Istorijska bronza na Evropskom prvenstvu, čiji je jedan od domaćina bila Crna Gora, peto priznanje za najbolje desno krilo na velikim takmičenjima, status najboljeg strijelca u istoriji Lige šampiona, nagrada „19. decembar” i oproštaj od dresa nacionalnog tima kakav svaki sportista sanja - ličnost 2022. godine, i to ne samo sportska, svakako je Jovanka Radičević.
Možete da je volite ili mrzite, da vam se sviđa ili ne sviđa način na koji slavi golove i bodri sebe i saigračice, da joj zamjerite na nekim oštrim riječima, ali jednu stvar ne možete - da je ne poštujete.
Jer, djevojka koja je rođena prije 36 godina je postala legenda rukometa zahvaljujući nestvarnom profesionalizmu, koji izaziva divljenje svijeta.
Uostalom, sve su to najbolje rekle olimpijske, svjetske i evropske šampionke, Beatris Edviž i Kleopatra Darlo, koje su joj na pres konferenciji nakon poraza od Crne Gore u obračunu za 3. mjesto na EHF Euru poručile da je ona primjer i njima i generacijama koje dolaze...
A put do rukometnog sazvežda bio je posut trnjem za popularnu Joku. Živjela je na selu, svakog dana morala da hoda osam kilometara da bi trenirala, ali odustajanje nije bilo opcija. Željela je da postane dobra rukometašica, da osvaja pehare i riješi egzistenciju, a postala je legenda, neko čije će ime vječno biti upisano u istoriji crnogorskog sporta.
„Živjela sam u Vukovcima, za koje ljudi malo više znaju otkad je napravljena zaobilaznica. Kada sam bila tinejdžerka, nije bilo autobusa, već sam morala da hodam do Golubovaca dva kilometra, išla autobusom sa Sahat kule, pa onda pješke do 'Morače'. I tako svakog dana. I morala sam da budem dobar đak. To je bio uslov mojih roditelja da bih mogla da treniram, nisam smjela da popustim u školi”, prisjeća se Radičevićeva u intervjuu za novogodišnji broj „Vijesti”.
Bilo je teško, otac i majka su joj često savjetovali da preskoči treninge kada je bilo nevrijeme, ali to za nju nije bilo opcija.
„Sve što sam uspjela je zbog toga što sam bila istrajna, što sam imala nevjerovatnu volju. Nisam htjela da preskočim nijedan trening. Najjeziviji dio je bio prelazak malog mosta na Morači, dosta puta se dešavalo da me roditelji isprate preko njega kad jako duva i pada kiša, a onda me čekaju poslije škole i treninga, samo da me ne bi bilo strah. Tada sam imala 13-14 godina, a nisu mogli da me voze. Majka nije imala ni vozačku dozvolu, otac je radio, pa sam morala da idem pješke. Kad sad pročitam dnevnike zaista sam ponosna na sve što sam napravila. Kasnije je majka morala da položi vozački, jer je bilo neizvodljivo da idem sama. Znam da joj je to bilo teško, jer su mi roditelji sa sela i non-stop su radili, ali se sve isplatilo na kraju. Presrećna sam, jer sam sve svojim radom, trudom i požrtvovanjem postigla. Sada, kad slušam druge kako pričaju o meni, od saigračica, protivnica, mojih bivših trenera i vidim film koji je EHF snimio o meni, osjećam veliki ponos”.
10 nagrada za najbolje desno krilo dobila je Jovanka Radičević. Proglašena je za najbolju na svojoj poziciji na evropskim prvenstvima 2012, 2020. i 2020. godine, na šampionatima svijeta 2015. i 2019, kao i četiri puta u Ligi šampiona, a i krilo je druge decenije XXI vijeka u izboru portala Handball Planet
Iako joj je bilo teško i komplikovano da sve stigne, smatra da ju je to očeličilo i ima savjet za mlade sportiste.
„Bez obzira na to što se sve mijenja sa generacijama, mislim da je sadašnjoj djeci sve na dlanu. Roditelji ih voze na treninge, idu na utakmice, pružaju im sve. Moj savjet mlađim generacijama je da bez muke i truda nema pravih rezultata, to te mijenja kao ličnost i uči da moraš da se pomučiš. Sve što lako dobiješ, ne možeš da cijeniš. Sada me neki roditelji pitaju da li da im djeca idu vanredno u školu, a ja sam uvijek bila protiv toga. Znam da je tako najlakše, da se posvetiš samo sportu, ali to nije rješenje. Ukoliko se dobro organizuješ i imaš želju, sve je moguće. Ja sam iz patrijahalne porodice, sa sela, pa sam i pored putovanja, treninga i škole morala mojima da pomažem, da sadim i vadim kropmir, da prodajemo zajedno na pijaci... Teško smo živjeli, iako nikada nismo bili gladni. Hvala bogu da današnja djeca imaju sve, ali ih to i remeti i uvijek traže krivca u nekom drugom. U tim situacijama dosta i roditelji griješe. Djeci bi trebalo pomoći, ali moraju da se pomuče da bi cijenili to što dobiju”.
Lista Jovankinih podviga je duga. Sa Crnom Gorom je osvojila tri medalje, u četiri finala jednom osvojila Ligu šampiona, te uzela dva pehara u Kupu pobjednika kupova.
Devet puta je proglašavana za najbolje desno krilo - tri na evropskim prvenstvima, dva na šampionatima svijeta, četiri u Ligi šampiona, čiji je bila najbolji strijelac u sezoni 2019/2020. Uzgred, u anketi renomiranog portala Handball Planet je izabrana za najbolju na svojoj poziciji u drugoj deceniji XXI vijeka.
Sve što je uradila u karijeri, pogotovo u dresu „lavica”, dostiglo je vrhunac 9. novembra u „Morači”, kada je doživjela ljepši oproštaj nego ijedan crnogorski sportista. Najljepše sedmice karijere krunisala je bronzom u Ljubljani 20. novembra, gdje je završila na rukama navijača.
„Ljepši kraj da sam crtala, ne bih mogla da nacrtam. Moram da priznam da sam se potajno nadala medalji, duboko u sebi sam vjerovala i nadala da mogu da zaokružim karijeru u nacionalnom timu trećim odličjem. Bilo bi mnogo teže, možda se ne bi ni ostvarilo da nismo grupu igrali u Podgorici, gdje su nas nosili navijači. Ovo ne govorim reda radi - ova medalja je njihova, koliko i naša. Nemoguće je bilo ući u dvoranu i da te ne nosi ona atmosfera, da ne daš sve od sebe. Pred oproštaj u 'Morači' nisam spavala od uzbuđenja, od tri do pet ujutro sam šetala oko hotela. Sve me je stiglo poslije prvenstva, jer nijedne noći nisam spavala preko četiri-pet sati od adrenalina, pa sam četiri dana imala visoku temperaturu”.
1.025 golova u Ligi šampiona je dala Jovanka Radičević, devet više od dosadašnje rekorderke Anite Gerbic. Blizu četvorocifrenog broja pogodaka je i Kristina Neagu (976)
Iako je učestovala u osvajanju olimpijskog srebra i evropskog zlata 2012. godinu, bronza iz „Stožica” i put do nje imaju posebno mjesto u njenom srcu.
„To su mi bili najljepši dani u karijeri. Ne mogu da se uporede sa onim iz 2012. godine, jer je atmosfera bila nevjerovatna, a 9. novembar ću zauvijek nositi u svom srcu. Pričaju mi ljudi da sam onakav oproštaj zaslužila odnosom i davanjem reprezentaciji, da sam upotpunila sve godine igranja za nacionalni tim, ali mi je sve još nerealno. Znam koliko sam sebe dala, koliko je bilo neprospavanih, preplakanih noći, ali taj 9. novembar, transparente i to što mi je cijela dvorana skandirala ime su me dirnuli u srce. Nisam znala ko je napravio transparent sa mojom slikom u zelenom dresu, ali sam vidjela da je tu Danijel Furtula. Kada je sve završeno, pitala sam ga zna li ko je to napravio, a on mi je rekao da je to uradio sa svojim drugovima. To je neviđen gest, da ti jedan sportista takvo nešto priredi. Samo mi je rekao: Ovo nije ništa što si ti nama dala i uljepšala nam živote”.
Savršeni oproštaj zaokružen je u glavnom gradu Slovenije. „Lavice” su izgubile u polufinalu od Danske, ostale i bez Milene Raičević, a onda u nezaboravnom meču savladale Francusku. Opet nakon produžetaka, kao 2012. u finalu Evropskog prvenstva u Beogradu protiv Norveške, samo što je u dodatnih 10 minuta posao bio dodatno otežan, jer je dvije sekunde prije kraja regularnog toka Itana Grbić dobila crveni karton.
„Bila sam ubijeđena da ćemo osvojiti bronzu. Prije nego što je počelo zagrijavanje, poljubila sam medalju, nakon čega je pogledao čovjek iz EHF-a. Samo sam mu rekla: Ne ide ovo niđe sem u Crnu Goru, na šta se on nasmijao. Kad je Itana dobila crveni, shvatila sam da će se igrati da produžeci i odmah mi je prošao Beograd kroz glavu. Odmah mi je prišla Đina Jauković, zagrlila me je i rekla: Kapitenu, nećeš se oprostiti bez medalje. Došle smo do klupe, pričale sa Bojkom, gledale što ćemo i kako ćemo, a tada sam u očima saigračica vidjela odlučnost i bila ubijeđena da je bronza naša. Tokom cijelog prvenstva sam bila emotivna, plakala poslije svake utakmice, a Đina mi iznova i iznova govorila da ne odlazim bez medalje. Kada su je Francuskinje posljednji put udarile, a ona se vratila na teren, bila sam ubijeđena da ćemo pobijediti. I Bojana mi je poslije meča rekla da je vidjela koliko mi je svaki penal bio bitan, ali mi je u tim trenucima bilo dovoljno da samo pogledam medalju iza gola i sve mi je bilo lakše”.
Iako se oprostila od dresa „lavica”, još nije vrijeme za kraj karijere. Odigraće ovu sezonu u dresu Krima i onda još bar jednu.
„Produžiću karijeru još za bar godinu. To su planovi za sada, neću još reći da je još samo jedna sezona i kraj, mada je bliže da će to biti još godina nego više”.
Tajna njenog dugog trajanja je u nevjerovatnoj radnoj etici. Ko popularnu Joku prati na društvenim mrežama, često tokom ljeta može da vidi snimke iz Tološke šume i sat na kojem je prva brojka pet.
„Dolazim u Šumicu oko 5.15 - 5.30 i često se ispričam s čovjekom koji kosi travu, smijemo se kako smo mi prvi tu. Ovog ljeta sam bila na odmoru sa Slovenkom Anom Gros u Španiji, začudila se kad je vidjela da sam ponijela patike za trčanje. Kada je shvatila da ja po sat istrčim, onda je i ona morala da me isprati”, uz osmijeh je zaključila Jovanka Radičević.
NEVJEROVATNO JE DA NIKAD NISAM IZABRANA ZA NAJBOLJEG SPORTISTU CRNE GORE
Iako je u 2022. godini postala prva golgeterka u Ligi šampiona, osvojila bronzu sa „lavicama” i proglašena za najbolje desno krilo na Evropskom prvenstvu, Jovanka opet nije proglašena za najboljeg sportistu Crne Gore. Malo je reći da ju je to naljutilo.
„Iskreno, bila sam iznenađena kad nisam izabrana. Da se niko ne uvrijedi, i uz dužno poštovanje Marije Vuković i njenih rezultata, jer je izuzetna sportistkinja i sjajna osoba, nevjerovatno je da sam toliko godina u svjetskom i evropskom vrhu - imam dvije medalje sa evropskih prvenstva i onu sa Olimpijskih igara, da sam najbolji strijelac u istoriji Lige šampiona, krilo decenije, osoba sa najviše golova i nastupa u reprezentaciji, da sam dobila sva ta individualna priznanja na velikim takmičenjima - a da nikad izabrana za sportu Crne Gore. To mi je smiješno. Neke stvari su očigledne. Nikoga ne želim da prozovem, ali iza mene stoje moja djela i potvrda koju sam doživjela od navijača. Oni su rekli sve”.
1.105 golova dala je Jovanka Radičević na 187 utakmica za Crnu Goru, tj. 5,88 po meču. Kakav je to podvig, najbolje govori činjenica da je od crnogorskih sportista taj broj dostigla samo jedna košarkašica, Jelena Dubljević, koja je ubacila 1.118 koševa na 73 meča za „crvene”
CIGANKOVA MI JE REKLA: USPJEĆEŠ, I MENI JE BILO OVAKO TEŠKO
Jovanka je ispričala i anegdotu iz mlađih dana, kada ju je trenirala Nataša Cigankova.
„Jednog dana je bilo veliko nevrijeme, nije bilo struje i kiša je padala tako jako da ni autobusi nisu išli. Nisam znala šta da radim, gdje da idem poslije treninga, a onda mi je Cigankova rekla da će da me vozi kući. Kada je vidjela gdje živim i shvatila šta prolazim svakog dana, samo mi je rekla: Ti ćeš da uspiješ, jer je i meni ovako bilo teško u Rusiji. To mi je bio još jedan podstrek. Uvijek sam imala cilj ispred sebe, ni jedne sekunde nisam odustala, iako je bilo teških noći, putovanja, situacija da dođem kasno, a moram da učim, da direktno iz škole idem na trening... Sve to je imalo svoju draž i ljepotu”.
U LJUBLJANI KAO U PODGORICI, U BRAZILU PLAKALI ZBOG NAS
Osim nezaboravnih scena iz „Morače”, Evropsko prvenstvo za rukometašice će svi ljubitelji rukometa na Starom kontinentu pamtiti i po spektaklu koji su navijači “lavica” pravili i u Skoplju i u Ljubljani, gdje ih je na meču za bronzu bilo preko 2.000.
„Iskreno, nisam imala osjećaj da igramo u 'Stožicama', čak mi je fizioterapeut Krima rekao da se pitao je li u Crnoj Gori kada je ušao u dvoranu. Bila je nevjerovatna atmosfera, došlo je mnogo ljudi, i to o svom trošku da navijaju za nas. Ne bi trebalo zaboraviti ni da su karte bile skupe, zbog navijača smo imale obavezu da pokažemo kakvo srce i borbenost imamo”.
Obračun sa Francuskom za bronzu je bio prepun tenzija od početka do kraja.
„Znala sam da se nećemo predati, ali je bilo samo pitanje kako će se snaći mlađe koje nemaju iskustva, koliko ćemo u tim situacijama imati kao tim snagu da sve prebrodimo. Taj pogled u očima svih jutro pred meč mi je davao do znanja da možemo do medalje. I atmosfera je bila nevjerovatna, dosta puta nisam čula pištaljku, a to ne može da te ne nosi. U tim situacijama si spreman da umreš na terenu, navijači su to prepoznali kod nas i dali nam dodatnu snagu. Kada sam se vratila na treninge Krima, pričala sam sa Alison Pino, kojoj je nevjerovatno kakvi su nam navijači, rekla mi je da im je fascinantno kako nas bodre. Poslali smo najljepše slike Evropi i svijetu, bez ijednog ekscesa i neprimjerenog ponašanja. I Barbara Arenhart mi je rekla da su njeni roditelji u Brazilu plakali od sreće kad su gledali naš meč sa Francuskom”.
Bonus video:
