Kriza koju je izazvala pandemija koronavirusa već se odrazila na sport, jer gotovi svi klubovi smanjuju budžete i plate, neki i odustaju od takmičenja, ali se rijetki bude i vraćaju na nekadašnji nivo.
U ovom manje brojnom društvu je Metalurg, skopski klub koji je napravio bum na rukometnom tržištu ovog ljeta. Nekadašnji učesnik Lige šampiona je u maju doveo tri odlična pojačanja - crnogorskog reprezentativca Branka Kankaraša, srpske internacionalce Momira Rnića i Nikolu Potića, a onda šokirao sve dovođenjem Zlatka Horvata.
Koliko je to senzacionalan transfer, najbolje govori činjenica da je prvo desno krilo reprezentacije Hrvatske u Zagrebu bilo 26 godina, a u prvom timu 18! To je odjeknulo u Evropi, a na Balkanu su svi još u čudu...
Na čelu popularnog kluba sa Autokomande je Zoran Kastratović, najuspješniji selektor Crne Gore, koji u intervjuu za „Vijesti” priča o projektu Metalurga. Prvo o 35-godišnjem Hrvatu.
- Pregovarali smo sa makedonskim reprezentativcem Gocem Georgijevskim, ali je on paralelno pričao sa Vardarom i potpisao za taj klub. Željeli smo zvučno ime i odjednom se pojavila mogućnost da dovedemo Horvata. Sve se brzo odigralo, za 48 sati je bilo gotovo. On je bio dugogodišnji kapiten Zagreba, ali mu je istekao ugovor i rekao nam je da mu je bila potrebna promjena, i životna i igračka - naglasio je 54-godišnji Beranac.
Kastratović je preuzeo tim u oktobru prošle godine i bio prvi u Superligi Sjeverne Makedonije, prije nego što je šampionat prekinut zbog koronavirusa. Tako je propala šansa da se kroz plej-of, u duelima sa Vardarom i Eurofarm Pelisterom, vrati u SEHA ligu. Sada čeka novu šansu.
- Tražimo još srednjeg beka koji može da igra u oba pravca, kao i specijalca za odbranu. Bili smo potpisali ugovor sa Brazilcem Teišeirom, ali je tražio da ostane u Rumuniji zbog privatnih razloga. U kontaktima smo s nekim igračima, ali moramo da vidimo da li će se promijeniti pravilo o broju stranaca. Rukometni savez Sjeverne Makedonije je odlučio da timovi mogu da imaju osam stranaca. Ali, mogu da nastupaju samo tri ako nisu iz zemalja koje su među 15 najboljih na IHF rang listi, uz uslov da su odigrali makar 10 utakmica za reprezentaciju u posljednjih pet godina. Te kriterijume ispunjava samo Horvat. Cilj je, svejedno, jasan - povratak nekadašnjeg sjaja klubu koji je vladao makedonskim rukometom krajem prve i početkom druge decenije XXI vijeka.
- Posljednjih godina ljudi iz Eurofarma su uradili sve da dođu na pozicije koje je imao Metalurg, a Vardar je stvorio imidž vrhunskog kluba, jer je osvojio dvije titule prvaka Evrope. Metalurg ima tradiciju, evropske rezultate, bio je učesnik Lige šampiona zaključno sa sezonom 2018/2019. i ambicije su da vratimo stari sjaj. Cilj mi je da stvorim ekipu koja će biti u mogućnosti da parira favorizovanim klubovima i da kroz domaće prvenstvo i Evropsku rukometnu ligu tempira formu za ono najvažnije - plej-of - naglasio je Kastratović.
Uz Horvata, najveći rejting od igrača Metalurga ima Rnić. Sin nekada slavnog rukometaša Proletera i reprezentacije SFRJ, čime ime i nosi, imao je zavidnu karijeru - bio je standarni srpski reprezentativac, igrao za slovenačke Gorenje i Celje, potom njemačke Gepingen, Melzungen i Rajn-Nekar Leven, a onda se 2018. kao 30-godišnjak neočekivano vratio u Proleter. Poslije dvije godine tavorenja u šampionatu Srbije, odlučio je da se vrati na viši nivo.
- Ne bih doveo nijednog igrača o kojem nisam pričao sa ljudima i raspitao se. Gledao sam kakvo je zdravstveno stanje Rnića i vidio da izgleda jako moćno, bolje nego kada je bio u Bundesligi. I Kankaraš nije imao minutažu koja bi ga zadovoljila u Meškov Brestu i brzo je odlučio da bude dio našeg projekta. Bio nam je potreban iskusan napadač na poziciji pivota, jer imamo potencijalnog reprezentativca Sjeverne Makedonije Milana Lazarevskog i Cetinjanina Luku Vujovića, koji je 2000. godište.
Šlag na torti je, ipak, bio Horvat.
- Njegovim dolaskom nam skače rejting. On je nesporna igračka veličina, ali i marketinška. Potpis sa njim je imao odjeka ne samo u Makedoniji, već i u cijeloj Evropi. To je bio dokaz da stvaramo ozbiljan tim za narednu sezonu - zaključio je Kastratović.
Pobjeda nad Švedskom spada u najljepše bajke crnogorskog sporta
Kastratović je bio peti selektor Crne Gore. Preuzeo je „lavove” nakon silnih turbulencija u 2009. i 2010. godini, tokom kojih su se na klupi smjenjivali Ranko-Bana Popović, Kasim Kamenica i Miško Popović, kojem je na jednoj utakmici pomagao čak i Veselin Vujović.
Tada je reprezentacija bila u najgorem položaju, jer je morala da krene od pretkvalifikacija, ali je ispisala istoriju i magičnom pobjedom nad Švedskom (20:18) izborila plasman na prvo i do sada jedino Svjetsko prvenstvo, u Španiji 2013. godine. Od magične pobjede nad selekcijom „tri krune”, najveće u istoriji našeg muškog rukometa, sjutra će biti tačno osam godina.
- Nakon žrijeba sam od tadašnjeg predsjednika RSCG Predraga Boškovića dobio SMS sa jednom riječju - Švedska. Odgovorio sam mu sa samo dvije - nastradali su - prisjeća se 54-godišnji Beranac.
Uspomene samo naviru...
- Stručni štab, zajedno sa direktorom Blažom Lisičićem, trudio se da EHF sedmicu u aprilu odradimo na najbolji način. Prekidao sam treninge u „Morači” i govorio igračima da tako ne možemo pobijediti Šveđane. Rekao sam im da navike, čak i u taktičkom smislu, moraju da ostave u klubovima, a da velikog favorita možemo da nadmudrimo rješenjima koja možda nemaju uporište u rukomenoj teoriji.
Dvomeč nije ni počeo, a rukometaši su stekli velike simpatije javnosti - pjevanjem.
- Te utakmice su za mene posebna priča, u emotivnom i patriotskom pogledu. Uspjeh je proizvod velikog nacionalnog naboja, dobre tehničko-taktičke pripreme i velike logističke podrške Boškovića. Prvi meč u Stoholmu pamtim po pogrešnom intoniranju himne i zajedničkom a cappella izvođenju igrača i stručnog štaba. Podloga za revanš je napravljena već u Švedskoj gdje smo zbog brzopletosti u našem posljednjem napadu primili gol u posljednjim sekundama i izgubili 22:21.
I onda 16. jun u grotlu „Morače”, gol Vaska Ševaljevića koji će zauvijek ostati urezan u pamćenje svima.
- Revanš u Podgorici spada u najljepše bajke crnogorskog sporta. Bio je pakleni junski dan napolju, a pogotovo na terenu. Šveđani pojačani jednim od najboljih desnih bekova svijeta ikad Kimom Andersom, mi navijačima koji su dali dodatnu energiju da se izdrži najteže. Igrači iznad sopstvenih mogućnosti, beskompromisni borci koji su izgarali za svaku loptu. Pamtim povredu Marka Pejovića i njegovo vraćanje na teren u 2. poluvremenu poslije hirurške intervencije, kao i dvije bravure Ševaljevića, igrača odluke. To je bila velika pobjeda, istorijski plasman, izuzetna simbioza svih uključenih u rad nacionalnog tima, familijarni odnos među igračima i do tada najveća podrška muškoj rukometnoj reprezentaciji.
Ovo nije moje Berane
Poslije četiri godine, u Prvoj ligi za rukometaše igraće Berane. Ali, ne ono nekadašnje, sa kojim je Kastratović bio osvajač Kupa Crne Gore 2007. i šampion 2008. godine, već novoformirano RK Berane 1949.
- Ne bih da budem grub, ali ovo nije moje Berane. Moje Berane je baštinilo tradiciju od 1949. godine, igralo veliki i prešlo na mali rukomet. Kroz tradiciju, a pogotovo od 2006. godine, bio je jedan od najuspješnijih rukometnih kolektiva u Crnoj Gori, ali taj klub, nažalost, više ne egzistira. Oformljen je novi klub, koji je bez tradicije, ali dobro je da se igra rukomet u Beranama, da moj grad ima prvoligaša - ističe Kastratović.
Golman, a kasnije i trener u gradu sa sjevera vjeruje da će se stari klub opet aktivirati.
- Nadam se da će jednog dana RK Berane opet postojati, da će ljudi koji imaju ambiciju normalizovati stanje i reaktivirati klub. Bilo bi dobro da se napravi solidna baza kroz rad sa mlađim kategorijama i klub se vrati na pravi kolosijek. Možda će jednog dana crnogorski rukomet u Prvoj ligi imati dva kluba koja se zovu Berane, jedan bez, a drugi sa brojkama. Prvak Crne Gore i osvajač Kupa se nažalost ugasio, što je tužno. To je najbolje rekao nekadašnji kapiten reprezentacije Goran Đukanović - dok je bilo derbija Lovćen - Berane, bilo je i rukometa u Crnoj Gori - rekao je Kastratović i napomenuo da je u klubu, kada je on bio trener, bilo između 175 i 190 rukometaša u svim starosnim kategorijama.
Bonus video:
