Rukomet je, definitivno, obilježio 2012. godinu u Crnoj Gori. Dovoljno je samo nabrojati uspjehe - ženska reprezentacija je evropski prvak i olimpijski vicešampion, Budućnost je osvojila Ligu šampiona, a muški nacionalni tim je poslije pet godina izborio plasman na jedno veliko takmičenje i stigao nadomak drugog...
Bajka je počela 13. maja. Budućnost je u revanšu finala Lige šampiona nadoknadila minus iz prve utakmice, u prepunoj „Morači” savladala Đer sa 27:25 i ispunila decenijski san.
To kao da je bio samo uvod. Dvije sedmice kasnije, reprezentacija Crne Gore na kvalifikacionom turniru u Lionu je nadmoćno osvojila 1. mjesto i domogla se Olimpijskih igara u Londonu. Bojani Popović i Maji Savić se ispunio san da završe karijeru na najvećoj svjetskoj smotri sporta...
Dragan Adžić se odlučio za atipičan način priprema, jer „crvene” nisu odigrale nijednu pripremnu utakmicu! Forma je brušena u grupi, a nikoga nisu previše zabrinuli porazi od Brazila i Hrvatske i remi sa Rusijom.
Sve je bilo podređeno četvrtfinalu, u koje je Crna Gora ušla sa četrvte pozicije u grupi. Rival je bila Francuska, koja je u prvoj fazi igrala veoma moćno. I viđena je drama - Adžićev tim je imao posljednji napad, ali je lopta iskliznula iz ruke Katarini Bulatović. Francuskinje su imale čistu situaciju za kontru, jer je lopta bila ispred Rafael Tervel, ali se Bojana Popović bacila na nju kao da joj život od toga zavisi. I dočepala je se, a onda majstorski sa poda asistirala Majdi Mehmedović, koja je izborila sedmerac.
Odgovornost je preuzela Bulatovićeva, žarko je željela da se iskupi za loš pas i uspjela je - savladala je Amandin Lejno i donijela neopisivo slavlje.
U polufinalu je bez velikim problema Španiji vraćen dug sa Svjetskog prvenstva u Brazilu iz decembra 2011. godine, a u finalu je čekala svemoćna Norveška. Nažalost, sestre Bonaventura su sudile kao da su iz Osla i pogurale Norvežanke do trona.
Osveta je stigla četiri mjeseca i pet dana kasnije, kada je Crna Gora, ovog puta bez Popović, Savić, Ane Radović, ali i povrijeđene Mehmedović, nakon paklenih 80 minuta savladala Norvešku sa 34:31 i šokirala sve titulom šampiona Evrope. Slavlje u Beogradu, a zatim i širom Crne Gore, bilo je neopisivo...
I Budućnost je igrala odlično u Ligi šampiona. Iako je u prelaznom roku ostao bez sedam veoma bitnih igračica i još morao da igra bez povrijeđenih Dragane Cvijić i Elene Gjorgijevske, tim Dragana Adžića se domogao glavne faze i mečeva sa Đerom, Larvikom i Randersom.
Na domaćoj sceni, naravno, nije bilo nikakvih uzbuđenja...
Godinu iz snova na najbolji mogući način su upotpunili rukometaši. Igrači koji su ranije ubjedljivo gubili od Švedske, Poljske, Slovačke, ispadali od Grčke, Rumunije, klecali čak i pred Izraelom... dolaskom Zorana Kastratovića kao da su se preporodili. Trener šampionskog tima Berana iz 2008. godine je usadio vjeru Drašku Mrvaljeviću i drugovima, probudio im onu pomalo zaboravljenu drskost i otkrio šta može da bude najjače oružje momaka u crvenim dresovima - atipična i izuzetno agresivna odbrana 3-2-1.
Bajka je počela u januaru, kada su po dva puta lagano savladani Letonija i Belgija. Izboren je baraž za Svjetsko prvenstvo, a žrijeb je za rivala odredio velikana svjetskog rukometa - Švedsku.
Na predaju niko nije pomišljao. I jedan detalj je promijenio sve - pred početak utakmice u Stokholmu, sa zvučnika se umjesto „Oj svijetla majska zoro”, čula „Onamo namo”. Organizatori su napravili neviđeni gaf, koji je izazvao Petra Kapisodu i drugove. Zapjevali su himnu iz sveg glasa i stekli simpatije sa svih krajeva svijeta. A onda su pokazali da znaju i da igraju rukomet i čak imali napad za pobjedu, ali su revanš morali da počnu sa golom minusa.
To izdanje i pogotovo emotivno pjevanje himne, probudilo je iskru u navijačima, koji su već pomalo zaboravili rukometaše, prvu crnogorsku selekciju koja je nastupila na nekom velikom takmičenju poslije obnavljanja nezavisnosti.
Tog 16. juna „Morača” je bila dupke puna. U pravom paklu, legendarnim selektorima Švedske Stafanu Olsonu i Oli Lindgrenu nije pomoglo ni to što su navrat-nanos u reprezentaciju vratili jednog od najboljih igrača svijeta, Kima Andersona. Jedan momak im je razbio sve snove - Vasko Ševaljević je devet sekundi prije kraja postigao svoj deveti gol za konačnih 20:18. Nastao je delirijum...
A kakvu senzaciju su napravili Kastratovićevi ratnici, vidjelo se dva mjeseca kasnije, kada je Švedska osvojila srebro na Olimpijskim igrama u Londonu!
Da ta fantastična epizoda sa Šveđanima nije bila slučajna, pokazalo se na startu kvalifikacija za Evropsko prvenstvo. U Manhajmu je srušen još jedan velikan - Njemačka, a potom je u Baru pala i Češka, predvođena fenomenalnim Filipom Jihom, pa je i šampionat u Danskoj sada nadohvat ruke.
Na klupskoj sceni, 2012. je obilježio Lovćen. Najveći crnogorski klub je postao prvi koji je osvojio duplu krunu. Tim Pera Miloševića je bio odličan i u prvoj sezoni SEHA lige, u kojoj je osvojio 6. mjesto i na Cetinju srušio čak i Zagreb.
U tekućoj sezoni su u prijestonici pali i Nekse i Tatran, ali je Milošević, ipak, ostao bez posla. Uprava mu nije oprostila loš nastup u kvalifikacijama za Ligu šampiona, ali se zaboravilo da je ekipa trenirala u dvorani bez struje, da se igračima dosta dugovalo... Uslijedio je ružan raskid saradnje i obostrane optužbe.
Tužno je bilo i u ostalim crnogorskim rukometnim centrima. Rudar je odustao od takmičenja zbog finansijskih problema, a Sutjeska je zbog istih razloga jedva počela sezonu. Šta više, napravljen je pravni galimatijas da bi joj se dozvolilo da nastupa. Nekada veliko Berane praktično više ne postoji, a i kako bi kad je infrastruktura na sjeveru očajna. O tome najbolje govori činjenica da šampioni iz 2008. i 2011. godine, Berane i Mojkovac, svoje rivale dočekuju u bjelopoljskom „Nikoljcu”.
Galerija
Bonus video:
