Prije nekoliko dana objavljen je zanimljiv podatak - da je Crna Gora sa šest trenera u Evroligi i Evrokupu druga iza Španije, koju predstavlja osam stručnjaka u dva najkvalitetnija evropska takmičenja u košarci.
Kada se gledaju rezultati, naša zemlja je u rukometu mnogo veća sila nego u „kraljici igara”, ali na prste jedne ruke mogu da se izbroje crnogorski treneri koji uopšte rade u inostranstvu. I samo jedan od njih trenutno vodi ekipu u Evropskoj ligi, pandanu košarkaškom Evrokupu.
I to radi sjajan posao - Vlatko Đonović sa Astrahanočkom bilježi izvanredne rezultate, o čemu govori činjenica da je dva puta ove sezone srušio CSKA, ekipu koja je u grupi B, uz neprikosnoveni Đer, blizu direktnog plasmana u četvrtfinale Lige šampiona. Već je izborio plasman na fajnl-for Kupa Rusije, pobjedom baš nad Moskovljankama, a pokušaće da se domogne i polufinala šampionata i time ponovi uspjeh iz prošle sezone. Cilj je i da se ostvari što bolji rezultat u Evropskoj ligi, u kojoj je odlično krenuo, jer je prethodnog vikenda u Njemačkoj rutinski porazio Tiringer (29:22).
Đonović je dobro poznat ljubiteljima crnogorskog rukometa. U zlatno doba „lavica” i Budućnosti bio je pomoćnik Draganu Adžiću, a iz našeg najvećeg kluba je otišao 2017. godine. Od februara 2018. do februara 2019. je vodio mađarsku Kišvardu, a onda je prešao u Astrahan.
- Menadžer mi je i prije Kišvarde nalazio klubove, ali nisam bio zainteresovan da se borim za opstanak. Prihvatio sam, ipak, ekipu koja je bila pretposljednja u ligi, ali u najjačoj u Evropi - u mađarskoj. Prve sezone smo upisali devet pobjeda u nizu, imali čak i šansu da se borimo za EHF kup, a u drugoj je predsjednik konstantno vršio pritisak da igraju neke igračice.
Držim do svog mišljenja i rekao sam da će biti kako ja kažem. Otišao sam i odmah preuzeo Astrahanočku, iako je trebalo da dođem na kraju sezone - prisjeća se Đonović u intervjuu za „Vijesti”.
U Rusiji je jako teško raditi, pogotovo u klubovima koji nemaju multimilionske budžete, jer su putovanja nesnosna.
- Teško je zbog same veličine zemlje i putovanja. Rostov je udaljen 12 sati autobusom i obično se ide noću, tako da i ne prespavaš, a izađeš na teren i odmah se vraćaš nazad. Imamo pet-šest putovanja autobusom, a najbliži nam je Volgograd, koji je udaljen šest sati. Kada smo išli u Njemačku, do Nordhauzena smo putovali 28 i po sati, jer smo prvo išli do Rostova, a u povratku nešto manje, oko 22 - uz osmjeh kaže 51-godišnji Baranin.
Đonoviću je cilj da njegova ekipa napravi iskorak u Evropi i možda ponovi najveći klupski uspjeh. Astrahanočka je 2014. igrala polufinale EHF kupa, preteče sadašnje Evropske lige.
- Cilj kluba je da se dočepamo polufinala plej-ofa i fajnl-fora Kupa Rusije, što smo već ostvarili, jer smo izbacili CSKA u četvrtfinalu, dok je u prvenstvu trka još neizvjesna. Fokusirao sam se na Evropsku ligu, jer je kiks u tom takmičenju teško ispraviti, za razliku od prvenstva. Pobjeda u Njemačkoj nam znači za samopouzdanje, ali i da pokažemo Evropi da imamo dobru ekipu.
Najviše pažnje su, ipak, privukle pobjede protiv CSKA, skupe ekipe pod kontrolom Sergeja Šiškarjova, prvog čovjeka Rukometnog saveza Rusije i glavnog sponzora Lige šampiona.
- U kontaktu sam sa kolegama iz sedam-osam zemalja, koji su me zvali i čestitali kad smo prvi put savladali CSKA. Rekli su mi da je to veliko iznenađenje, jer je moskovski tim tada bio prvi u grupi Lige šampiona. Pobijedio je Budućnost, Brest i Borusiju u gostima, a spotakao se u Astrahanu. Ima višestruko veći budžet od nas, a u ovoj regiji se najviše cijene pobjede nad CSKA, jer taj klub nije baš omiljen.
Iako bilježi odlične rezultate, pitanje je da li će Đonović ostati u gradu na Volgi. Možda ga zovne baš CSKA ili dobije poziv da vodi reprezentaciju Rusije, jer ispunjava prvi uslov - govori ruski jezik. Drugi razlog je što je od posljedica koronavirusa preminuo direktor kluba Genadij Lebedev i još se ne zna ko će biti čelnik Astrahanočke.
- Menadžer i ja čekamo da se postavi novo rukovodstvo, da vidimo kakvi će biti planovi, jer ne želim po svaku cijenu da ostanem. Ako iskrsne neka interesantna ponuda, postoji mogućnost da promijenim sredinu. U Astrahanu se najavljuje još jača ekipa za iduću sezonu, ali to su samo priče bez adekvatne podloge dok se ne dovedu ljudi koji će voditi klub - zaključio je Đonović.
Crna Gora nije iznenađenje, znam kakav pobjednički duh imaju te djevojke
Bivši pomoćnik Dragana Adžića u reprezentaciji Crne Gore je pratio „lavice” na Evropskom prvenstvu u Danskoj i zadovoljan je onim što su pokazale.
- Nisam iznenađen igrama Crne Gore. Bio sam devet godina u reprezentaciji, znam koliko su borbene, kakav pobjednički duh imaju te djevojke. Prihvatile su novog trenera, a žao mi je što protiv najjačih rivala nisu izvukle bar bod. To bi im dalo dodatnu snagu - aludira Đonović na minimalne poraze od Francuske i Rusije.
Protiv Jovanke Radičević i drugarica su igrale tri njegove izabranice - Darja Samohina, Karina Sabirova i Jelizaveta Malašenko.
- Rusija je malo potcijenila Crnu Goru. Moje tri igračice su bile u reprezentaciji i znam da su previše opušteno ušle u meč, mislile su da će lagano da završe. Isto je bilo i sa CSKA kada je prvi put došao da igra protiv nas u Astrahanu i izgubio. Mentalitet ruskih igračica je sličan našem, ali su borbenost, ispoljavanje emocija i želje za pobjedom prednosti Crnogorki.
A druga strana medalje u Rusiji su treneri. Već godinama niko, osim Jevgenija Trefilova, nema dobre rezultate, ali ne vole strance. Uostalom, ni četvorostruki osvajač Lige šampiona Ambros Martin nije uspio u Rostovu i nacionalnom timu, gdje je smijenjen usred Evropskog prvenstva.
- Ovdje nije lako opstati. Morate da imate zbilja dobre rezultate, jer ako napravite jedan kiks, kao stranac ste na stubu srama. U novinama i na televizijama vas odmah napadaju eksperti.
Ne spavam otkad sam dobio koronu
U svijetu je skoro 100 miliona ljudi bilo pozitivno na koronavirus, jedan od njih je i Vlatko Đonović. Virus koji hara planetom mu je stvorio noćne more.
- Tri sedmice ne spavam ili to radim „na kašičicu”. Čitavu noć sjedim, čitam, pogotovo kad idemo na putovanja autobusom. Bio sam mjesec odvojen od ekipe.
Prvo sam se liječio kući, potom bio u bolnici, pa opet kući, a bio sam sam, jer supruga nije mogla da uđe u Rusiju. I taman kad sam mislio da sam se oporavio, došao je problem sa snom.
Bonus video:
