Mnogo velikih rukometnih utakmica je odigrano u „Morači“. Godinama su se navijači Budućnosti gurali samo da bi našli mjesto u dupke punoj dvorani, ali je 16. juna 2012. godine najveća sala u Crnoj Gori prvi put bila dom „lavovima“.
Taj meč je sada jedan od najsvjetlijih djelova istorije crnogorskog sporta, utakmica koja će se pamtiti u decenijama koje su pred nama.
Tada je David srušio Golijata - rukometaši Crne Gore, koji su krenuli iz pretkvalifikacija, u baražu za Svjetsko prvenstvo savladali su Švedsku sa 20:18 i izborili vizu za Španiju. Kakav su podvig napravili Draško Mrvaljević i drugovi najbolje se vidjelo nepuna dva mjeseca kasnije, jer je tim koji je „potonuo“ u „Morači“ osvojio olimpijsko srebro.
"Ta utakmica mi je bila teška zbog prvog meča u Švedskoj i mog šuta pet sekundi prije kraja, nakon kojeg su Šveđani iz kontre došli do pobjede. Trebalo je da se završi neriješeno ili našim trijumfom, a znao sam da ih ne možemo kući dobiti više od gola ili dva razlike. To mi je bilo u podsvijesti, da li će nam taj gol minusa smetati u revanšu", prisjeća se Mrvaljević u razgovoru za „Vijesti“.
Najbolji srednji bek kojeg je crnogorski rukomet ikada imao je dao tri gola na toj utakmici, ali je perfektno razigravao saigrače, pogotovo Vaska Ševaljevića, koji je sa devet pogodaka bio heroj i nerješiva enigma za rivale.
"U Podgorici smo bili maksimalno motivisani i koncentrisani. Kasnio nam je autobus 20-30 minuta zbog gužve, kasno smo stigli u dvoranu, ali smo u glavi bili „čisti“ i svi smo disali kao jedan. To je najvažnije protiv velikih ekipa, da osjete vaše zajedništvo, karakter... To uvijek daje rezultat. Bilo je kod nas i dosta mladih igrača koje oni nisu poznavali, to nam je olakšalo. Vasko je tek tada ulazio u reprezentaciju i odigrao je odlično. Šveđani gledaju puno utakmica, spremaju se na osnovu toga, a kod nas je bilo dosta mlađih, za koje nisu mogli da se spreme. To je bio plus, a svi smo odigrali utakmicu kako je trebalo".
„Lavovi“ su prije tog obračuna sa selekcijom „tri krune“ utakmice uglavnom igrali u Nikšiću, neke u Bijelom Polju, Pljevljima i Baru, a na početku i u Budvi i na Cetinju. Prvi put su „gostovali“ u glavnom gradu i bilo je straha kako će se snaći u najvećoj dvorani u zemlji.
- Prvi put smo igrali u „Morači“, svi su bili pomalo skeptični povodom toga. Ali, velike utakmice se igraju u velikim dvoranama i veliki igrači igraju na velikoj sceni. To je pravilo, zato je meni uvijek želja da igramo u što većim dvoranama. Možemo mi da pričamo o atmosferi u malim salama, ali nije isto kad dođe 1.500 ili 5.000 ljudi - napominje Mrvaljević.
Ne ističe publiku kao glavni faktor u toj pobjedi, ali...
"Publika ne igra, ali osjeti ekipu koja se bori, koja je zajedno i naravno da će onda da da svoj doprinos i pomogne vam. Kada izgarate, to će uvijek da bude nagrađeno. Kada je 5.000 ljudi tu, onda te to motiviše i gura. Nije to, ipak, presudno, jer se sve rješava na terenu", napominje Mrvaljević.
Crna Gora je prije braža za Svjetsko prvenstvo dva puta u kvalifikacijama za šampionate Starog kontinenta igrala sa Švedskom i izgubila sva četiri meča.
"Oni su se pripremali za Olimpijske igre, na kojima su kasnije uzeli srebro. Možda je to njima bio „okidač“ za ono što se dešavalo u Londonu, jer su mislili da će nas lako dobiti i da im mi nećemo predstavljati problem. U prvi meč su ušli rasterećeno, ali smo im „pokazali zube“ i bili u situaciji da ih dobijemo u Švedskoj. Sa tom selekcijom smo igrali u dva kvalifikaciona ciklusa prije tog baraža i svaki put smo bili u igri do kraja. Malo ljudi se sjeća tih utakmica, one u Švedskoj sa Miškom Popovićem kao selektorom i one uzvratne u Bijelom Polju, gdje smo sa mladim sastavom do 40-45. minuta imali inicijativu... Morao je doći trenutak kada ćemo mi njih da pobijedimo, jer nam više nisu bili nepoznanica".
Godinu nakon veličanstvenog trijumfa na Švedskom, „lavovi“ su opet došli u „Moraču“ i pobijedili još jednog velikana, Njemačku. To je bio drugi trijumf nad „manšaftom“, koji zbog Crne Gore nije otišao na Evropsko prvensto u Danskoj 2014. godine.
Pred obje te velike pobjede je, međutim, bilo mnogo problema sa sastavom tima. Tako je i sada, kada se Mrvaljević u ulozi novog sportskog direktora reprezentacije sprema za mečeve sa Farskim Ostrvima i Ukrajinom u kvalifikacijama za EHF Euro.
"I tada smo prolazili kroz teške situacije, uvijek je bilo problema sa otkazivanjem. Poslije uspjeha se te stvari zaborave i svi misle da je sve bilo idealno. Nikada reprezentacija Crne Gore nije bila kompletna, nije ni sada. Dosta momaka ne igra, neki su povrijeđeni, neki nisu tu iz ovih ili onih razloga, zbog čega će nam biti jako teško. U takvim situacijama, igrači se mnogo više fokusiraju na svoje zadatke i iz toga često može da proizađe mnogo više nego što se očekivalo. Dokaz za to je utakmica sa Njemačkom, kada je bilo puno otkaza, igrača koji su odlazili u toku priprema. Dešavale su se stvari koje su nepojmljive za reprezentaciju, a izašli smo sa pet ili šest momaka koji su tada igrali SEHA ligu u Lovćenu. Dobili smo i Njemačku, koja je četiri mjeseca prije toga bila 5. na Svjetskom prvenstvu", ističe 38-godišnji Cetinjanin, ali napominje da ne želi ni sada da se krije iza problema.
"Pokušavamo da napravimo atmosferu da igrači rješavaju probleme i igraju, a ne da se vraćaju na ono zašto i kako. Drugog načina nemamo, jer će uvijek crnogorska muška reprezentacija imati manje ili više problema. Sad ih imamo sa otkazima zbog povreda, kalendar je prenatrpan i svaka čast momcima koji dolaze da igraju. Drugim reprezentacijama je i posao olakšan zbog dolaska u zemlju, jer neki naši igrači zbog letova moraju da putuju cijeli dan da bi došli do Crne Gore. To ostavlja trag, a o tim detaljima niko ne razmišlja, več samo očekuju da „poginemo“ na utakmici i damo sve", rekao je Mrvaljević.
Bilo mi je lakše, jer sam Šveđane dobijao na klupskim utakmicama
Tadašnji bek Gepingena, sa kojim je osvojio Kup EHF 2011. i 2012. godine, naglašava da mu je iskustvo iz kluba pomoglo da nosi nacionalni tim ka pobjedi.
"Te godine sam osvojio drugi uzastopni Kup EHF i sve igrače Švedske sam dobijao u klupskim utakmicama, zbog čega mi psihološki nije bilo teško da igram protiv njih. Igrao sam bez kompleksa, iako je Švedska velesila u odnosu na nas. Sadašnji reprezentativci još nemaju naviku da pobjeđuju velike ekipe i igrače i što budemo više imali momaka u velikim klubovima, biće nam lakše. Drago mi je da su Miloš Vujović i Miloš Božović pobijedili Vesprem, da osjete kako je igrati protiv velikih ekipa i dobijati ih. To su sitnice koje puno znače", ističe Mrvaljević.
Himna? Vidjelo se koliko igrači vole da igraju za reprezentaciju
Čuveni duel sa Švedskom je imao jednako čuvenu uvertiru u Stokholmu. Domaćin je sa razglasa pustio „Onamo, namo“ umjesto himne Crne Gore, a „lavovi“ su „na suvo“ otpjevali „Oj svijetla majska zoro“ i postali ljubimci nacije.
"To je ostalo u očima navijača kao nešto autentično. Publika i ta himna su, ipak, neke stvari koje nisu na terenu. Kada izađeš na onih 40X20 metara, to ne znači ništa. Ali, tu se vidjelo da igrači osjećaju taj tim, da vole da igraju za reprezentaciju. To su sitnice koje grade atmosferu i duh, ali je najbitnije ono što se dešava na terenu. Tu ne pomaže ni gledalac, ni himna, ni pjevanje, već kvalitet koji imaš. Da bi dobio Švedsku ili Njemačku, moraš da ga imaš", zaključio je Mrvaljević.
Povezane priče
- Tražila se karta više
- Legende otvorile vrata „Morače”
- Kapiten za sva vremena
- Kako je Novoselu vraćen dug
- Japanac osvojio „Moraču”
- Pajović: Vratila su se neka dobra vremena
- Kad su vitezovi vodili glavnu riječ
- Ima neka tajna veza...
- Ostvaren san svih generacija
- Podgorica je živjela za finale sa Đerom
- Atomski udar iz Titograda
- Pare nisu pomagale da se dođe do ulaznice
- Više od igre
- Fanatizam bez granica
Bonus video:
