Svakog dana naučimo nešto novo.
Na svečanoj akademiji povodom 70 godina postojanja ŽRK Budućnost, u četvrtak veče, saznali smo da je aktuelni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović jedna od najznačajnijih figura u istoriji ovog trofejnog kluba.
Jedna, od samo osam.
Jer, najveća klupska prizanja dobilo je šest igačkih legendi kluba, šest zvijezda Budućnosti (Svetlana Antić, Ljiljana Vučević, Olga Sekulić, Maja Bulatović, Bojana Popović i Milena Raičević), dok je specijalnu plaketu za „poseban doprinos razvoju i afirmaciji kluba”, osim dugogodišnjeg predsjednika kluba za vrijeme najvećih uspjeha, Predraga Boškovića, dobio - lično i personalno, Milo Đukanović.
Povelja, ali za razvoj evropskog rukometa, predata je i Mihaelu Videreru, predsjedniku Evropske rukometne federacije.
Sporna je, dakle, samo jedna plaketa - kako je to čovjek koji u životu nije bio na nekoj rukometnoj funkciji, koji je vrlo rijetko i dolazi na rukometne mečeve (posljednji put je primijećen na revanšu finala LŠ protiv Đera, 2012.) zaslužan za razvoj kluba?
Ili, kako je to zaslužniji od legendi i legendi najtrofejnijeg crnogorskog sportskog kolektiva, koje su udarile temelje i pisale istoriju, bilo da su sjedjele u rukovodećim foteljama, vodile ekipu na terenu, ili doprinijele na samom parketu?
Od Rada-Bilja Đuričkovića, jednog od utemeljivača jake Budućnosti, preko legendarnog Vinka Kandije (zahvalnice se uručuju i posthumno), Miška Kalezića, Rada Đurđića, Nikole Petrovića, Dragana Adžića i mnogih drugih.
Država je nesebično pomagala klubu, čulo se u šturom obrazloženju prije Đukanovićevog izlaska na binu.
Ako je Đukanović država, zašto povelju za poseban doprinos razvoju i afirmaciji kluba nije dobio, na primjer, njegov prethodnik, Filip Vujanović?
Uostalom, za vrijeme Vujanovićevog (drugog) predsjedničkog mandata, 2012, Budućnost je prvi put postala prvak Evrope.
Kako je to Đukanović pomagao klubu, da je zaslužio tako zvučnu zahvalnicu? Savjetima? Moralno? Logistikom? Finansijski?
Aktuelni predsjednik države najuticajnija je figura u Crnoj Gori, i to u raznim sferama - njegova riječ „pomjera planine”, naravno i u sportu.
Ali, na koji način je on to pomagao Ženskom rukometnom klubu Budućnost? Ako je obezbjeđivao finansijska sredstva, u šta ne sumnjamo, na koji način je to radio? Je li davao svoj novac?
Pravednije bi bilo, u tom kontekstu, da je povelja uručena njegovom bratu. Makar postoji neka veza - bio je jedan od najvećih akcionara u Rudniku uglja, koji je, s druge strane, dugo godina bio jedan od glavnih sponzora kluba. Prva banka, takođe.
I nema ništa sporno ni u tome da država, ili kompanije koje su na ovaj ili onaj način povezane sa državom, ulažu u sport. Pod uslovom, naravno, da se to radi na transparentan način, što u Crnoj Gori, jasno, nije slučaj.
Bez pomoći države, Budućnost sigurno ne bi napravila tim koji je 2006, u predvečerje referenduma, osvojio Kup pobjednika kupove Evrope. Teško bi i dva puta osvojila najveći trofej, Ligu šampiona, 2012. i 2015. godine. Teško bi, i mnogo prije toga, više puta dolazila na korak od takvog uspjeha (čuveno prokletstvo polufinala).
Ne bi ni Liverpul vladao Evropom 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka, ne bi ni Mančester junajted bio jedan od najvećih klubova na svijetu, da Velika Britanija, od davnih vremena, nije sistemski ulagala u razvoj fudbala. Ne bi ni Mančester siti sada bio najmoćniji klub u Engleskoj da država nije dozvolila upliv arapskog kapitala.
Ali, zamislite situaciju da na svečanoj akademiji 100 godina Mančester junajteda (prošao je i taj jubilej) specijalno priznanje za doprinos razvoju kluba dobije aktuelni premijer Velike Britanije. I još da bude među sedam-osam najvećih legendi kluba.
Zamislite situaciju da za dvije godine, kada kada slavni NBA klub Boston Seltiks bude slavio 75 godina postojanja, povelju za specijalan doprinos razvoju kluba dobije američki predsjednik Donald Tramp.
Čelnici kluba bili bi ismijani - i u svojim, i u svjetskim medijima.
„Eh, da predsjednik voli fudbal”, pisalo je krajem 90-ih u Podgorici, na jednom grafitu, kojim su navijači oplakivali tužnu fudbalsku sudbinu najvećeg kluba iz glavnog grada.
Za to vrijeme, Budućnost je drmala košarkom, baš kao što je i sada slučaj. Ovih dana, saznali smo i da je Milo Đukanović, dugogodišnji predsjednik Košarkaškog saveza Crne Gore - veliki ljubitelj, i pomagač rukometa.
Jedan od najvećih u istoriji ženskog rukometnog kluba Budućnost.
Bonus video:
