Kada je sa tek napunjenih 17 godina debitovao kod legendarnog Patrisa Kanajea za jedan od tada najjačih evropskih timova - Monpelje, znalo se da je zvijezda rođena.
Niko, međutim, nije mogao ni da pretpostavi kako blistava budućnost čeka momka rođenog u Nišu 1984. godine, od oca Hrvata i majke Srpkinje. U timu su već bili igrači koji su postali temelj najbolje reprezentacije svih vremena - slavno krilo Gregori Anketil, 25-godišnjaci Tjeri Omeje, Žerom Fernandez i Didije Denar, 19-godišnji Mihael Gigu...
Nikola Karabatić je, međutim, postao veći od svih njih. Odavno je najtrofejniji rukometaš svih vremena, pomjerio je sve granice na pravougaoniku 40X20 metara, pa se više ni na Balkanu niko ne odvaži da kaže da je od njega bolji bio Veselin Vujović ili Ivano Balić, niko u Skandinaviji to ne može da pomisli za Magnusa Vislandera ili bilo koga drugog iz slavnih “Bengan bojsa”, ni za Mikela Hansena...
Najbolji rukometaš svih vremena, možda i jedan od najboljih sportista koji je ikada hodao ovom planetom, na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj je “podebljao” ionako spektakularnu kolekciju medalja.
Trijumfom nad Danskom nakon produžetaka u finalu (33:31) postao je najtrofejniji igrač u istoriji šampionata Starog kontinenta, jer je četvrtim zlatom dostigao legendarne Šveđane Vislandera, Štefana Levgrena, Štafana Olsona, Magnusa Andersona, Martina Frandesjea i Olu Lindgrena, ali ima i dvije bronze, koje oni nisu osvojili.
- Ovo je nevjerovatno, imaću šta da ispričam unucima, a pogledaćemo nekoliko utakmica da im opišem kroz kakve sam emocije prolazio. Mnogo sam srećan, jer je u publici bila cijela porodica, pa smo mogli sve da podijelimo nakon meča. Mnogo je lijep osećaj, veoma sam srećan - rekao je stariji od braće Karabatić.
Tokom karijere je u dresu “eksperata”, kako je dobila ime generacija koju je on predvodio u svakom smislu te riječi, osvojio nestvarnih 17 medalja! I to čak 11 zlatnih - po četiri na evropskim i svjetskim prvenstvima, te tri na olimpijskim igrama. Uzeo je i dva srebra i četiri bronze.
Otkada je debitovao davnog juna 2001. godine, svaki put je bio nacionalni šampion sa svojim klubovima - 15 puta u Francuskoj sa Monpeljeom i Pari Sen Žermenom, četiri u Njemačkoj sa Kilom i dva sa Barselonom u Španiji. Tri puta je osvojio i Ligu šampiona, a jedino to do sada nije uradio sa “svecima”.
Jedina mrlja u karijeri mu je što je 2012. osuđen za nelegalno klađenje na utakmice Monpeljea, zbog čega je dobio uslovno dva mjeseca zatvora i platio 10.000 eura kazne.
Sve mu je to zaboravljeno, jer je bezbroj puta dokazao koliko je veliki. Iako u aprilu slavi 40. rođendan, na EHF Euru je bio pokretačka snaga “eksperata” i u odbrani i u napadu, a znao je da kaže i selektoru Gijomu Žilu kada da ga izvuče iz igre i ubaci fenomenalnog šutera Eloima Prandija. Priznao je, ipak, da je bilo malo sebičnosti, ali ne zbog golova, asistencija ili minutaže, već gladi za trofejima.
- Naravno da je velika motivacija kada je porodica tu, kada te djeca gledaju. Daju ti veliku energiju. Ali, ovaj turnir nisam igrao za porodicu, za djecu, nisam igrao ni za publiku koja nas gleda. Igrao sam za sebe, jer ovo mi je posljednja sezona i to mi je donijelo mnogo energije, jer sam znao da je ovo moje posljednje Evropsko prvenstvo - poručio je Karabatić.
Taj stav je bio očigledan i u njegovoj igri, jer je pružao mnogo bolje partije nego na nekoliko posljednjih velikih takmičenja. Spreman je kao u najboljim danima, iako je na pragu pete decenije, jer je odlučio da se žrtvuje u posljednjoj sezoni na rukometnim terenima. A do njenog kraja ima mnogo ciljeva - dupla kruna u Francuskoj i prva titula u Ligi šampiona sa Pari Sen Žermenom i ono najvažnije za kraj, zlato na Olimpijskim igrama u Parizu...
Bonus video:
