Dvogodišnja suspenzija, koju je zaradio na proljeće 2006. godine, kada je kao igrač švajcarskog Grashopersa, nakon polufinala plej-ofa sa Sent Galenom, bio pozitivan na kokain, rizikovala je da mu upropasti i život i karijeru, za koju je većina rukometnih stručnjaka tvrdila da će biti uspješna.
Kako kaže, nijedno trenutka nije htio da “optuži sreću, sudbinu, nekog drugog, već isključivo sebe”…Nije se, međutim, predavao, uz pomoć i podršku ljudi koji su ga znali, a naročito porodice i supruge Viktorije, koja je stalno bila uz njega, uspio je da ispuni cilj – da se vrati na pravi način.
Mojkovčanin Darko Stanić je u nedjelju izabran za najboljeg golmana Evropskog rukometnog prvenstva u Srbiji.
Iako sa Srbijom nije uspio da se domogne zlata (u finalu poraz od Danske), ali je i srebro sjajan uspjeh, na kraju je Stanić uspio da dođe do individualnog priznanja, kojim je zaokružio odličan šampionat jer je bio jedan od najzaslužnijih, ako ne i najzaslužniji za uspjeh “orlova”…
"Nakon finala nijesam nešto puno razmišljao o tome, ali naravno da sam srećan zbog priznanja. Čini mi se da je to, imajući u vidu sve što sam prošao u životu, nagrada i potvrda da sam na pravom putu. Jednostavno, to je neko ostvarenje dječačkih snova. Fantastičan je osjećaj biti izabran za najboljeg golmana na tako velikom takmičenju", kaže na početku razgovora za „Vijesti“ Darko Stanić, golman Srbije i skopskog Metalurga, koji je ponikao u Mojkovcu, tadašnjem Brskovu, a nosio se dres Lovćena, Berana, Crvene zvezde, njemačkog Grosvalštada i slovenačkog Kopra.
Izgorjeli u želji
Iako će u maju biti četiri godine od kako se vratio na teren, čini se da je Stanić na tek završenom Evropskom prvenstvu na najbolji način potvrdio klasu. Ipak, ni njegovih 15 odbrana u finalu nijesu pomogli Srbiji da savlada Dansku, koja je, iako ne ubjedljivo (21:19), zasluženo slavila, u meču u kojem Srbija nije uspjela da ponovi partije iz prethodnih utakmica.
"Glave su još nijesu ohladile. Nakon poraza u finalu od Danaca bilo je teško da proslavimo srebro na pravi način. Teško je kad se izgubi utakmica. Više se raduješ bronzi, jer si je osvojio posljednjeg dana, nego srebru, pošto si izgubio finale. Ali, dan poslije finala sam dosta zadovoljniji nego nakon utakmice, jer smo, ipak, napravili veliki rezultat", nastavlja priču Stanić, koji je prosječno bilježio 10,5 odbrana po meču, i 42 odsto uspješih odbrana.
Golman Srbije ističe da mu se čini da je ekipa u finalu izgorjela u želji.
"Nijesmo imali snage, totalno smo bili istrošeni, fizički i emotivno, nije bilo one energije kao u prethodnim utakmicama. A i publika se bila umorila, imali smo najlošije navijanje u finalu, dok je ostatak šampionata protekao u fantastičnom navijanju. Kao da su se svi tog dana istrošili, nijesu mogli više da navijaju. Prvo za Đokovića šest sati, onda vaterpolo, i na kraju rukomet. Vjerovatno su mnogi kazali „samo da ovi rukometaši što prije završavaju, pa da idemo kućama“", uz osmjeh kaže Stanić.
Veliki uspjeh
Potvrdilo se ono nepisano sportsko pravilo da je jako teško dva puta dobiti istog rivala na jednom takmičenju (Srbija je bila bolja od Danske u prvoj fazi takmičenja 24:22). Isti slučaj je bio i u meču za bronzu, kada se Hrvatska revanširala Špancima za poraz u Glavnoj rundi...
"Svi su o tome pričali, ali ja sam mislio da ćemo izvući neke pouke i biti dovoljno jaki da, ipak, mi dobijemo. Danci, ipak, imaju više iskustva u ovakvim utakmicama. Prišli su toj utakmici na pravi način, dok smo mi bili izduvani kao balon, tako da im nije bilo teško da nas dobiju".
Stanić, ipak, ističe da je jasno da je Srbija ostvarila veliki uspjeh osvajanjem srebra.
"Čini mi se da je to uspjeh i čitavog regiona. Uvijek sam govorio da mi je drago da su i Hrvati u vrhu, Makedonci su nesrećno ispustili polufinale, Slovenija je bila šesta. Žao mi je što Crna Gora nije plasirala na ovo takmičenje. Ali, ovaj uspjeh će imati veliki uticaj na čitav region, uključujući i Crnu Goru. Potvrdilo se da se pravi rukomet igra na Balkanu, imamo tradiciju, narod voli i razmije taj pravi muški sport. To je potvrdilo je toliko interesovanje na ovom prvenstvu, navijači su, zaista, napravili neuobičajen ambijent za rukomet. Kada se velika takmičenja održavaju na Zapadu, tamo je publika, uglavnom, mirna, pozorišna. To su mi potvrdili i Danci, koji su bili u istom kafiću sa nama po završetku finala. Rekli su da je atmosfera bila nevjerovatna, da u životu to nijesu doživjeli, i da je bio poseban osjećaj igrati pred takvom publikom. I ja to isto kažem".
Da li vas je istrošio duel sa Hrvatskom u polufinalu, koji je donio i poseban emotivni naboj?
"Kako ne. To je bila posebna utakmica. Prvo jer se radilo o polufinalu, a onda i zbog toga što smo igrali sa Hrvatskom. Atmosfera u dvorani je bila nezapamćena. U karijeri nijesam to doživio, niti bilo ko od rukometaša koji su igrali. I u javnosti je bilo mišljenje da je najvažnije dobiti tu utakmicu, a u finalu kako bude. Sa sportske strane gledišta, ja nisam zadovoljan takvim razmišljanjem, ali tako je to na Balkanu".
Prije početka šampionata, imajući u vidu i činjenicu da ste biti domaćini, kakva su bila vaša razmišljanja o konačnom plasmanu?
"Kad su me oko Nove godine pitali šta očekujem, ja sam rekao da očekujem da se ne obrukamo. Mnogo nije stvari nije funkcionisalo, mnogo toga je trebalo popraviti, a mislio sam da nema vremena za to. Razmišljao sam po starom srpskom običaju, „dako se sve namjesti u posljednjem trenutku“. Tako je i bilo".
Da li Srbija može sada da ostvari kontinuitet dobrih rezultata?
"Niko ne može da garantuje kako će dalje ići. Ali, probili smo neke psihološke blokade. Srbija ima kvalitetnih igrača, i mislim da je zasluženo se našla u vrhu ovog šampionata. Mi očekujemo da više ne igramo epizodne uloge u evropskom i svjetskom rukometu. U svakom slučaju, mislim da bi polako treba da se na ovim prostorima ulaže u rukomet, što se klubova tiče, da bismo mogli da uživamo u takvim spektaklima duže vrijeme. Trebalo bi nastaviti ovim putem, i ovaj uspjeh materijalizovati, da ne ostane samo sjećanje".
Iz današnje perspektive, dvogodišnja suspenzija izgleda kao daleka prošlost. Ipak, tada je sve bilo drugačije, a Darko je bio jedan od rijetkih koji je u to vrijeme otvoreno pričao o problemu u kojem se našao…
"Bio sam svjestan svega, čitave situacije u kojoj sam se našao. Nije mi niko podmetnuo kokain. Ja sam kriv. Kada pogriješim, niko mi nije kriv. Rekao sam sebi: „Pogriješio si, napravio si glupost.“ Sticajem okolnosti našao sam se u društvu koje je konzumiralo drogu. Na testu dlake kose utvrđeno je da sam samo jednom uzeo kokain. Bio je to veliki šok za mene", kazao je Stanić neposredno prije isteka suspenzije.
Sa medaljom oko vrata i ličnim priznanjem, Stanić danas ima potvrdu da ga pomenuta epizoda nije poremetila…
"Prvog trenutka kada mi se to desilo, odmah sam shvatio da me život usmjerio nekim drugim putem. Nijesam to vidio kao neku katastrofu, da mi je život uništen. To sam samo shvatio kao da sam plivao uz rijeku života, a da me ta rijeka izbacila i ubacila u nju da plivam zajedno sa njim nizvodno, lagano, nekim boljim, prirodnijim putem. Iz ovog ugla stalno govorim da sam srećan što sam prošao kroz to, jer ne bih doživio ovako lijepe trenutke u životu da se to nije desilo. Jeste to bio veliki udarac, a ako neko razmišlja pravilno, pozitivno, i vjeruje u sebe, i sve to radi iskreno, onda se sve namjesti da krene kako treba", govori danas Stanić.
Koliko pratiš crnogorsku reprezentaciju, može li se brzo ponovo naći na nekom velikom takmičenju?
"Današnji veoma dobri nosioci igre u reprezentaciji Crne Gore nemaju nasljednike. Crnoj Gori trebaju mlade snage, bez kojih nema budućnosti u bilo kojem sportu. Nadam se da će i oni uspjeti da naprave neki zapažen rezultat da bi animirali javnost i pokrenuli sve. Svuda je najveći uspjeh i bogatstvo kad animiraš djecu, kad postaneš njihov idol i kad im služiš kao motiv da počnu da se bave rukometom. Nadam se da će i Crna Gora to uraditi", zaključio je Stanić, saigrač crnogorskih reprezentativaca u Metalurgu, Mladena Rakčevića i Žarka Markovića.
Izabrao sam Srbiju jer su me u njoj više poštovali nego u Crnoj Gori
Kad me pitaju zašto igram za Srbiju, ja kažem da je za mene to uvijek bio isti narod. Kao što igram za Srbiju, isto bih igrao i za Crnu Goru, istim srcem i istom željom. Na uspjehe Srbije i Crne Gore gledam kao na zajednički uspjeh. Previše smo povezani da bismo se dijelili. Tako ja razmišljam", kaže Stanić.
Pošto su Crna Gora i Srbija od maja 2006. godine dvije države, morao si da se opredijeliš. Zašto si izabrao Srbiju, iako si rođen u Mojkovcu?
"Gledao sam neku ljudsku stranu svega toga. Ipak, sve što sam postigao, postigao sam kroz Srbiju. Naravno, bio sam i u Beranama, ali u Srbiji su me uvijek više poštovali nego u Crnoj Gori. U najtežim trenucima mog života i karijere, baš u Srbiji su se našli ljudi da mi pomognu. U vrijeme kada sam se odlučio, selektor je bio Jovica Cvetković, i taj Jovica Cvetković je godinu dana prije kraja moje suspenzije razgovarao sa mnom i izrazio želju da igram za Srbiju, na prvoj utakmici baraža za Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj. Praktično sam prvu utakmicu nakon suspenzije igrao za reprezentaciju Srbije. Crnogorci su se javili 10 dana prije te utakmice, jer im se bio povrijedio Goran Stojanović".
Ko te zvao iz Crne Gore?
"Zvali su me iz Saveza, ljudi koje znam. Zvalo me više njih. Razmišljao sam se, ali sam morao, kažem vam, da ispoštujem ljude koji su uvijek vjerovali u mene", istakao je Stanić.
Ministar odbrane
Golman mačjeg refleksa, čijim bravurama su se divili svi ljubitelji ovog sporta u nekadašnjoj Jugoslaviji, majstor živih lopti, nakon Evropskog prvenstva je dobio još jedan nadimak – Ministar odbrane!
"Ne daj Bože da mi je Darko Stanić otac. Sve bi mi živo branio! – jedan od od najnovijih viceva.
"To je cijena popularnosti, sad smo medijski ispraćeni, popularni u čitavom region, zato se i smišljaju takve šale, vicevi. Ne mogu da kažem da mi nije drago, naravno da jeste, ali ne mogu da se poistovjećujem s tim", kaže Stanić.
Ljudi sa sjevera Crne Gore imaju vrhunske fizičke predispozicije
Košarkaš Igor Bogavac, fudbaler Stefan Savić, atletičar Danijel Furtula, rukometaš Darko Stanić…Zajedničko im je da su rođeni u Mojkovcu…
"Uvijek sam govorio da je sjever Crne Gore vrlo poseban. Ljudi sa tog područja imaju vrhunske fizičke predispozicije, veoma su talentovani, skoro za sve sportove. Moja želja je da nešto da se u mom Mojkovcu i sjeveru Crne Gore nešto napravi na visoko profesionalnom nivou, da bi se te predospozicije valorizovale na pravi način. Danas je vrlo teško u modernom vremenu naći prave i prirodne atlete. Svako ulaganje u to bi bilo vrlo korisno", kaže Stanić.
Da li te iznenadila titula Mojkovca prošle sezone?
"Pa nije. Drago mi je i srećan sam što u Mojkovcu imamo čovjeka, Vlatka Rakočevića, koji kvalitetno ulaže u rukomet, i koji se okrenuo mladim igračima i stvaranju nekog novog talasa rukometaša. E sad, treba da prođe nekoliko godina da bi dobili pravi rezultati. Titula Mojkovca pokazuje da se pravim načinom rada može napraviti određeni uspjeh, ali biti prvak Crne Gore nije toliko veliki rezultat koliko bi bilo veliko da počnemo da proizvodimo prave, mlade rukometaše, i da po tome budemo prepoznatljivi", zaključio je Stanić.
Galerija
Bonus video:
