„Cilj opravdava sredstvo”, „Vladalac”, Nikolo Makijaveli.
Tri dana pred početak priprema za Svjetsko prvenstvo, vladari crnogorskog rukometa su odlučili da otjeraju Dragana Adžića sa kormila reprezentacije. I to su uradili bez imalo stila, na terenu nakon velike pobjede nad Vajpersom i plasmana najmlađe ekipe Lige šampiona, Budućnosti, u glavnu fazu elitnog takmičenja.
Na mjesto čovjeka koji je Crnu Goru vodio na devet velikih takmičenja i doveo do evropskog zlata i olimpijskog srebra postavljen je Per Johanson, a RSCG je u saopštenju priznao da je to uradio kako bi reprezentacija u Njemačkoj nastupila u najjačem sastavu.
U prevodu - Adžić je morao da ode da bi se vratile Jovanka Radičević i Katarina Bulatović. Ko je sve vršio pritiske na njega da vrati njih dvije, i još neke iskusnije igračice, trofejni trener vjerovatno nikada neće reći, kao što je i sakrio sav prljavi veš koji je isplivao prije, tokom i nakon Olimpijskih igara u Rio de Žaneiru na nekoliko sastanaka.
Tada je Adžić podnio ostavku, ali ga je Predrag Bošković ubijedio da ostane i potpuno podmladi reprezentaciju. Cilj je bio da sjajna mlada generacija Budućnosti, pojačana Majdom Mehmedović, Milenom Raičević, Marinom Rajčić, Jelenom Despotović i još nekoliko igračica, stiče iskustvo na nekoliko takmičenja i onda pokuša da napadne medalju na Olimpijskim igrama u Tokiju.
Adžić je sa veoma mladom ekipom nastupio na Evropskom prvenstvu u Švedskoj i nije se obrukao, iako je završio nastup u prvoj fazi sa pobjedom protiv Češke (ista ta selekcija je na ovom šampionatu svijeta stigla do četvrtfinala), tijesnim porazom od Danske (21:22) i ubjedljivim od Mađarske (14:21). Tada nikome nije padalo na pamet da ga smjenjuje, već je dobio povjerenje i kroz baraž sa Bjelorusijom izborio plasman na šampionat svijeta, a onda u prva dva meča kvalifikacija za EHF Euro 2018. upisao pobjede nad Slovačkom i Italijom.
Činjenica je da nacionalni tim nije blistao, ali je u Budućnosti bilo vidljivo da mlade igračice napreduju. Ema Ramusović i Dijana Ujkić su pred ovo prvenstvo bile mnogo bolje igračice nego 12 mjeseci ranije, Đurđina Jauković, Itana Grbić i Ivona Pavićević bar za nijansu kvalitetnije, Tatjana Brnović je u prvoj seniorskoj sezoni dokazala da je pivotkinja za narednih 10-ak godina, a Đurđina Malović je konačno ostavila brojne povrede iza sebe i počela da pokazuje vanredni potencijal.
Budućnost je odigrala nekoliko fenomenalnih utakmica u „Morači”, Adžić je u saradnji sa Bojanom Popović počeo da forsira brže napade, kontre i brzi centar, a protiv Meca je odbrana njegove ekipe bila vjerovatno i najbolja u posljednjih pet godina. Sve to, ipak, nije bilo dovoljno da zadrži posao i odvede ekipu u Njemačku, već je sklonjen tri dana pred početak priprema. Ostaje samo pitanje - zašto Adžić nije, ako je već trebalo, smijenjen nakon Svjetskog prvenstva 2015. godine, tj. zbog čega mu nije prihvaćena ostavka poslije Olimpijskih igara u Rio de Žaneiru?
Tu se vraćamo na početak priče, na pritiske da iskusnije igračice budu vraćene u tim. Uključili su se i ljudi iz vrha crnogorskog sporta kako bi Radičevićeva, predsjednica Savjeta za sport, Bulatovićeva i Marija Jovanović ponovo zaigrale za Crnu Goru. Pred Johansona je, makar javno, postavljen cilj samo da dođe do osmine finala, a on je otišao i korak dalje.
Neko će reći da je to ogroman uspjeh, ali se čini da je crnogorski rukomet na duže staze izgubio mnogo. Zašto? Zato što je djevojka koja bi uz Đurđinu Jauković trebalo da nosi „lavice” narednih 10 godina, Đurđina Malović, potpuno sklonjena u stranu, jer je Katarina Bulatović imala najveću minutažu od svih igračica koje su stigle do četvrtfinala.
Da ne bude zabune, Bulatovićeva je velika igračica, proradio joj je i inat, pa je ovo takmičenje odigrala mnogo bolje nego prethodna dva, ali sa 33 godine nije budućnost crnogorskog rukometa. U Tokiju, ako „crvene” stignu do tamo, jedan od glavnih aduta je trebalo da bude Malovićeva, ali joj nije dozvoljeno da stekne dragocjeno iskustvo. Isto važi i za Dijanu Ujkić, koja će nakon silaska Radičevićeve sa velike scene (a to nije daleko, jer ima 31 godinu) biti jedino desno krilo za velika djela.
Da je u Njemačkoj osvojena medalja, cilj bi opravdao sredstvo. Plasman u četvrtfinale jeste uspjeh, ali se ne smije zaboraviti da su odigrane samo dvije odlične utakmice (Danska i Srbija), dvije prosječne (sa Francuskom i Brazilom, protiv kojeg je Marina Rajčić odbranila zicer i spriječila odlazak u borbu za plasman od 17. do 20, mjesta), te dvije veoma slabe (Japan i Tunis). Neko će se poslužiti floskulom da bi bilo dobro kada bi Crna Gora u svemu bila među osam najboljih, ali treba sjesti i zapitati se - da li je bilo bolje da mlade igračice stiču iskustvo ili da se stigne do četvrtfinala?
Uostalom, i bez Bulatovićeve i Radičevićeve „lavice” su imale veliku šansu da dođu do osmine finala. Možda i ne bi to uradile, ali je sigurno da od Japana ne bi primile 29 golova. Do te cifre je protiv Crne Gore na devet velikih takmičenja stiglo samo pet selekcija. Tri su je izjednačile: Hrvatska (28:29) i domaćin na Evropskom prvenstvu u Danskoj 2010. (30:29), te Švedska na EP 2014. (30:29), a prebacile su je samo Norveška, i to u finalu kontinentalnog šampionata 2012. nakon 80 minuta igre (34:31), i Francuska u nevažnom meču, za 7. mjesto na Svjetskom prvenstvu 2015. (23:34).
Nije ovo, naravno, lament nad Adžićem. Za mnoge stvari je sam kriv - što 2015. nakon osvajanja Lige šampiona nije potpuno podmladio Budućnost, što je vratio Bojanu Popović nakon četvorogodišnje pauze i odveo je na Olimpijske igre u Rio de Žaneiru, što je ćutao zbog čega je precrtao najiskusnije igračice poslije povratka iz Brazila (o međusobnim, veoma „sočnim” optužbama igračica se priča u rukometnim kuloarima)... Postao je žrtva sopstvenih kompromisa.
Adžić sad priznaje da je 2015. pogriješio što nije pustio iskusne rukometašice iz Budućnosti, jer bi dobio nekoliko igračica za Olimpijske igre i priča o podmlađivanju reprezentacije bi mu lakše prošla. Možda se i umorio, možda je bilo neophodno da do dođe do smjene (s više stila, naravno), ali nije trebalo odustajati od forsiranja mladih igračica. Možda će se ljudi koji odlučuju, kada se i ako se dođe do Tokija, prisjećati ovog Svjetskog prvenstva i zapitati se da li su pogriješili što su prekinuli napredak nekoliko izuzetno talentovanih igračica... I to zbog četvrtfinala, uspjeha koji je Crna Gora već imala na planetarnim šampionatima.
Bonus video:
