Samo igranje polufinala najvećeg klupskog takmičenja već je veliki uspjeh, za svaki klub. Čak i za Larvik koji je prošle godine osvojio Ligu šampiona. Ponavljati uspjehe iz godine u godinu, to je ostvarivanje visokih ciljeva jednog kluba. Ono što može da bude presudno u polufinalu, su samo finese. Sva četiri ekipe koje se nađu u polufinalu, vrijedne su osvajanja Lige šampiona", kaže na početku razgovora za „Vijesti” Sandra Kolaković, bivša dugogodišnja rukometašica Budućnosti, danas trener mlađih kategorija u klubu, koja je sa podgoričkim klubom igrala pet uzastopnih polufinala LŠ, dok je sa slovenačkim Krimom 2003. godine uspjela da se popne na krov Evrope.
Kolaković ističe da finese potrebne za ospjeh ne podrazumijevaju samo kvalitet ekipe, koji Budućnost bez dileme ima.
"Važna je i organizacija kluba, za koju smatram da je u Budućnosti na visokom nivou. Sav prethodni rad je, takođe, veoma važan, analiza protivnika takođe. Ali, ne smijemo da zaboravimo da i nas analiziraju", nastavlja priču Sandra Kolaković.
Sadašnji trener ženske kadetske reprezentacije Crne Gore, i posljednji selektor Srbije i Crne Gore (vodila je ekipu na šampionatu Evrope u Švedskoj u decembru 2006. godine, istina bez igračica iz Crne Gore) smatra da je polufinale LŠ dovoljan motiv za vrhunskog sportistu.
"U vrijeme kada sam igrala, jednom prilikom sam se našalila da bih platila da igram polufinale. Sportista bi treba da plati da bi igrao polufinale, s obzirom na to o kakvom se uspjehu radi. Zar treba veća satisfakcija od osjećaja da dođeš u situaciju da možeš da budeš najbolji u klupskom takmičenju, da budeš na krovu. Govorim o vrhunskim sportistima", kaže Kolaković.
Komentarišući ovogodišnji sastav, bivši organizator igre podgoričkog kluba kaže „da Budućnost ima tim sastavljen od vrhunskih sportista, koji su vrlo kompaktni, koji rade vrlo kvalitetno”.
"Ono što je najvažnije, ne umanjujući nijedan segment, one su stalno zajedno. Dvije godine prije dolaska Bojane Popović, one su bile non-stop zajedno. Dolaskom Bojane, prije dvije godine, podigao se nivo, igrački kvalitet ekipe. A dolaskom prošlog ljeta Klare Voltering i Maje Savić, Budućnost je na svakoj poziciji pokrivena na maksimalnom nivou. Ali, sve to ima velikog udjela jedino kako će se tog dana, na samoj utakmici, osjećati kompletna ekipa. Ne pojedinci, nego kako će cijeli tim funkcionisati. Jedan igrač može sve da sruši, sa negativnom energijom, nervozom, panikom, lošim danom. Zato i kažem da je mnogo važna kompaktnost te ekipe, da cijela ekipa želio to, ne pojedinci".
Larvik je u odnosu na prošlu sezonu pretrpio dosta promjena, na papiru je slabiji u odnosu na prethodni duel u polufinalu između Budućnosti i prvaka Norveške...
"Larvik je doživio ogromne promjene u igračkom kadru što se tiče bekovske linije. Larvik nema Gro Hamerseng koja se porodila, nema Stange koja se povrijedila na početku LŠ, nema, takođe, povrijeđene Nore Mork. Tonje Larsen, koja zalazi u godine, i koja je prošle godine u rataciji između šest bekova bila nosioc igre u odbrani i napadu, sada igra samo odbranu. Ona ima 37 godina, a svaka godina poslije 30-te je mnogo velika za vrhunskog sportistu, da ne pričam poslije 35., kada galopirajuće pada fizička sprema.
Uz činjenicu da se bekovi nosioci igre, nema ni pivota Hajdi Loke, sa kojom su one bile uigrane. Međutim, to ne znači i nijednog trenutka ne mislim da je Larvik lak protivnikzbog svega toga. To može da bude i jača strana Larvika, da svaki igrač iskoristi svoj maksimum. To su igračice Larvika pokazale kroz dosadašnji tok LŠ. Svaka je dala svoj maksimum i zato je Larvik u polufinalu LŠ".
Igra li kakvu ulogu to što se revanš igra u „Morači”?
"Po meni, to nema nikakve veze u polufinalu LŠ. Jer, potpuno je svejedno gdje se igra prvi meč, a gdje revanš, kada su motiv i cilj toliko veliki. A ovo je najveći motiv na klupskom nivou".
Kako neko ko je igrao i osvajao Ligu šampiona, da li imaš neki savjet za igračice?
"Nemam, jer mislim da vrhunskom sportisti ne treba savjet. Vrhunski sportista u svakom trenutku želi da bude najbolji, želi u svakom trenutku da pobijedi. Glupo je i pričati o tome kad je ekipa u polufinale LŠ, koje mnoge igračice nijesu mogle da sanjaju, a kamoli da ostvare. Sada je ulog finale, koje im je na dohvat ruke igrajući ovo polufinale", ističe Sandra Kolaković.
Uprava kluba je kriva što se moja generacija nije plasirala u finale
Budućnost je između 1998. i 2002. godine pet puta uzastopno poražena u polufinalu, dva puta od Krima, po jednom od Valensije, Hipobanke i Herca. Šta je vama falilo da jednom izborite plasman u finale?
"Mnogo je tužno, kad god se sjetim tih pet polufinala, to da smo mi imale takvo zajedništvo, takvu pripadnost klubu, istu opredijeljenost ka cilju. Za ponos je bilo kako smo se slagale kao igračice. Mislim da smo mi imali tih organizacionih problema, i da su oni bili presudni da se ne plasiramo u polufinale. Odluke menadžmenta kluba su, mislim, bile ključne da ne prođemo u finale. U vrijeme NATO bombardovanja (1999), zbog čega nijesmo mogli da igramo u „Morači”, igrale smo polufinale protiv Krima u Hadžićima (BiH), a bilo nam je ponuđeno da igramo dvije utakmice u Ljubljani. U Hadžićima smo igrale na najgorem mogućem terenu, gdje su svi bili protiv nas. Odluka našeg menadžmenta kluba da se naplaćuju karte u „Morači“ protiv Hipobanke (2000), sve to ne u cilju zarade, nego bolje organizacije, mislim da je tada bila katastrofalna greška. Zatim često mijenjanje trenera, mislim da smo ih u tom periodu promijenili šest. Jako je teško sa šest različitih trenera napraviti prolaz dalje. To u Krimu nije bio slučaj", kaže Kolaković.
Kolaković ističe da je ranije, za vrijeme prethodnog rukovodstva, falila „analiza prethodne godine”.
"Vjerujem da sadašnja uprava to sada radi mnogo bolje, čim se u odnosu na prošlu godinu ekipa ponovo plasirala u polufinale. Tvrdim da ova uprava neće ponoviti greške koje je imala prethodna uprava, i smatram da su na odličnom putu da cijelu organizaciju kluba i ovog takmičenja podignu na najviši nivo", smatra Sandra.
Nakon Bojane i Maje trebaće vremena za rezultat
Jeli ovo posljednja prilika za ovu generaciju da se plasira u polufinale, ako se ima na umu da su Bojana Popović i Maja Savić najavile kraj karijere po završetku ove sezone?
"Stvaranje ekipe je proces, a to je uvijek dugotrajno. Đurđić je svojevremeno onu ekipu stvarao sigurno 7-8 godina, i zato smo igrali pet uzastopnih polufinala. Svake godine je dovođen po jedan ili dva igrača, na pozicije gdje je to bilo potrebno. I onda smo pet godina zaredom igrali polufinale. Nakon toga je nastupilo devet sušnih godina. Sadašnje rukovodstvo je ponovo napravilo jako dobru bazu, i ovo je izvanredna prilika Budućnosti u ovom sastavu. Ne znam koliko bi, odlaskom Bojane i Maje, trebalo godina da se ponovo dođe do ovakvih rezultata.
Na njihovim pozicijama bi trebalo dovesti adekvatna pojačanja, uz ostanak ostatka ekipe, i u periodu od četiri godine praviti ekipa. Jer, svaka godina je analiza sebe, igrač koji dođe treba mu minimum jedna godina da se adaptira, i da sljedeće godine sebe prikaže u najboljem svijetlu. Mislim da su četiri godine neki realan period za pravljenje rezultata nakon odlaska Bojane i Maje. Naravno, bila bih presrećna da to može godinu za godinom, ali je najteže ponoviti uspjeh", kaže Sandra Kolaković.
Bonus video:
