Nedjelju dana nakon što je Crna Gora postala prvak Evrope, Suzana Lazović je sjela ispred televizora i gledala reprizu antologijskog meča sa Norveškom. „Uhvatili” smo je na poluvremenu, a prvih 30 minuta je preživjela kao da je gledala direktan prenos.
"Isti mi je osjećaj kao da se sada igra, ali bukvalno. Nerviram se kao da gledam saigračice, a da mene nema na terenu, već da sam prinuđena da navijam iz kuće. Ekipa izgleda fenomenalno na terenu, dosta smo jake i sigurnije od Norvežanki. Ima grešaka i u odbrani i u napadu, primile smo nekoliko golova koje nije trebalo, ali za sad sve izgleda dobro", uz osmijeh je prvo poluvrijeme prokomentarisala 20-godišnja Podgoričanka.
A onda se Lazovićeva vratila u realno vrijeme. Mada joj se čini da još hoda po oblacima, da je sve samo san...
"Da smo u ovih šest dana bile slobodne, možda bi se utisci slegli, ali smo imale mnogo obaveza - bile smo na prijemima, imale nastupe na televizijama, pričale sa novinarima... I dalje sam u totalnom šoku, još nisam potpuno svjesna šta smo uradile, prvo za nas, za naš rukomet, a i za cijelu Crnu Goru. Svi su ovo naše zlato dosta emotivno prihvatili, ljudi mi prilaze i tek tada shvatim koliko smo veliku stvar napravile. Nakon Olimpijskih igara su nam se ljudi, metaforički rečeno, sklanjali na ulici, tako je i sada. Da nije bilo podrške navijača, koji su nas pratili cijelo prvenstvo, ne bi bilo ni ovog uspjeha".
U zlato gotovo niko nije vjerovao. Doduše, ni izabranice Dragana Adžića nisu davale nadu navijačima, jer su u javnosti stalno potencirale da je uspjeh i plasman u drugu fazu.
"Jesmo pričale da bi puna kapa bila čak i ako budemo 16. na prvenstvu, ali to smo radile da ne bismo stvarale pritisak samim sebi i da očekivanja sportske javnosti ne bi previše rasla. Naravno, nismo ni pomišljale da se bilo kome predamo. U svaku utakmicu koja nam je bitna ulazile smo sa željom da pobijedimo. Od početka smo vjerovale u sebe, motivisale smo se, između ostalog, onom mojom izjavom da možemo da budemo nemjerljivo moćne. I dokazale smo cijeloj rukometnoj javnosti da smo stvarno moćne i da smo jedina ekipa koja može da pobijedi Norvešku".
Nakon sedam utakmica i šest velikih pobjeda, Crna Gora je ušla u finale. Tamo je čekala ekipa koja se praktično prošetala do meča za zlato, ekipa koja je veliki dužnik iz Londona...
"Imala sam preveliku tremu samo sa 16 godina, kada sam debitovala u Ligi šampiona. Pred meč sa Norveškom sam imala samo pozitivan osjećaj i želju za osvetom za ono što smo izgubile na Olimpijskim igrama. Tremu sam osjećala samo prije utakmice sa Srbijom, jer sam znala da će biti pritiska sa tribina „Arene”, a i nikada nismo igrale sa njima. Srećom, na toj utakmici su naši navijači bili fenomenalni, u 80 odsto slučajeva su se čuli više nego pristalice domaćih. Ne znam kako da im zahvalim na podršci".
U velikom finalu je najviše imponovalo ponašanje djevojaka u crvenim dresovima. Nisu se obazirale na suđenje Španaca Marina i Garsije, samo su mislile o tome kako da daju gol i sačuvaju mrežu Sonje Barjaktarović.
"Nisam ni u Londonu komentarisala suđenje sestara Bonaventura, jer ako odigramo kako možemo, sudije nam ne mogu ništa. I Španci su pokušavali da nas poremete, ali ne damo da nam se nešto uzme. A kad nam se nešto uzme, kao što je to bilo u finalu Olimpijskih igara, to pamtimo. Norvežankama smo zapamtile i vratile dug. Što se tiče arbitara, bilo je grešaka, ali i oni mogu da griješe, da u takvoj atmosferi ne vide sve. Ali, kao što je Anđela rekla, mogle smo da igramo tri noći i tri dana i ne bismo izgubile, pa i da su im sudije svaku loptu dodijelile. Eto koliko smo se osjećale sigurno i jako".
Iako se Bojana Popović oprostila nakon Olimpijskih igara, Suzana Lazović posebno apostrofira njene zasluge za titulu u Srbiji.
"Čast mi je što sam trenirala sa Bojanom, naučila sam dosta stvari od nje i u odbrani i u napadu, o svemu kada je u pitanju rukomet. Nije se rodila igračica sa takvim rukometnim razmišljanjem, nju niko na svijetu nije mogao da prati. Znala je da u sekundi smisli akciju za promjenu odbrane protivnika, sve to svoje znanje je nesebično pokušala da prenese na nas. Naravno, čast mi je što i dalje igram sa Kaćom, što sam igrala sa Majom Savić, što sam bila na istoj poziciji sa Anom Đokić... Sve su one mnogo prošle u svojim karijerama i prenijele to iskustvo na mene, Majdu, Milenu, Marinu i ostale".
Na kraju, djevojka koja će ubuduće biti prvi pivot prvaka Evrope, jer Ana Đokić završava karijeru na kraju sezone, priznala je da je prije odlaska u Srbiju razmišljala o medalji. I kao razlog navodi fenomenalnu odbranu.
"Na Olimpijske igre sam otišla bez opterećenja, a pred ovo Evropsko prvenstvo sam vjerovala da ćemo uzeti medalju. To se možda zaboravlja, ali nas pet-šest je osvojilo bronzu na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Južnoj Koreji i znala sam da će odbrana biti na fenomenalnom nivou, kao tada. Sada je tu sa nama bila i Andrea Klikovac, koja je dala fenomenalan doprinos u odbrani. Uzgred, mi smo kao ekipa naučile da pobjeđujemo, to nas krasi. Ne bojimo se bilo koga, samo nas samih", istakla je Lazovićeva.
Vjerovala sam da mogu opet da igram rukomet
Suzana Lazović je jedna od nekoliko reprezentativki Crne Gore koje su preživjele teške povrede i vratile se rukometu. Tri puta je operisala diskus i jedva je nalazila snagu da sve to preživi.
"Vjerovala sam da mogu opet da igram rukomet, a drugi su strahovali. Sa 16 godina sam prvi put operisala leđa. To je bio težak period za mene, ali sam uz sebe imala roditelje i prijatelje, a moram da zahvalim i Tanji Jeraminok, koja mi je pomogla da se psihički vratim. Svi doktori na Balkanu su mi govorili da mogu da zaboravim na rukomet, ali sam igrom slučaja otišla na Ivanova Korita, gdje sam upoznala bivšeg rukometaša Damira Radončića, koji je takođe operisao leđa i uputio me na doktora Gevargeza", prisjeća se Suza.
Tek što se oporavila, opet muke...
"Sa 18 godina se diskus vratio, situacija se pogoršala pred Evropsko prvenstvo u Danskoj i Srbiji, koje sam odigrala na svoju odgovornost. Otišla sam na drugu operaciju, koja je bila komplikovanija. Bilo je dosta teško i emotivno, najviše za moje roditelje i brata, koji je prošao kroz sve to. Ta operacija nije uspjela, uslijedila je i treća, 12. maja 2011. Godinu i dan nakon toga, za sve sam nagrađena velikim trofejom Lige šampiona. Iz svega sam izašla kao pobjednica, nisam se predala. Priznajem, razmišljala sam o nekim drugim sportovima koji ne opterećuje leđa, najviše o streljaštvu, ali sam vjerovala da mogu da nastavim da se bavim rukometom.
Zanimljivo, Lazovićevoj je puno pomogao suprug njene saigračice Anđele Bulatović.
"Dosta je ljudi kojima moram da zahvalim, ali za moja dobra izdanja na Olimpijskim igrama i na Evropskom prvenstvu moram posebno da istaknem Gvozdena Bulatovića. On je posvetio preveliko vrijeme oporavku mojih leđa, jačanju mišića i pomogao mi da se vratim. I dalje igram rukomet na svoju odgovornost, ali to želim, jer je to sport koji volim, za koji živim. Ne mogu da provedem ni dan makar bez razmišljanja o rukometu, treninzi već počinju da mi nedostaju. Mnogi su me pitali kako ću naći motiv da nastavim da igram nakon svih ovih uspjeha, ali niko od nas ne bi smio sada da se zaustavlja.
Koji ti je naredni cilj u karijeri?
"Da budem proglašena za najboljeg pivota na nekom takmičenju, da odigram makar polufinale Lige šampiona i da ponovo odem na Olimpijski igre. To je fenomenalno iskustvo, biti među 10 hiljada najboljih sportista na planeti je nevjerovatan osjećaj", rekla je djevojka koja je osvojila Ligu šampiona i Kup pobjednika kupova u dresu Budućnosti, te olimpijsko srebro i evropsko zlato sa reprezentacijom.
Studije idu odlično
Suzana je jedna od rijetkih rukometašica Crne Gore koja ne studira na Univerzitetu Donja Gorica. Mlada kružna napadačica studira na odsjeku Bezbjednost i kriminalistika na Pravnom fakultetu.
"Na trećoj sam godini, fenomenalno mi ide. Poslije Olimpijskih igara su mi priredili prijem, a kao nagradu sam dobila besplatno školovanje. Sada se sprema novi prijem povodom zlata u Srbiji. Zahvaljujem profesoru Velju Rakočeviću, koji je sve to organizovao, kao i bivšem dekanu Pravnog fakulteta Raduloviću i novoj upravi fakulteta".
Adžić me je ubjeđivao da se vratim
Prva ljubav Lazovićeve je bio džudo, koji je trenirala četiri godine. Ali, sa 12 godina je otišla na rukometni trening i odradila ga kod sadašnjeg selektora Dragana Adžića.
"Kod njega sam napravila prve rukometne korake. U nekoliko situacija sam razmišljala da prekinem karijeru, ali je Adžić bio uporan, pričao je sa mnom i mojim roditeljima i ubjeđivao i mene i njih da se vratim", zaključila je Lazović.
Galerija
Bonus video:
