Jedna je rođena 9. februara 1979. u Aranđelovcu, a druga 21. avgusta 1986. u Sarajevu, a odrastala je u Šapcu.
Obje se zovu Ana, a sudbina ih je sastavila u reprezentaciji sa kojom, na prvi pogled, nemaju puno dodirnih tačaka - u Crnoj Gori.
Ana Đokić i Ana Radović prije neki dan, međutim, postale su legende crnogorskog sporta. Doskorašnje rukometašice Budućnosti bile su dio ekipe koja je na Olimpijskim igrama u Londonu prigrabila srebrnu medalju i ispisala najljepšu sportsku bajku u jednoj od najmlađih država svijeta.
"Možda je ovaj uspjeh veći nego što trenutno osjećamo. Nismo ni blizu svjesne šta je to donijelo i nama i Crnoj Gori, kao i narodu. Nisu toga svjesni ni ljudi oko nas, jer su sada pod euforijom. Možda ćemo svi shvatiti koju to „težinu” ima tek za pet-šest godina", kaže Đokićeva.
Ostaje, naravno, žal za zlatom, ali se više nije moglo.
"Poslije finala smo bile tužne. Ali, kada smo došle na doček i vidjele sve one ljude koji su nas molili samo da pipnu medalju, bili presrećni da je samo vide, tek onda smo shvatile da je to što smo napravile fenomenalno".
"A zlato ne bismo mogle nikad da uzmemo, previše je Crna Gora mala da bi nadjačala norveški lobi. To je kao u politici - ja tebi, ti meni, a Crna Gora je mala da bi bila u tim pričama. Nisu nam dozvolili da uzmemo titulu, ma i da se igralo još poluvrijeme ne bismo mogli da ih prestignemo".
Djevojka koja je do 2008. godine nosila dres Srbije slučajno je postala crnogorska reprezentativka. Bila je otpisana u svojoj državi, a „crvenima” je bio neophodan pivot.
Kako je popularna Šiki 2009. stigla u Budućnost, izbor je „pao”. Đokić je, uzgred, bila svjesna da ima šansu da sa Crnom Gorom ostvari snove.
"Prije nekoliko godina niko od nas nije sanjao da možemo da se nađemo u ovoj situaciji. Mnoge djevojke koje su igrale sa nama nisu bile u poziciji ni da se pojave na Olimpijskim igrama, a Bojana i Maja, koje su završile karijere, i ja koja sam blizu toga, uzele smo čak i medalju".
"Znala sam da sam uradila pravu stvar kada sam odlučila da igram za Crnu Goru, ovu medalju koju ću imati kod sebe čitavog života sigurno ne bih uzela sa Srbijom. To mi je bio cilj i glavni motiv, ovo je dokaz da nisam pogriješila".
Ako se ne desi nešto nepreviđeno, Đokićeva će igrati još jedno veliko takmičenje u dresu Crne Gore - Evropsko prvenstvo u svojoj Srbiji. I ne očekuje crveni tepih...
"Bože zdravlja, igraću i na Evropskom prvenstvu. Nisam otkazala ništa. Biće sigurno drame, vjerovatno će biti neprijatno, ljudi će reagovati malo burnije. Običan narod će se pitati zašto sam napustila Srbiju, ali oni su me se sami odrekli", zaključila je Đokićeva.
Njena imenjakinja nije igrala od utakmice 3. kola grupne faze protiv Angole zbog bolova u ramenu, ali kaže da je bila spremna za četvrtfinale sa Francuskom i sve ostale utakmice.
"I primila sam blokadu samo da bih igrala, jer se zna da je štetna na duži rok. Na treneru je bilo da odluči da li sam mu potrebna ili ne", ističe Radovićeva.
I pored činjenice da nije puno provela na terenu, djevojka koja za četiri dana puni 26 godina oduševljena je osvajanjem srebra.
"Presrećna sam. San svakoga je da samo ode na Olimpijske igre, a tek da osvoji medalju... Još se nije sve sleglo, možda još ne znamo šta smo mi u suštini napravile i šta se desilo u Londonu".
Ključna je bila utakmica sa Francuskom u četvrtfinalu.
"Taj meč je bio najteži, to je bila prekretnica. Sve se odlučivalo - da li idemo u polufinale ili kući. I sama utakmica je bila jako teška, jer su Francuskinje vodile skoro sve vrijeme".
"Ali, najbitnije je bilo naše zajedništvo, vjerovale smo da možemo da pobijedimo, da smo kvalitetnija ekipa. Poslije je sve bilo nekako lakše, jer smo imale dvije šanse za medalju".
"Bilo mi je najteže da gledam taj meč sa Francuskom, koja je jedna od najboljih reprezentacija na svijetu i igra odbranu perfektno, možda i najbolje poslije nas. Ali, mislim da smo mi jače kao kolektiv".
Radovićeva uvjerava da ni u jednom trenutku nije brinula za pobjedu u polufinalu.
"Više nam odgovaraju Španjolke od ostalih ekipa, jer se oslanjaju na prodore, a mi imamo najveću gustinu u odbrani. To su jako dobre igračice, ali nemaju kvalitet da šutnu spolja".
"Bilo je bitno da spriječimo njihove kontre i golmana da savladamo. Vidjelo se na početku da smo kvalitetnije, bilo nam je psihički lakše. Nekako moćnije smo se osjećale, a Španjolke nisu imale emociju koja ih je nosila sve dok nisu naletjele na nas".
U finalu je bilo svega. Crna Gora bi možda i srušila veliku Norvešku i oduzela joj jednu od tri krune, ali to nisu dozvolile dvije sestre - francuske sudije Šarlot i Žili Bonaventura.
"Ne smijemo da se bavimo tim. Dale smo maksimum, pokušale da se borimo, ali nije uspjelo. Norvežanke imaju mnogo više iskustva u finalima od nas, duže traju, osvojile su sve što se može. Teško je sve to pobijediti. Mislim da smo kvalitetnija ekipa, ali nismo mogle svo to da nadjačamo", zaključila je Radovićeva.
Radović: Teško je prvi put ići u inostranstvo
Došla je Podgoricu u oktobru 2005. godine iz šabačkog Medicinara, kada je zajednička država Srbije i Crne Gore još bila „živa”.
Tada Ana Radović nije otišla u inostranstvo, ali sada hoće - za nekoliko dana priključiće se pripremama danskog KIF Vejena.
"Teško mi je, pogotovo što prvi put idem u inostranstvo. Crnu Goru ne gledam kao inostranstvo, nego kao nešto što je moje, osjećam se kao da sam odavde".
"Biće mi teško u Danskoj zbog jezika, ali trener je stranac i to će mi olakšati prilagođavanje. Poslije osvojene Lige šampiona i svega ovoga potrebna mi je promjena, da vidim kako je, da doživim sve to", kaže Radovićeva.
Šiki u tandemu sa Sokom
Nakon tri godine u Budućnosti, Ana Đokić odlazi iz Podgorice. Ide istim putem kojim i Sonja Barjaktarović - dvije crnogorske reprezentativke biće uzdanice Rostova.
"Potpisala sam onog dana kada smo polazile iz Londona, još čekam da mi oni vrate ugovor. To samo treba definitivno da se ozvaniči. Idem sa Sokom, a cilj je da uđemo u Ligu šampiona i da u prvenstvu Rusije osvojimo titulu. Ima dosta ruskih i ukrajinskih reprezentativki, kao i jedna mađarska. Vidjećemo kakav je tim kad dođemo tamo", kaže popularna Šiki.
Tim iz grada na Donu igraće 22. i 23. septembra u rumunskom Klužu kvalifikacioni turnir za LŠ. Prvi rival je Zaječar, a u slučaju pobjede Rostov bi se protiv boljeg iz meča Žolidon - Muratpaša borio za ulazak u grupu B, u kojoj su Đer, Krim i Podravka. Da nije bilo poziva tog ili nekog kluba sličnih ambicija, Đokićeva bi završila karijeru.
"Razmišljala sam da li da odigram još jednu godinu. Ali, kada sam već odradila pripreme i našla klub koji je dobar, odlučila sam da igram još sezonu. Neću da kažem da će tada biti kraj, ali 99 odsto hoće".
Omaleni pivot bi mogao da nastupi pod novim prezimenom - 2. juna se udala za dugogodišnjeg momka Slobodana Aćimova. Ali, mora prvo da sredi papirologiju.
"Rekla sam na svadbi da zadržavam svoje ime, a uzimam njegovo prezime. Time sam ih sve zbunila", uz osmijeh poentira Ana.
Ništa nas nije tangiralo
Ana Đokić posebno izdvaja dvije stvari kao presudne u borbi za medalju - zajedništvo i koncentraciju.
"Najviše me je oduševilo kako smo se vratile nakon osvajanja Lige šampiona i velikog emotivnog pražnjenja. Bojala sam se kako će to proći, ali smo toliko bile tim da smo jedna drugu vraćale u život".
"Druga važna stvar je da nismo bile svjesne šta se dešava oko nas u Londonu. Igrale smo utakmice, bile koncentrisane samo na to. Eto, nemamo ni puno slika iz Olimpijskog sela. Dva dana nas je držala euforija dok je sve počelo, a nakon toga je sve bilo ustaljeno - kantina, soba, trening, video, sastanak, utakmica..."
"Da nam je slučajno omelo koncentraciju to što su Bolt, Đoković, Federer i ostale zvijezde bile oko nas, ne bi bilo ove medalje. Gledale smo sportiste kako odlaze, razočarano se pakuju... Sve se to dešavalo ispred naših očiju, ali smo utuvile sebi u glavu da je to tamo neko nebitan. To nas nije tangiralo", kaže 33-godišnji pivot.
Galerija
Bonus video:
