Tada sam rekao: mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri poslije Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još štošta učinjeti, piše "Monitor".
Starijim ljubiteljima sporta ne treba predstavljati dr Rada Đurđića. Za one mlađe, ukratko: u periodu od 1983. do 2003. bio je na svim rukovodećim pozicijama u ŽRK Budućnost, od člana uprave, generalnog direktora, predsjednika… ŽRK Budućnost je za to vrijeme, od debitanta u moćnoj Prvoj ligi nekadašnje SFRJ, postala klub koji je osvojio 29 trofeja, dva evropska, igrala šest puta u polufinalu Kupa evropskih šampiona. Uporedo je obavljao je i funkcije predsjednika Rukometnog saveza Crne Gore, Rukometnog saveza tadašnje SR Jugoslavije/ Srbije i Crne Gore. Bio je i predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta.
Đurđića je redakcija "Monitora" kontaktirala prije skoro dva mjeseca, kad je u žiži javnosti bila priča oko mogućeg gašenja sportskog giganta Crne Gore.
On iznosi široj javnosti nepoznate detalje o funkcionisanju kluba, prije nego ga je Demokratska partija socijalista (DPS) uzeo pod svoje zarad političke promocije.
Đurđić: Budućnosti sam posvetio dvadeset godina života. Djeca su mi rasla a za te dvije decenije nijedno ljeto nijesmo proveli zajedno. Supruga ih je vodila na more kod tetaka, mojih sestara. Ja sam, s obzirom da je kraj sezone, nalazio sredstva za isplate igračica, u prelaznom roku pojačavao ekipu za narednu sezonu, obezbjeđivao mjesta za pripreme… Taj virus kojim me je inficirao pokojni Vinko Kandija, učinio je da zapostavim perspektivnu univerzitetsku karijeru, tada magistra sociologije, tako da sam doktorat na FPN beogradskog Univerziteta stekao nakon odlaska iz kluba i sportskih organizacija.
"Monitor": Šta smatrate najvećim uspjehom Budućnosti koju ste vodili?
Đurđić: Smisleno projektovati, graditi i izgraditi klub koji pripada evropskom vrhu je, bez sumnje, uspjeh kojim svaki neimar može da se ponosi. Sve je to rađeno sa izuzetno skromnim sredstvima, jer za svo to vrijeme nijesmo imali siguran, konstantan, a najmanje kvalitetan izvor finansiranja. Ipak, Budućnost je trajno i upečatljivo fiksirana na elitnoj rukometnoj mapi Evrope.
Međutim, intimni doživljaj možda i najvećeg uspjeha, jeste činjenica da sam, i pored uslova u kojima smo bitisali, u godini (1989/90), kad su otišle i poslednje igračiče iz zlatne generacije titogradskih rukometašica (sestre Mugoša – Ljilja, Svetlana, Stanka, Olga Pejović, Zorica Pavićević, Katica Lješković i dr), i godini koja je mogla označiti i potop jednog evropski prepoznatog kluba, uspio da dovedem nekoliko najboljih igračica svijeta u tom periodu. Natašu Cigankovu, najbolje krilo svijeta, Larisu Karlovu, igračicu čuvenog trenera Igora Turčina i višestrukog evropskog šampiona Spartaka (Kijev), najbolji lijevi bek na planeti, Natašu Guskovu, igračicu XX stoljeća Rusije, Tanju Šalimovu, najboljeg golmana svijeta.
Neprocjenjiva je blagost da će u njihovim impozantnim biografijama, na stranicama istorije rukometa posvećenim najboljima, stajati da su ove rukometne dive nastupale za ŽRK Budućnost, Podgorica, Crna Gora! Neprocjenjiv je sportski i nacionalni dobitak dovođenje jedne Maje Savić, Bojane Petrović – Popović, najboljih igračica svijeta, sada sjajnih trenerskih stručnjaka, sjajne, srebrne olimpijke, Sonje Barjaktarević… Ima toga još mnogo, baš mnogo.
Ipak, nešto što me čini izuzetno ponosnim u najvećem ljudskom dometu, jeste činjenica da su sve ove sjajne rukometašice – o crnogorskim i jugoslovenskim da i ne govorim, to se već znalo – dolazile u naš klub uz usmeni dogovor o uslovima igranja. Da pojasnim, u Registracionom pravilniku RS Jugoslavije postojala su dva ugovora, tzv.registracioni (članstvo, pravo igranja) i posebni (u kojem su precizirani finansijski i materijalni uslovi), koji je imao karakter poslovne tajne i dospijevao je na organe saveza – arbitražu, samo u slučaju nepoštovanja ugovornih obaveza.
Te posebne (uslovno –profesinalne) ugovore igračice Budućnosti nijesu potpisivale, iz prostog razloga jer je postojalo veliko i nikad izigrano povjerenje između njih i direktora! Postojala je moja riječ čije ispunjenje me skupo koštalo!
"Monitor": Budućnost su vodili i vrhunski treneri.
Đurdić: Bez namjere da bilo koga potcijenim, uvrijedim i slično, ovog puta ponavljam da su, u moje vrijeme, u Budućnost treneri dolazili da bi uzeli trofeje (osvojiti ima drugo značenje). Većina njih. Samo je neprevaziđeni Vinko Kandija, bio ispred ekipe i još dvojica trenera, Korejanac Lim Jong Čol i Saša Panov (u prvom izdanju 89-92), bili su stručnjaci koji su svojim znanjem i reputacijom bili na nivou ekipe koju su vodili.
"Monitor": Koji je tada bio pravni status Budućnost?
Đurdić: U doba SFRJ svi su klubovi bili društvene organizacije. ŽRK Budućnost je bila amaterski klub. Nastankom novih država mijenjala se regulativa. Tako smo prvi put 2002. godine registrovali klub kao NVO, sa dva osnivača (Rade Đurđić i Darko Šuković), gdje sam ja bio pravni zastupnik i generalni direktor.
Poslije toga odrađene su još dvije „preregistracije“ i to 2012. ( Slavoljub Stijepović, ministar sporta) i 2018.( u vrijeme mandata Nikole Janovića). Nedavno smo vidjeli da je Skupština ŽRK Budućnost dala saglasnost da se osnivačka prava sa nekoliko fizičkih lica prebace na Glavni grad Podgoricu. Interesantno je da u procesu prethodnih „preregistracija“ mene kao važećeg zakonskog zastupnika i osnivača niko nikad nije pitao za saglasnost da se promijeni vlasnička struktura kluba!?
Kako je odrađena „preregistracija“ bez pisane saglasnosti osnivača i prenosa osnivačkih prava na druga lica, nije mi jasno, u svakom slučaju je – nelegitimno!
"Monitor": Kako se finansirala ŽRK Budućnost?
Đurđić: Kao i većina sportskih klubova, Budućnost je u periodu 1983-1988., iz budžeta tadašnjeg SIZ-a (Samoupravne interesne zajednice, prim. M.K) za sport dobijala određena sredstva za troškove takmičenja, opreme, putovanja… Rukometašice su imale neke stipendije. U raznim periodima imali smo i povremene sponzore poput Kombinata aluminijuma Titograd, Duvanskog kombinata, najduže je to bio Zetatrans. Ali to nijesu bili konstanti sponzori, još manje – izdašni!
Ad hok je pomagao Promonte (sad One Crna Gora). Država (Crna Gora) je tek 1998. godine poslije polufinala Kupa šampiona, čime smo i zvanično postali dio velike rukometne četvorke, pokazala određeni interes i finansijsku podršku.
Bio je to period raskola u tada jedinstvenom DPS-u i začetak zagovaranja crnogorske nezavisnosti. A boljeg promotera partija i država nije imala od ŽRK Budućnosti, niti sportski klub s kojim bi se bolje identifikovala. Uz to bili smo magnet za publiku.
"Monitor": A kako ste obezbjeđivali nedostajuća sredstva?
Đurđić: U značajnom obimu – lično. Danas to možda zvuči pretenciozno ili nemoguće, ali je tako. Od 1983. do 1998. godine volonterski sam radio u klubu, a dohodak koji sam tada ostvarivao na fakultetu, čak i topli obrok (20DM), nijesam nosio kući, porodici, nego dijelio igračicama, za elementarne tekuće, životne potrebe!
Međutim, novac za odigravanje utakmica (za službena lica), putovanja, smještaj u hotelima i slično pozajmljivao sam, najčešće, na kamatu. Zbog nagomilanih dugova morao sam da prodam kuću od 450 kvadrata u elitnom podgoričkom naselju ispod Gorice, koja je tada vrijedila preko milion eura (danas i dva miliona), ali je parcijalno prodata (dio po dio) ili zbog nevraćenih kredita (opet zbog kluba) za mnogo, mnogo manji iznos. Inače, u toj kući su tri trosobna stana, skoro deset godina, besplatno koristile rukometašice sa strane (Rusija, Ukrajina, Srbija)! Poslije mog odlaska iz kluba, iako je tadašnji predsjednik, a i članovi uprave, znali za dug koji sam napravio zbog poštovanja dogovorenih obaveza prema igračicama, sva potraživanja fizičkih lica ostala su moja obaveza.
Zato moja porodica, moja djeca i ja već dvadeset godina otplaćujemo više dugoročnih kredita komercijalnim bankama koji su iznosili preko 500 hiljada eura, a sa kamatama – milion! Za svu ovu priču postoji dokumentacija, ugovori sa bankama i slično. Znam da ogroman broj rukometnih i sportskih radnika veoma dobro zna i ovu stranu medalje (za mene i moju porodicu, više nego ružnu), ali evo mogućnosti da i šira javnost spozna koliko je Rade Đurđić zaradio od vođenja i pravljenja evropske Budućnosti.
"Monitor": Iz kluba ste otišli u proljeće 2003. godine, kad je predsjednik bio Branimir Gvozdenović, tadašnji potpredsjednik Vlade. Zašto?
Đurđić: Zato što sam, nestatutarno, nepravno, od strane tadašnje uprave, a sve iz nekih ličnih, privatnih, razloga, uz podršku onih koji su mogli odlučivati o svemu i svačemu u našoj državi, onemogućen da na statutaran način obavljam funkciju generalnog direktora kluba (preglasavanjem na Upravnom odboru), te je moja funkcija, ustvari, marginalizovana, pa sam dao neopozivu ostavku.
Na taj način urušen je sistem organizacije, koji sam decenijama izgrađivao, koji je dao do tada, najznačajnije rezultate u istoriji crnogorskog sporta. I tada sam rekao, mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri post Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još što šta učinjeti.
"Monitor": Kako vidite sadašnju situaciju kad je Glavni grad preuzeo osnivačka prava nad klubom?
Đurđić: To je najbolja stvar koja se klubu, u ovom momentu, mogla desiti. Izuzetno je značajno što je Glavni grad preuzeo najtrofejniji crnogorski sportski klub u cjelosti. Pod ovim podrazumijevam i vođenje i finansiranje kluba. Vjerujem da su na ovaj način stvoreni sigurnost i uslovi da se zadrži takmičarski nivo Lige šampiona i sačuva reputacija koja je decenijama teško sticana.
Bonus video:
