U Njemačkoj je pred rekordnom kulisom počelo Evropsko prvenstvo u rukometu. Na njemu učestvuje svih šest zemalja s područja bivše Jugoslavije. I upravo ta zemlja bila je ključna za razvoj rukometa.
"Timski sportovi su na Balkanu, a posebno u bivšoj Jugoslaviji, bili uvijek u samom vrhu. Postoji ogromno interesovanje publike za sport, to je jedan od onih regiona u kojima se oduvijek na pravi način znalo odati priznanje sportistima za osvojene medalje“, kaže za DW Mihael Viderer, predsjednik Evropske rukometne federacije (EHF).
S tim austrijskim funkcionerom i bivšim rukometašem razgovarali smo neposredno uoči otvaranja Evropskog prvenstva za rukometaše 2024. u Diseldorfu. Turnir je počeo u srijedu 10. januara pred rekordnom kulisom – 53.586 gledalaca. To je novi svjetski rekord za dvoranski rukomet. Među 24 ekipa koje učestvuju na ovogodišnjem prvenstvu je i svih šest zemalja koje su nastale raspadom Jugoslavije.
Tajna rukometnog uspjeha
U čemu je tajna rukometnog uspjeha tih zemalja? "To je naravno tradicija. Sama činjenica da je rukomet na području bivše Jugoslavije još šezdesetih i sedamdesetih bio tako uspješan, pa i osamdesetih, jasno pokazuje da postoji kontinuitet, da se tradicija nastavlja“, priča Erik Egers, njemački sportski stručnjak koji se u svom radu intenzivno bavio i istorijom jugoslovenskog rukometa. On kaže da stariji igrači prenose svoje iskustva na mlađe i uvjeren je da će se to nastaviti i u budućnosti:
„Jasno, postoji i veoma jaka konkurencija po pitanju timskih sportova na Balkanu, recimo košarka, u kojoj su ekonomske perspektive za mlade talente mnogo bolje nego u rukometu. Fudbal i da ne spominjemo.“
Rukometaši koji potiču iz zemalja koje su nekada bile republike u sastavu Jugoslavije igraju veoma važnu ulogu i u klubovima Bundeslige, koja se smatra najboljom rukometnom ligom na svijetu:
„Oni su oduvijek bili itekako uticajni u njemačkom klupskom rukometu. Razlog za to je činjenica da je bivša Jugoslavija zapravo šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka izmislila moderni dvoranski rukomet. To je bio čuveni sistem 3-2-1, koji se kod nas nazivao upravo ’jugoslovenska odbrana’“, priča za DW Erik Egers, koji je nedavno objavio i svoje novo autorsko djelo: „Zlatna knjiga nemačkog rukometa“ (Das Goldene Buch des deutschen Handballs).
Dominacija Metaloplastike iz Šapca
Ali, to nije sve, napominje Egers. Jugosloveni su, kaže, prednjačili i po pitanju taktičkih finese, napadačke taktike. Sve su to tada bile inovacije Jugoslovena.
„Svoj poseban pečat rukometnoj igri dala je početkom osamdesetih recimo Metaloplastika iz Šapca, sa svojom sjajnom ekipom. Sjetimo se samo golmana Mirka Bašića. Može se reći da ta izvanredna jugoslovenska škola, ili balkanska škola, sve do danas daje obilate plodove od kojih profitira i njemačka Bundesliga“, kaže Egers.
Jednostavno zato što toliko mnogo „legionara“ igra u Njemačkoj, i to nije slučajnost, ti igrači imaju veoma dobar osjećaj za igru, tehnički i taktički su veoma dobro potkovani, kaže njemački rukometni stručnjak:
„Mene uopšte ne čudi da je toliko nacija s područja bivše Jugoslavije uspjelo da se kvalifikuje na Evropsko prvenstvo 2024. To je, po mom mišljenju, zapravo bilo neizbježno. Ako malo pogledamo u noviju istoriju, onda moramo da se sjetimo i brojnih igrača s područja bivše Jugoslavije koji su preuzeli državljanstvo drugih zemalja, na pamet mi odmah pada Arpad Šterbik.“
Šterbik naime potiče iz Srbije. Najprije je igrao za Mađarsku, a kasnije sa Španijom osvojio titulu prvaka svijeta. Takvih biografija na Balkanu ima mnogo, naglašava Egers i dodaje da „jugoslovenska škola u stvari sve do danas utiče na moderni rukomet u svijetu“.
Jugoslovenska škola rukometa
„Nije slučajnost što taj region proizvodi tako dobre ekipe. Sa Balkana dolazi nevjerovatno mnogo dobrih igrača, ima mnogo dobrih trenera, taj uspjeh je kontinuiran“, dodaje za DW predsjednik EHF Mihael Viderer: „Kada pogledamo malo unazad, na devedesete godine prošlog vijeka, na raspad Sovjetskog Saveza ili promjene na Balkanu, onda je jasno da je zbog toga za novonastale zemlje postalo mnogo, mnogo teže da se održe na samom vrhu. Ali, balkanske ekipe to redovno uspjevaju, i u muškoj i u ženskoj konkurenciji su i dalje na samom vrhu.“
Priča o talentima u regionu samo je jedna strana medalje, napominje Erik Egers. A druga strana je infrastruktura, koja je, prema njegovom mišljenju, jednim dijelom katastrofalna:
„Na primer u Bosni i Hercegovini. I svejedno vidimo veoma mnogo klinaca koji se identifikuju s rukometnim velikanima. I oni žele da ostvare veliku karijeru. Evo samo jedan primjer koji je možda tipičan u tom kontekstu. To je Ivan Martinović. On danas igra za Hrvatsku, rođen je u Beču, a otac potiče iz Bosne i Hercegovine. On je teoretski mogao da igra i za Austriju i za BiH, ali je po svaku cijenu htio da igra za Hrvatsku zato što jednostavno obožava Ivana Balića. To je za mene baš dobar primjer za to koliko je ta tradicija važna. I koliko ta tradicija utiče na rukometni podmladak.“
Problemi s infrastruktorom
A budućnost? Predsjednik Evropske rukometne federacije Mihael Viderer nam kaže da bi se EHF u skorijoj budućnosti radovala i mogućoj zajedničkoj kandidaturi nekoliko zemalja iz regiona, po uzoru na idući EURO, koji 2026. organizuju Skandinavci (Danska, Norveška i Švedska). To je za nas sigurno opcija za budućnost, kaže on za DW, ali i napominje da bi trebalo poraditi na infrastrukturi:
„Vidimo da je razvoj na terenu pozitivan, pogotovo što se tiče sportskih dvorana. Po pitanju organizacije velikih turnira ne smijemo da zaboravimo da je potrebno zadovoljiti određene kriterijume, pa i oko veličine samih dvorana. Smatram ipak da po tom pitanju u pojedinim zemljama na Balkanu ima još prostora za poboljšanje.“
Jugoslavija se u njemačkim stručnim rukometnim krugovima i danas naziva „majkom modernog dvoranskog rukometa“. Sportski autor Egers kaže da su šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka timovi iz istočnog bloka bili mnogo dalje od zapadnih ekipa po pitanju taktike ili metoda rada:
„U Njemačkoj je postojala tradicija igranja rukometa na otvorenom, na velikom terenu. Postoje priče o tome šta se dogodilo nakon 1972, kada je Jugoslavija s trenerom Vladom Stenzelom u Minhenu osvojila prvu zlatnu olimpijsku medalju, i to na impresivan, dominantan način. Tada su jugoslovenski rukometni funkcioneri rekli: ’Vlado, moraš da ideš na Zapad, jer će u suprotnom rukomet da propadne!’ Govorili su da je Zapad potreban međunarodnom dvoranskom rukometu, a za Stenzela je to naravno bilo atraktivno i zbog finansijskog aspekta.“
Uticaj Vlade Stenzela
I tako je Zagrepčanin Stenzel 1974. postao selektor SR Njemačke. Samo četiri godine kasnije je sa zapadnim Njemcima, a na opšte iznenađenje, osvojio titulu prvaka svijeta. „Vlado Stenzel je bio ekstremno uticajna figura za razvoj zapadnonjemačkog dvoranskog rukometa. U stvari, čak bih rekao da nije bio ključan samo za razvoj zapadnonjemačkog rukometa, već zapadnoevropskog“, zaključuje rukometni stručnjak Erik Egers.
Bonus video:
