se oporave".
Budućnost je te godine izgubila revanš kod kuće od Herca, pa je na prvo finale i titulu morala da čeka još 10 godina...
"Kad se dođe do same završnice, odlučuju nijanse, detalji. Kometal je tada imao ovo što sada ima Budućnost, da svi budu kao familija, da cijela ekipa diše kao jedna. Možeš da imaš mnogo dobrih igračica, a da nemaš rezultat ako to nije usklađeno kako treba, da na teren može da uđe bilo koja od 16 igračica i da se osjeća najbitnijom. Bojana je prošle sezone dala doprinos da sve ostale iskoriste maksimalno svoju minutažu u ekipi".
Nakon što je skoro 10 godina, zajedno sa suprugom Zoranom, vodila brigu o rukometnoj školi „Kastratović“, i bila trener pionirske, Indira je u avgustu prošle godine postala trener Vardara (u novembru prošle godine tranformisan u akcionarsko društvo, prvi ženski makedonski klub koji je to uradio), čiji je član crnogorska reprezentativka Andrea Klikovac. Vardar je trenutno drugi u prvenstvu sa tri boda zaostatka, ali i utakmicom manje od Metalurga, dok u Regionalnoj ligi ima dvije pobjede u šest mečeva.
"Naša saradnja je počela tako što sam bila direktor naše škole rukometa „Kastratović“, omladinskog pogona, koji je kompletan prešao u Vardar. I kad se desilo to sa trenerom, onda su me zamolili da pomognem i budem trener ove godine. Kako stvari stoje, saradnja će se nastaviti, jer smo potpisali ugovor na tri godine. Ja sam veoma zadovoljna. Na čelo kluba je došao čovjek koji ima viziju da napravi klub na duže staze, neće ništa preko noći. Zasad sve ide kako treba, planiramo sljedeće sezone da napravimo malo jaču ekipu, evropsku. Polako dovodimo pojačanja, stigla je Španjolka Begonja Fernandes, o ostalima ne mogu da govorim. Radi se planski".
Kako ističe, ove sezone su ambicije Vardara da osvoji titulu, nakon nekoliko godina dominacije Metalurga.
"A već od juna da počnemo da razmišljamo o Ligi šampiona, počinjemo polako da pravimo tim koji će biti poznat u Evropi, kao što je nekad bio Kometal. Ali ne planiramo da to napravimo preko noći. Tako je bilo i sa Kometalom, rezultati su stigli nakon pet-šest godina, i Budućnost je imala takav put. Potreban je kontinuitet dugi niz godina, a mislim da čovjek koji je sada na čelu Vardara ima takvu želju i da hoće da napravi tako nešto", ističe Indira Kastratović.
Budućnost je uvijek kasnila
Svojevremeno je Budućnost, u vrijeme kada je na čelu bio Rade Đurđić, u nekoliko navrata pokušala da dovede Indiru Kastratović u Podgoricu, ali bez uspjeha.
"Rade Đurđić je uvijek kasnio dan-dva, javljao se kad sam ja već potpisala za Kometal", kaže Indira.
Je li ti žao što nisi igrala u Budućnosti?
"U Kometalu sam stvorila nešto, osjećala sam se kao da sam kući. Svi ljudi me tamo smatraju kao njihovom, domaćom. Voljela bih, naravno, da sam zaigrala i u Budućnosti, koja mi je, ipak, bila malo bliža po svemu od Kometala. Ali, takav je bio splet okolnosti, pa sam ja ostala u Kometalu i dan danas sam dio Makedonije".
Panov preteča Prokopa i Boškovića
Kako kaže, bilo je dosta interesantnih duela koje je igrala protiv Budućnosti, a posebno izdvaja jedan u dresu Voždovca, u jednom od duela koji su odlučivali o tituli, kada je na klupi Podgoričanki bio ruski stručnjak Aleksandar Panov.
"Maja Bulatović je tada igrala za Budućnost, imale smo puno duela u igri. Sjećam se da sam u jednoj akciji krenula da prođem i šutiram na gol, ali sam osjetila da me neko držao za dres. To je bio Saša Panov. Nijesam mogla da prođem da šutnem i da dam gol. Panov je uradio isto što i selektor Srbije Saša Bošković na nedavnom Evropskom prvenstvu, ili nešto sličnom onom što je prije nekoliko godina napravio Gunar Prokop", uz osmijeh se prisjeća Indira.
Budva donijela sreću
Indira nam je otkrila interesantan detalj sa dočeka 2012. godine u Budvi, gdje je prošle, kao i ove, bila sa suprugom Zoranom.
"Zoran mi je na ponoć rekao: „Ženo, samo da znaš, ovo je naša godina“. Nadam se da će i 2013. godina da produži u istom tempu. Počev od Španije, jer mi je najveća želja da muška reprezentacija postigne dobar uspjeh na Svjetskom prvenstvu", kaže Indira.
Zoran je moja Ahilova peta
Sa suprugom Zoranom upoznala se 1988. godine u vrijeme kada je nosila dres Halas Jožefa (gdje je stigla iz Mire iz Prijedora, a nosila je i dres novosadskog Jugoinspekta, Voždovca i Kometala), godinu kasnije prijateljstvo je preraslo u vezu, a nakon još pet godina i u brak.
"Sad smo punoljetni u braku", uz osmijeh kaže Indira.
Zoran Kastratović je nekoliko godina bio i trener Indiri, u Jugoinspektu, Kometalu i reprezentaciji Makedonije.
"Moj suprug je bio velika Ahilova peta u mom životu. Ne pretjerujem, ne uveličavam ništa kad kažem da mislim da u rukometu ne bih postigla toliko koliko sam postigla da nije bilo njega. Interesantno, od mog supruga nikad nisam čula „bravo, super si bila“. Uvijek je bilo „možeš ti i bolje“. Da li me on na taj način držao da ne poletim u nebo, ne znam... Nakon svake utakmice smo pravili analize i mislim da me on zadržao da budem na zemlji.
Sada su oboje u istoj, trenerskoj koži...
"Ja sam nova u ovom poslu i ne bi bilo normalno da od njega ne tražim savjet, da se ne konsultujem sa njim. Za mene je danas svaki savjet veliki, jer je trenerski posao potpuno drugačiji od igračkog. Od Zorana mogu mnogo da naučim", zaključila je Indira Kastratović.
Galerija
Bonus video:
