Posljednji dan novembra. Pres sala SC „Morača“. Na jednoj strani stola Dragan Adžić i Jovanka Radičević, povod Evropsko prvenstvo u Srbiji. Na drugoj, dvije Cece, jedna rukometna, druga novinarska legenda.
Ona poznatija, zvanično najbolja igračica svih vremena, na promociji knjige o svom životu, cjelokupnoj reprezentaciji Crne Gore, koja se nagurala u salu, poželjela je zlato.
„Želim vam dobrodošlicu u Vršac i da osvojite medalju, onu najsjajniju“, rekla je tada Svetlana-Ceca Kitić, najpoznatija i najbolja jugoslovenska rukometašica svih vremena.
Slične želje imala je i njena nekadašnja saigračica, a već decenijama najbolja prijateljica (ili što bi Kitićeva rekla „moja druga polovina, ona smotana“) Svetlana-Ceca Vujčić. Bivša rukometašica Radničkog, reprezentativka i učesnica Olimpijskih igara u Seulu 1988, koja je zbog povrede koljena rano završila karijeru i posvetila se novinarstvu, imala je sličnu poruku.
„Nadam se da će se Crna Gora i Srbija sresti u finalu“, poručila je urednica rukometne rubrike u „Sportskom žurnalu“.
Evropsko prvenstvo je završeno, a dan nakon njega ugovoren je intervju sa dvije Cece. Trebalo ih je obje skupiti na istom mjestu, a imale su toliko obaveza da to nije bilo nimalo lako.
Dogovor je, ipak, pao - u 17 časova na atipičnom mjestu, u frizerskom salonu na Vračaru, preko puta dvorane nekadašnjeg giganta, a sada marginalizovanog Radničkog. Čuvena rukometašica se spremala za „Ami G šou“ na Televiziji „Pink“, a žena koja je pisala romansijersku biografiju o životu svoje slavne prijateljice je takođe došla da se, kako reče, „uredi“.
I prvo pitanje u ovom atipičnom intervjuu, u kojem su se odgovori dvije najbolje prijateljice preplitali, bilo je da li stvarno mislile da rukometašice Crne Gore mogu da osvoje zlato.
"A zašto da ne? Zar su očekivale nešto drugo", upitala se Kitićeva.
Da li je to bila realna priča, s obzirom na to da su se oprostile Bojana Popović i Maja Savić?
Svetlana Kitić: Ja sam bila umjerena u izjavama i rekla sam prije prvenstva da očekujem da u finalu budu Crna Gora i Norveška. Mislila sam, ipak, pošto više nisu tu Bojana i Maja, da će Norvežanke da osvoje titulu, jer sam ih više gledala. Naravno, navijala sam za Crnogorke, ali nisam bila sigurna da će biti šampionke.
Koliko ste poznavale Milenu Knežević i Majdu Mehmedović, nasljednice Popovićeve i Savićeve?
Svetlana Kitić: Bila sam stručna konsultantkinja na utakmicama Budućnosti u Ligi šampiona i naravno da sam ih gledala. Te djevojke su sazrijevale, a imale su bogami od koga i da uče. Zbog toga me uopšte ne iznenađuje da se malo osjetilo neigranje njih dvije, a posebno me oduševila Kneževićeva. Za Bulatovićevu se znalo da je rasan strijelac, ali ono što mene impresionira je odbrana Crne Gore, koja ju je i dovela do titule.
Svetlana Vujčić: Moram da istaknem ovu malu Jovanku na desnom krilu, temperamentna je i poletna. Ona je vođa, daje potpuni zamajac ekipi, što je neuobičajeno za tu poziciju. Posjeduje takvu silu, veću od bekova. Kneževićeva ima lucidnost, koja se graniči sa bezobrazlukom. To što je ona radila, momenti u kojima je šutirala, to je stvarno bilo ozbiljno. Ima vjeru, to se vidjelo po njenim pokretima, po onome što je radila i prije toga. Imala je bezuslovno povjerenje u svoj šut, što je inače odlika tih djevojaka. Očito je selektor posebno radio na tome, jer su djevojke psihički veoma jake. Ne znam šta je u pitanju, ali je očito da je Adžić stabilan čovjek, a samo takav može da „izbaci“ stabilnu ekipu. Milena je iskoristila svoju šansu, niko na nju nije previše obraćao pažnju, a ona je šutirala kad je mogla. Za mene je, ipak, Jovanka broj 1.
Je li vam neobično što je Kneževićeva preuzimala odgovornost kada je bilo najvažnije, s obzirom na to da ima 22 godine?
Svetlana Kitić: U naše vrijeme 22 godine uopšte nisu bile male, možda je to tako sada.
To stoji, ali je ona do ove sezone bila rezerva Bojani Popović.
Svetlana Kitić: Vjerovatno je rađeno sa njom. Ona je pametna djevojka, sjedjela je i gledala Bojanu, a tako sam i ja učila od trenera i starijih saigračica. Ona je sigurno takav tip da joj nije smetalo što sjedi na klupi, jer bi pored Bojane rijetko ko igrao. Sigurno je sve vrijeme učila i znala da kad jednog dana ode Bojana, da je ona ta koja će preuzeti odgovornost. A pravi igrači, kada im se pruži šansa, znaju da je iskoriste. Nije mi to iznenađenje, naprotiv. Morao je neko da preuzme odgovornost kad su otišle Bojana i Maja, ona je to sjajno odradila.
Kada ste gledale polufinala, u kojima je Norveška oduvala Mađarsku, a Crna Gora se namučila sa Srbijom, jeste pomislile da epilog finala može da bude onakav?
Svetlana Vujčić: Mislila sam da je moguće da se pobijedi Norveška, i to samo na ovaj način, u posljednjim minutima, a nikako velikom razlikom. Norvežanke imaju „ludački“ mentalitet, stabilan, neemotivan, a i Crnogorke imaju ukrućenu emotivnost, ali za razliku od Skandinavki imaju i strast. Baš su na to dobile finale.
Adžić je rekao da je godinama rekao da je učio od norveške reprezentacije kako da podiže formu na velikim takmičenjima. Kako je moguće da se to uradi bez ijedne trening utakmice?
Svetlana Kitić: Očito je dobro naučio. Crnogorske su godinama zajedno, svaka utakmica Lige šampiona im je bila priprema za ovo. Liče mi na nekadašnji Spartak iz Kijeva, koji je igrao Kup šampiona, a gotovo sve igračice su bile u reprezentaciji SSSR. Takvoj jednoj ekipi nisu potrebne trening utakmice, jer su stalno zajedno, i to već godinama. To je veoma bitno, posebno za žensku ekipu, a Crna Gora još ima i strast, kako je to lijepo, kao spisateljica, rekla Ceca. Ja sam kao sportista govorila o srcu i toj odbrani, koja me je fascinirala. Čini mi se da sam više gledala odbranu i Budućnosti i Crne Gore, nego napad.
Kakav je utisak na vas ostavilo to što rukometašice Crne Gore u finalu nije omelo loše suđenje i što su igrale kao da žele da kažu Norvežankama da ne mogu da ih pobijede? U Londonu su možda previše reagovale na sudije, ovog puta su očito imale samo jedan cilj...
Svetlana Kitić: Vjerovatno je da se i na tome radilo sa njima. U finalu se nisu obazirale na to, jedino je Adžić nogodovao, što je nesvojstveno njemu. On je veoma staložen i rijetko reaguje na sudijske odluke, ali je sada stvarno imao pravo. A djevojke kao da je to iziritiralo, kao da im je dizalo adrenalin, što je i publika primijetila. Drago mi je da je na kraju napokon prekinuta dominacija Skandinavki, koje su podjednako jake na terenu i organizaciono. Dobro je što su spuštene na zemlju, jer su mnogo letjele prethodnih godina, nikome nisu dale da im priđu. I presrećna sam što tu dominaciju prekinula jedna zemlja sa Balkana.
Svetlana Vujčić: Rekla bih sve isto ovo i dodala da taj kreativni momenat, taj rukometni kod koji postoji na Balkanu je bitan. I mora da postane praktičan i tehnički čist, jer samo tako rukomet može da napreduje. Dostigao je neku visinu preko skandinavskih zemalja, ali one nemaju lucidnost da daju rukometu zamajac zbog kojeg je neodoljiv. To mora da mu se vrati i zato je najbolje da to bude ekipa sa ovih prostora.
Kako komentarišete činjenicu da je Crna Gora savladala Norvešku njenim oružjem - nevjerovatnom disciplinom u igri?
Svetlana Vujčić: Odgovorile su na isti način. Imaju potpuno istu snagu, na istim stvarima su bazirali igru, ali je lucidnost presudila.
Svetlana Kitić: Znala sam da će kad-tad doći dan kada će jedna ekipa sa ovih prostora odgovoriti Skandinavkama istom mjerom, mislim na fizičku spremu i snagu. Kada se doda lucidnost, koje imaju igračice sa Balkana - Hrvatice, Mađarice, Srpkinje, Rumunke i Crnogorke, onda su one gotove. One ne mogu nikada da imaju lucidnost kao narodi sa ovih prostora, samo je bilo pitanje vremena kada će im neko parirati po snazi, drskosti, prepotentnosti, koja nama nedostaje. Upravo je to Crna Gora uradila, stigla ih i prestigla i prepotentno im odgovorila, a imala i lucidnost, tako da me uopšte ne iznenađuje da je na kraju i trijumfovala.
Koliko je na takav način igre uticao povratak u Budućnost Bojane Popović, koja je za osam godina u Danskoj potpuno prihvatila skandinavski stil i prenijela ga saigračicama?
Svetlana Kitić: Nedvojbeno je da je Bojana ogromna karika u svemu tome i sigurno je da je prenijela puno iskustva. Ne treba zaboraviti ni te djevojke koje su je slušale i stručni štab koji je imao puno povjerenja u nju, a ona se radom i zaslugama izborila za takav status. Mora da se izdvoji i to da je u Budućnost uloženo mnogo, da je to državni projekat koji se samo nadograđuje, nedostajao je samo jedan biser kao što je Bojana. Njen povratak je to što je nedostajalo. Uostalom, Liga šampiona je osvojena kada se ona vratila. Sigurno je puno značila i Budućnosti i Crnoj Gori, samo njeno prisustvo je od velike koristi.
Da li je strpljenje prema Adžiću bilo ključno za ove rezultate? Zna se kako su se ranije mijenjali treneri u Budućnosti...
Svetlana Kitić: Negdje prije tri-četiri godine, kada su me u jednom intervjuu pitali šta nedostaje Budućnosti, rekla sam da je to strpljenje, da ne mogu treneri da se mijenjaju kao na traci. Trebalo je da se izabere pravi čovjek i da se istrpi...
Srbija je sada ostvarila maksimum
Da li je Srbija mogla više na ovom Evropskom prvenstvu?
Svetlana Kitić: Da nam je neko prije šampionata ponudio 4. mjesto, objeručke bismo ga prihvatili. Mislim da je ovo veliki, čak istorijski uspjeh. Prvi put je, mislim još od mojih vremena, savladana skandinavska zemlja. Nas nije bilo na rukometnoj mapi dugo godina i ovaj uspjeh pripada samo djevojkama. Prije početka prvenstva sam rekla da srce može da uradi mnogo više nego što je očekivano i nosilo ih je, a možda su sagorjele protiv Mađarske, koja je mnogo iskusnija. Naše djevojke su prvi put prošle grupu i došle čak do polufinala, a onda su bile možda malo i uplašene i zbunjene. Ubijeđena sam da će im ovo mnogo značiti za Svjetsko prvenstvo naredne godine i da bi, uz malo bolju strategiju i više utakmica sa pravim rivalima, mogle da se bore za medalju.
Može li ovaj rezultat da podigne popularnost ženskog rukometa, koji je van svih tokova otkada nema velikog Radničkog?
Svetlana Kitić: Pet godina uzaludno pokušavam, ali se ne može ništa bez rezultata. Koliko god je Radnički bio jak nekada i ja bila neko i nešto, nemam nikakav argument da nekoga animiram, jer nemamo uspjeha. Nadam se da će ovo 4. mjesto probuditi nekog, da dolaze bolja vremena, da će i mediji malo pomoći. Moramo da pričamo o problemima, koji su evidentni u čitavom ženskom sportu, ne samo u rukometu. Tako je na niskim granama, da je svaki uspjeh neke sportistkinje nevjerovatan. Eto, bojim se i da će Milica Mandić brzo biti zaboravljena.
Izbor najboljeg tima prije finala je katastrofalan
Smatrate li da je greška što u idealnom timu nema najbolje igračice polufinala i finala, Milene Knežević, i što je izbor obavljen pretposljednjeg dana?
Svetlana Kitić: To je ideja EHF-a, treba njih pitati zašto je to tako. U moje vrijeme se uvijek biralo nakon finala. Bilo bi neumjesno da komentarišem zašto nema nekoga, jer je izbor pao na dvije srpske igračice.
Svetlana Vujčić: Katastrofalno je da se tim šampionata bira prije finala. To je stvarno veliki propust. Kada je Kneževićeva u pitanju, vjerovatno se gledalo i na prošlost. Smatram, ipak, da je velika greška što se nije sačekalo finale. Ona je zadivljujuća, čarobna, ali možda je prerano za nju da bude u idealnom timu. Možda se gledalo ko je duže držao svoju reprezentaciju.
Da li vam je žao što Katarina Tomašević nije u idealnom timu, jer je dovela Srbiju do polufinala?
Svetlana Vujčić: Ona jeste dovela tim do polufinala, ali Srbija nije osvojila medalju. Ona je za nas heroj nad herojima, ali kada neko toliko padne na posljednje dvije utakmice, ne može da nosi titulu, ona mora da nosi težinu.
Pažnja na Dansku
Ko, osim Crne Gore i Norveške, može da osvaja medalje na narednim takmičenjima?
Svetlana Kitić: Mislim da Srbija na narednom Svjetskom prvenstvu, koje se održava u našoj zemlji, može da napravi iznenađenje, jer znam koliku želju imaju djevojke da osvoje medalju. Nikad ne smijemo da zaboravimo Dankinje.
Svetlana Vujčić: One se spremaju za 2016. godinu, ali mogu da osvoje medalju i ranije, i 2013.
Svetlana Kitić: Ne znam da li, na primjer, mogu da prirede iznenađenje Južna Koreja ili Brazil.
Francuskinje?
Svetlana Kitić: Iz Niša sam dobijala informacije da su igrale odlično, ali su vjerovatno slabo izračunale, pa im je padala forma. Vesna Milošević, čije mišljenje izuzetno cijenim, jer je bila jedna od najboljih golmanki i olimpijska vicešampionka, rekla mi je da mogu da budu iznenađenje, a zna se i da su na jednom pripremnom turniru savladale Norvešku. Ali, mnogo su pale. Francuska je zemllja koja puno polaže na rukomet i moguće je da bude u konkurenciji.
A Njemačka?
Svetlana Vujčić: Njemačka bi baš mogla.
Svetlana Kitić: Ne znam, žene su to. Možda dvije-tri ostanu u drugom stanju i već je gotovo, nema više. Voljela bih da bude što više iznenađenja i da uživam u rukometu. Baš bi mi bilo drago da sve utakmice budu kao polufinale i finale, to je bilo nešto što dovlači publiku i najbolja je reklama za rukomet. Ja sam stvarno uživala.
Bojana, pa Loke
Koga biste izabrali za najbolju igračicu svijeta u 2012. godini od ovih pet koje su na listi?
Svetlana Kitić: Pivotmena Norveške, Loke. Ja sam slaba na pivote i srednje bekove, ali ona je tip igrača koji me oduševljava. Majstor nad majstorima. Ona je na mene ostavila najbolji utisak.
Svetlana Vujčić: I ja isto mislim.
Ali, u konkurenciji je i Bojana Popović.
Svetlana Kitić: Ako je Bojana u konkurenciji, onda naravno da navijam za nju. Ja sam se totalno bazirala na Evropsko prvenstvo, mislila sam na ovu sedmorku, a ne na taj izbor IHF-a. Uvijek sam govorila da je Bojana najbolja igračica na svijetu. I nema veze što je završila karijeru. Eto, i ja sam bivša rukometašica, pa sam najbolja svih vremena.
Sonja je veliko iznenađenje
Da li je Sonja Barjaktarović iznenađenje za vas?
Svetlana Kitić: Ona nije malo, nego mnogo veliko iznenađenje. Gledala sam jednu utakmicu u Vršcu, nije bila sjajna kao u finalu. Odlična je, vidi se da ima neki osjećaj za velike utakmice.
Danci nisu kupovali knjigu zbog Anje Andersen
Među glavnim temama kada se priča sa jednom Cecom je biografija najbolje rukometašice svih vremena. Kada su obje tu, to je neizostavno...
Svetlana Kitić: Knjiga je odlično prolazila tokom Evropskog prvenstva, mogu da se pohvalim da su je kupovali Crnogorci, jedan od njih je uzeo čak šest. I Norvežani su puno kupovali izdanje na engleskom jeziku, a Danci su me bojkotovali, možda zbog toga što je Anja Andersen bila u konkurenciji za najbolju igračicu svih vremena.
Kakve su reakcije?
Svetlana Vujčić: Jako pozitivne. Ljudi nisu očekivali da se od života sportske ličnosti načini roman, pogotovo one koja je još tu. Način pisanja je bio nesvakidašnji, svi koji je pročitaju se začude.
Svetlana Kitić: Ceca je skromna, ali ja ću reći da smo dobili vrlo pozitivne kritike od Isidore Bjelice i još nekih ličnosti iz svijeta književnosti. Svetlana Vujčić: Sa nama je radio čitav tim, bilo je tu i doktora nauka, knjiga je ozbiljno obrađena. Priča je izašla iz sportskih okvira, ljudi koji se time bave su mi rekli da je knjiga postala književno djelo. To mi je najveći kompliment.
U dijelu knjige se pominje i Maja Bulatović. Mislite li da je zaboljelo ono što je napisano?
Svetlana Kitić: Ne znam da li je zaboljelo, ali je istina. I mene je zaboljelo što mi se nije javila šest dana, a ja sam došla samo na njen poziv. Maja je bila i ostaće ikona crnogorskog rukometa, ja nju poštujem i cijenim, da nije tako ne bih se ni zaputila ka Crnoj Gori. Željela sam samo parče neba Crne Gore za mene i moje kćerke, a jako me boljelo što mi se Maja nije javila šest dana. Zato sam to i napisala.
Galerija
Bonus video:
