Na današnji dan prije osam godina, 13. maja 2012. godine, „Morača” je bila dupke puna. Ispred dvorane su ostale hiljade navijača koji su htjeli da prisustvuju istoriji, a onih 6.000 srećnika koji su ušli prisustvovali su nezaboravnom trileru.
Dva minuta prije kraja, Đer je imao rezultat koji mu je donosio titulu, jer je gubio 25:24. Tada je Radmila Miljanić (sada Petrović) dala svoj sedmi gol, a onda je Ana Đokić ukrala loptu i povisila na 27:24, čime je praktično sve riješeno. Budućnost je na kraju slavila 27:25 i zahvaljujući pravilu o golu više u gostima (u Mađarskoj izgubila 29:27) ispunila višedecenijski san crnogorskih ljubitelja rukometa - osvojila Ligu šampiona.
Tog dana, na naplatu su došle i sve patnje jedne djevojke koja je bila dio prethodne velike, ali i baksuzne generacije „plavih”, Maje Savić. Sjajno lijevo krilo je učestvovalo u pet uzastopnih polufinala Lige šampiona od 1998. do 2002. godine, doživjelo dramatične poraze od Krima i pogotovo Herca, a onda diglo sidro nakon što je igralo u četvrtfinalima u naredne dvije sezone.
U Budućnost se vratila na ljeto 2011. godine i bila posljednji dio koji je nedostajao u šampionskom pazlu. Savićeva je dala 39 golova te sezone u Ligi šampiona, uključujući i pet u dva finalna meča.
- U mom prvom mandatu smo imali praktično sve - sjajnu ekipu i fenomenalna imena, ali nekako nam je izmicalo to finale. Na kraju sam praktično digla ruke, mislila sam da nikad neću osvojiti Ligu šampiona. Kad je 2004. došao poziv iz Slagelsea, Anja Andersen je htjela da potpišem ugovor na dvije godine, a ja sam joj rekla da hoću samo na jednu. Cilj mi je bio da probam da osvojim Ligu šampiona i ako ne uspijem da se oprostim - prisjeća se 44-godišnja Beranka.
Sa danskim drim-timom je bila šampionka Evrope 2005. i 2007. godine, a onda se 2011. vratila u svoj klub da završi karijeru. Iskusnija i pametnija nego kad je otišla.
- Htjela sam da završim karijeru, ali su me ubjeđivali da se vratim u Budućnost. Na kraju sam odlučila da ipak prihvatim ponudu, jer smo imale tri velika cilja - Svjetsko prvenstvo, Ligu šampiona i Olimpijske igre, htjele smo da ispišemo istoriju. Tu je bila Bojana Popović, sa kojom sam mogla da igram žmureći, kao i djevojke koje su željele da slušaju. Osjećaj kada smo osvojile Ligu šampiona pred svojom publikom je bio fantastičan. Bila sam prepuna emocija, tu mi je bila porodica, a svi smo živjeli za taj momenat. Bio je to najbolji mogući kraj klupske karijere - da tvoje ime piše u istoriji kluba kao neko ko je osvojio prvu Ligu šampiona.
Prisjeća se i dvije anegdote sa priprema za tu sezonu, u Brzeću.
- Kada smo došle u hotel, djevojke su Bojani i meni, kao najstarijima, prepustile da budemo u apartmanu. Ali, on je bio na 3. spratu, nije bilo lifta, pa smo poslije nekoliko dana se spustile na doručak sa svom opremom za trening, da ne bismo morale da se vraćamo. Sjedjele smo na stepenicama i tada je Bojana rekla: Krenule smo da osvajamo pehare na tri fronta, a ne možemo do 3. sprata da se popnemo. Druga je vezana za Draganu Cvijić. Ona je tog ljeta došla iz Krima i nije znala kuda da se kreće. Kako je u odbrani igrala do mene, vidjela sam da ne prebrojava igračice dobro. Uzela sam papir velikog formata i otišla kod nje i Milene u sobu. Pitala me je šta će mi to, a ja sam joj rekla da sam došla da nacrtam kako mora da izlazi, kad nešto ona radi, kad ja... Ona mi je rekla da je tek avgust, ali sam joj odgovorila da Liga šampiona počinje u tom trenutku i da mora da se sprema da je osvaja. Nijednog momenta nisam sumnjala da ćemo na kraju podići pehar - zaključila je Savićeva.
Credit: Savo Prelevic
Caption: Generacija za sva vremena slavi prvu titulu prvaka Evrope - Foto: Savo Prelević
Bonus video:
