Rođene pobjednice

Došle su tiho i ušle u legendu...

Isto što je nekada davno rečeno za čuvenog revolveraša, kockara i zubara sa Divljeg zapada, Doka Holideja, može da se primijeni i na rukometašice Crne Gore.

Kada su bez ikakve pompe stigle u Srbiju, poprište 10. Evropskog prvenstva, niko nije vjerovao da mogu da urade bilo šta. I one su same spuštale loptu, govorile da će im biti teško bez dugogodišnjih liderki Bojane Popović i Maje Savić, a ni rivali ih nisu ozbiljno shvatali...

I svi su se prevarili - podmlađeni olimpijski vicešampion je, kao i Holidej, pucao iz svih oružja, kockao se i na kraju osvojio zlato na Evropskom prvenstvu, koje je malo ko smio da sanja. Osim šačice nepopravljivih optimista i njih 17, koje su se, kako to dobro reče Suzana Lazović, „usudile da budu nemjerljivo moćne“.

I, stvarno, nema riječi koja može da opiše moć koju su prikazale junakinje nacije. Nisu ustuknule pred velikom Norveškom, koja je opet imala pomoć sudija, nisu ih zaustavili ni nadljudski napori, ni potpuna iscrpljenost. Ništa nije moglo da bude jače od gladi za pobjedom, od želje za osvetom... Zato je Crna Gora na krovu Starog kontinenta, zato se danas u čitavoj Evropi govori o čudu iz male balkanske zemlje.

Zlato je, čini se, najmanje iznenadilo one koji su prethodne dvije sedmice bili uz ovu istorijsku ekipu. Izvještaji malobrojne novinarske delegacije, koja je bila na licu mjesta, za ljude u Crnoj Gori djelovali su pretjerano optimistično. Ali, niko sa strane nije mogao da zna kakav su osjećaj izabranice Dragana Adžića budile u svima koji su bili oko njih. Istovremeno su bile toliko opuštene, da bi neko pomislio da se spremaju za prijateljske utakmice, pogotovo kada bi čuo muziku koju je Katarina Bulatović uz „amin“ selektora puštala na treninzima, i toliko samouvjerene, kao da ih sa druge strane terena čeka neka juniorska ekipa. Širile su pozitivnu energiju svuda oko sebe...

Jednostavno, ove djevojke su rođene pobjednice. Ako ima još neko ko sumnja u to, neka samo pogleda snimak polufinala i finala i prati Milenu Knežević. I kada joj u rijetkim trenucima nije išlo, djevojka koja je dva puta radila intervenciju na srcu, pokazala je da ima srce veliko kao Evropa. Nakon promašaja nije padala, već je i dalje igrala svoju igru, šutevima i asistencijama do ludila dovodila igračice Srbije i Norveške i pokazala da je za nju moralo da se nađe mjesto u idealnoj postavi šampionata.

Šta tek reći za Sonju Barjaktarović? Osporavana golmanka je rođena za velike utakmice, pošto je maestralnom intervencijom sačuvala pobjedu protiv Srbije, a onda u drugom uzastopnom finalu ponovo zasjenila najbolju na svijetu, Katrine Lunde-Haraldsen. Po procentima odbrana je bila tek 17. u Srbiji, ali je bila najbolja od svih kada je bilo najvažnije...

Katarina Bulatović je valjda svima pokazala da je najdominantniji desni bek na planeti, jer je na drugom uzastopnom takmičenju bila prvi golgeter. I ne samo to - preživjela je bezbroj udaraca, trpjela pritisak srpskih medija i navijača što je „izdala svoju zemlju“ (niko nije pomenuo da je Crnogorka i da su njeni roditelji otišli u Kragujevac iz Rožaja) i, kao i u Londonu, pogađala kada je bilo najvažnije.

Jovanka Radičević i Radmila Miljanić su i definitivno dokazale da su najbolji tandem desnih krila na planeti, a Anđela Bulatović ponovo potvrdila da osim sjajnog učinka u defanzivi, i te kako može da pomogne u napadu. Uloga joj je bila da igra za Kneževićevu i svoju prezimenjakinju, a to kao da je opustilo Norvežanke, koje je šokirao njen prodor na početku 79. minuta nezaboravnog finala. Izborila je sedmerac i isključenje Hajdi Loke i otvorila put ka istoriji...

Marija Jovanović je opravdala status kapitenke, Ana Đokić se lavovski borila, sve dok je malo iz ritma nisu izbacile priče o himnama i srpskom dresu, a Biljana Pavićević pokazala da može da bude alternativa Majdi Mehmedović, koja se povrijedila u vjerovatno najboljoj utakmici u karijeri.

Suzana Lazović je bila nemjerljivo moćna i drska u odbrani, baš kao i Adžićev kec iz rukava - Andrea Klikovac. Marina Vukčević je ponovo pokazala da je veliki talenat, a razvoj situacije je, nažalost, onemogućio Jasnu Tošković, Sandru Nikčević, Saru Vukčević i Jelenu Despotović da pokažu šta znaju.

I, na kraju, i jedan heroj među 17 heroina - Dragan Adžić. Trebalo je prisustvovati završnoj pres konferenciji 10. Evropskog prvenstva i vidjeti koliko je selektor iscrpljen, čak više nego ijedna igračica, kako mu pada glava, kako jedva drži oči otvorene...

Koncentracija tokom svih 80 minuta pakla sa Norveškom potpuno je iscrpila ionako umornog čovjeka. Kako i ne bi - trener koji je u Srbiji proslavio 43. rođendan je odgledao sate i sate materijala, sa saradnicima „snimao“ svaku protivničku igračicu i spremao pravu taktiku. Tokom mečeva je neprestano pričao, pozivao reprezentativke da izađu na šutere, da pokriju „rupe“ na pivotu ili krilu, da...

Pretrpio je dva povratka Norveške iz izgubljenih situacija, pretrpio je još jednu sudijsku nepravdu i sada sa ponosom može da kaže onu svoju već čuvenu rečenicu: U rad treba vjerovati, to se uvijek isplati.

I još nešto - mogao bi da patentira način pripreme za velika takmičenja, jer je Crna Gora osvojila srebro u Londonu i zlato u Beogradu bez ijedne trening utakmice! Formu je, poput Norveške, podizala na samom prvenstvu, ali je ovog puta ekipa bila spremnija za loše suđenje u finalu nego četiri mjeseca ranije. Igračice su preživjele neke nelogične odluke i igrale kao da se ništa nije dogodilo, jer ih je Adžić očito fenomenalno pripremio za takav razvoj situacije.

Zato su svi i nagrađeni istorijskim zlatom...