Naslovom teksta hrvatskog novinara Andra Kuha, koji je objavljen prije punih 35 godina, mogao bi se definisati čitav jedan period Ženskog rukometnog kluba Budućnost.
Osvajanje prvih domaćih trofeja, pa prva titula u evropskim takmičenjima (Kup evropskih kupova), a onda i dominacija jugoslovenskom scenom, te stvaranje rukometnog giganta, desili su se baš poput atomskog udara.
Rukometašice Budućnosti “spržile” bi sve gdje bi se pojavile, iza sebe su, poput kaznene ekspedicije, ostavljale pustoš, a one bivale sve jače. I rasle iz dana u dan.
A za stvaranje velike Budućnosti svakako je najzaslužniji Rade Đurđić, koji je u klubu bio apsolutno sve - nije davao golove (iako je za mnogo, mnogo njih i te kako zaslužan), ali je radio sve ostalo, pa čak stigao i da s klupe vodi ekipu.
“Radeva Budućnost” - govorili su tada u rukometnim krugovima bivše Jugoslavije, neko sa simpatijama, neko s ljubomorom, ali svi sa jednakim, velikim poštovanjem.
"Početak stvaranja velike, evropske Budućnosti je sezona 1984/85. Te godine smo prvi put osvojili Prvenstvo Jugoslavije, prekinuli dominaciju Radničkog, pobjedili ga u obje utakmice, u Beogradu 28:27 i u Podgorici 25:24, i osvojili Kup kupova, prvi evropski trofej", kaže Đurđić.
U toj generaciji igrale su: Mirjana Mugoša, Katica Janković, Ljiljana Mugoša, Nataša Tomašević, Stanka Božović, Dragana Pešić, Olga Pejović, Mirsada Ganić, Suzana Ganić, Svetlana Mugoša, Maja Bulatović, Zorica Pavićević, Željka Ratković, Vesna Lekić i Tanja Raonić.
Kockice su počele da se slažu dolaskom Vinka Kandije, u februaru 1983. godine, te Rada Đurđića samo mjesec kasnije. Budućnost se borila i izborila za opstanak, ali i dobila publiku.
"Tih godina ulaznice su se naplaćivale, ali je bilo izuzetno teško do njih doći. Tada je jedan jugoslovenski magazin, zvao se “Duga”, pisao da je Sportski centar “Morača” kultno mjesto Titograda, da su rukometašice “in” i da je do ulaznice za utakmicu veoma teško doći. Sjećam se da nam je sindikat Kombinata aluminijuma, koji nam je malo poslije toga postao sponzor, tražio da otkupi svih 5.000 ulaznica. Dali smo im između 1.500 i 2.500 karata, veliki broj ulaznica uzimao je Titeks, zatim Duvanski kombinat. Jednostavno, najveći broj ulaznica trebovao se preko sindikata preduzeća koja su nas finansijski podržavala. Ali, morali smo da ostavimo i nekih hiljadu ulaznica koje smo prodavali na blagajni. Naša publika bila je takva da možemo biti ponosni na nju, a i ona na nas. Svaki naš meč iz prvog reda gledali su glumci Dragica i Petar Tomas, dolazili su ljekari, profesori, osoblje Univerziteta, privrednici, političari..."
U to doba nesporni i nenadmašni autoritet na prostorima bivše Jugoslavije bio je pokojni Vinko Kandija. Sa njim na klupi počeo je meteorski uspjeh “plavo-bijelih”.
"Bez obzira na neke stvari koje se upravi ili igračicama kod njega nisu sviđale, ili su se manje sviđale, kad bih birao idealnog trenera, bio bi to Vinko. On je trener koji je ulivao samopouzdanje igračicama, koji je beskrajno volio igračice, bio im beskrajno posvećen, koji se 24 sata brinuo o njima. Stalno je forsirao upravu, bio pravo čangrizalo kod predsjednika ili direktora kluba, a jednu od te dvije funkcije sam obavljao ja. Najviše vremena provodio sam sa njim, nijedan trening nisam propustio, a on bi prije ili poslije treninga tražio da se vidimo, govorio na šta treba obratiti pažnju, kako riješiti neki problemčić ili problem koji se javio. Jako se brinuo za sve igračice i zato su ga one izuzetno voljele. Vidjele su da je on pravi učitelj, pravi pedagog. Znao je da se postavi prema svakome, unosio novine u trening i utakmice, što je puno značilo igračicama, posebno onima koje su bile u fazi stasavanja i afirmacije. One su bile veliki talenti, nebrušeni dijamanti od kojih je Vinko napravio prave dragulje crnogorskog sporta".
A jedan od najljepših bisera kada su mečevi u “Morači” u pitanju, svakako je duel sa Magdeburgom, na putu ka trijumfu u Kupu evropskih kupova.
"Tamo smo 12. januara 1985. izgubili 30:19, a u “Morači” je 14 dana kasnije bilo 27:12 za nas, a na poluvremenu 15:5. Mislim da je u dvorani bilo 7.000 ljudi, gledaoci su bukvalno visili sa nekih zidova, stubova, gelendera. Svi prolazi između sektora bili su dupke puni, na podestu iznad tribina bilo je nekoliko redova. Bilo je kišno vrijeme, nastala je kondenzacija, a zelena podloga na kojoj se igralo bila je neka vrsta plastike. Već od polovine prvog poluvremena počelo je klizanje, sve više i više, da bi u drugom poluvremenu bila klizavica kao u hokeju na ledu. Čak je bilo i komičnih situacija kada su padale sudije. Bio je to sjajan sudijski par, Danelija i Džaganija, obojica Gruzijci, s tim da je Danelija kasnije više živio u Moskvi. Sa njim održavam veze, nedavno mi je tražio snimak utakmice i poslao sam mu CD", priča Đurđić.
Bez obzira na više nego ubjedljiv poraz u prvom meču, trener Kandija je stvorio atmosferu da će Budućnost sigurno nadoknaditi ogromnu razliku.
"Kandija je preko medija forsirao priču da smo mi u Njemačkoj igrali dobro, ali da smo pogodili 15 i više stativa, a bilo ih je manje. Vinko je to naduvao, pa se i kod publike stvorilo uvjerenje da možemo prestići minus od 11 golova. Bio je zaista bio pun optimizma i njime je “zarazio” i igračice i navijače. Bilo je za očekivati da će na 11 razlike dvorana biti prazna, a kod nas se jednostavno nije moglo doći do ulaznice. Bilo je neponovljivo, utakmica je često prekidana zbog klizavice, a navijači su sve vrijeme pjevali, nosili ekipu, skandirali i poslije meča, dakle skoro dva sata bez prekida. Sjećam se navijača iz Grbavaca koji su bili sjajno organizovani, sa nama išli i na gostovanja, mnogima od njih znam imena".
Na tom meču blistale su Olga Pejović (sada Sekulić) i Zorica Pavićević, koje su postigle su po 10 golova.
"Bila je to fenomenalna partija svih, ali Zorica i Olga su bile nezadržive, a Katica Janković je blistala na golu. Gledao sam Zoricu na mnogo utakmica, to je svjetska igračica koja je pružila mnogo sjajnih partija i u klubu i u reprezentaciji, ali ova koju je odigrala na takvom terenu je nešto što se rijetko viđa. A igrala je sa upalom pluća. Počela je da trenira tek dva dana pred utakmicu. Prva se vraćala u odbranu, a sa Svetlanom Mugošom i Stankom Božović predstavljala je bedem pred našim golom. Olga je bila takođe sjajna, Katica se bacala kao panter".
Klizanje se ponovilo u meču sa Radničkim.
"Bilo je to dva mjeseca kasnije, u pitanju je utakmica koja je rješavala pitanje prvaka Jugoslavije. Upravo zbog klizavice utakmica je prekinuta na poluvremenu i nastavljena sjutradan. I oba puta dvorana je bila dupke puna. Mi smo ih u Beogradu dobili 28:27, a ovdje je bilo 25:24".
Vinkove suze
Osim sjajnih mečeva i pobjeda u “Morači”, Rade Đurđić izdvaja utakmicu u kojoj je Budućnost trijumfovala u Zagrebu.
"U sezoni 1983/84. napravili smo korak od sedam milja, jer smo od borbe za opstanak došli do trofeja u Kupu Jugoslavije i vicešampionske titule. Prva naša utakmica u toj sezoni - odlično se sjećam - bila je protiv Trešnjevke u Zagrebu, u septembru 1983. Dobili smo s četiri gola razlike. Pred tu utakmicu, Vinko je u Podgorici imao priličnu tremu, zdravstveno se nije dobro osjećao, naposljetku je i kolabirao. Ovdje je pregledan i ukazana mu je ljekarska pomoć, ali bilo je pitanje da li uopšte da putuje za Zagreb. Na kraju je, ipak, otišao, ja sam bio vođa puta. Krajem prvog poluvremena Vinku je pozlilo, dežurna ljekarska ekipa ga je odvela i ukazala mu pomoć u prostorijama van glavne dvorane. On je tražio da ja vodim ekipu, ali tako što ću ih samo podržavati i pustiti da igraju. Rekao mi je: “Samo mirno, pusti ih da igraju”. Bio je sve pripremio. Nije mi bio težak posao, ništa nisam kvario, samo sam uradio onako kako mi je rekao. Na poluvremenu nisam dozvolio igračicama da ga vide kako leži na onom improvizovanom bolničkom krevetu. Naravno, ja sam otišao do njega da vidim kako je i rekao sam mu da vodimo. Zagrlio me i kazao: “Neka tako nastave, samo ih pusti”.
Poslije utakmice smo došli u hol dvorane “Kutija šibica”, koja je bila puna jer je Trešnjevka uz Radnički bila favorit za titulu, i rekli smo Vinku da smo dobili 28:24. Krenule su mu suze, čvrsto je zagrlio i igračice i mene. Ta utakmica ostala mi je u sjećanju, a istovremeno je označila da će Budućnost biti ekipa za velike utakmice", ističe Đurđić.
Tu utakmicu Rade pamti i po još jednom detalju.
"Izvještaj sa te utakmice pamtiću do kraja života, jer je to najljepši tekst koji sam pročitao o igri jedne ekipe. Napisao ga je Andro Kuh, urednik “Sportskih novosti”. Na srednjim stranama bio je veliki naslov “Atomski udar iz Titograda”. Način na koji je on opisao igru Budućnosti bio je fantastičan. Na kraju je izrazio komplimente i čestitao našoj ekipi, ali i prognozirao da će Budućnost dati novi pečat jugoslovenskom rukometu".
Kako sam “oteo” Bojanu
Svojevremeno je Rade Đurđić povukao jedan od najznačajnijih poteza u istoriji kluba - iz Niša je doveo Bojanu Petrović (sada Popović), koja je i Budućnost i crnogorsku reprezentaciju vodila do nebeskih visina.
"Pratio sam i znao sve mlade i perspektivne igračice u Jugoslaviji i čitavoj Evropi, a Bojana je kao izuzetno nadarena negdje sa 15 godina otišla u Radnički. Bila je tamo sezonu ili dvije, ali je Radnički tada imao ekipu kompletno sastavljenu od reprezentativki. Bojana se vratila u Niš, igrala tamo i sa 18 godina potpisala četvorogodišnji ugovor sa DIN-om. Međutim, direktor tadašnjeg DIN-a Petrović je htio da je pusti zato što je ona bila ekstra talenat, za nju se interesovalo mnogo evropskih ekipa, a DIN je bila prosječan jugoslovenski tim. U početku sam mislio da nema govora da ona može negdje poći, inače bih već stupio s njom u kontakt i probao da je dovedem u Budućnost. Mislio sam da je to nemoguće, jer je ona imala četvorogodišnji ugovor, a igračica nikako nije mogla dobiti raskid osim ako je uprava ne pusti. Međutim, u novinama sam pročitao da je ona sve dogovorila sa ekipom “Đorče Petrov” iz Skoplja, koja je tada bila finansijski izuzetno moćna. Mogli su da pruže uslove kakve nije mogla nijedna jugoslovenska ekipa u to vrijeme".
"Kad sam pročitao tu informaciju, nazvao sam je i pitao da li ima prostora da se dogovaramo. Njen otac i ona su mi rekli da ima, a ja sam isto veče sjeo na avion za Beograd, iz Beograda rentakarom za Niš i “razvalio” dogovor i ambicije “Đorče Petrova”. Sjedjeli smo u kafeu pozorišta u Nišu, dogovorili se veoma brzo, za 10 minuta. Odmah mi je potpisala četvorogodišnji ugovor koji sam ponio sa sobom, bez pečata jer ga nisam imao kod sebe, ali nije mi trebao, ni meni ni njoj. Odmah sam dogovorio i obeštećenje sa DIN-om, a bio sam pripremio i ponio određeni novac sa sobom, tako da sam i sa klubom završio posao. Tako je Bojana umjesto u Skoplje došla u Podgoricu. I nije se pokajala, što mi je jako drago, jer ne samo što se ovdje afirmisala kao igračica, već je zasnovala lijepu porodicu, a i dalje prenosi svoje rukometno znanje mladim generacijama. Mislim da je mnogo i značila i znači za ovaj klub", ističe Đurđić.
27 trofeja osvojile su rukometašice Budućnosti za preko dvije decenije koliko je na funkciji predsjednika ili direktora kluba bio Rade Đurđić. Budućnost je 15 puta bila prvak Jugoslavije i 10 puta osvojila Kup. U vitrine kluba za to vrijeme stigli su pehar pobjednika Kupa evropskih kupova i Kupa IHF. Budućnost je šest puta igrala u polufinalu Lige šampiona, a tri puta proglašena je za najuspješniji ženski sportski kolektiv u Jugoslaviji (1985, 1993. i 1998).
Povezane priče
- Tražila se karta više
- Legende otvorile vrata „Morače”
- Kapiten za sva vremena
- Kako je Novoselu vraćen dug
- Japanac osvojio „Moraču”
- Pajović: Vratila su se neka dobra vremena
- Kad su vitezovi vodili glavnu riječ
- Ima neka tajna veza...
- Ostvaren san svih generacija
- Podgorica je živjela za finale sa Đerom
- Pare nisu pomagale da se dođe do ulaznice
- Mrvaljević: Velike utakmice se igraju u velikim dvoranama
- Više od igre
- Fanatizam bez granica
Bonus video:
