Kratku pauzu, nakon najvećeg uspjeha u karijeri i plasmana u prvo WTA finale, a uoči malo većeg odmora, naša najbolja teniserka svih vremena Danka Kovinić iskoristila je da dođe u Podgoricu.
Iza nje je najuspješnija godina u karijeri - ostvarila je prve pobjede na grend slem turnirima, a nedavno se u kineskom Tjanđinu plasirala u prvo WTA finale. Sa 109. došla je na 59. mjesto svjetske liste...
„Prevazišla sam očekivanja koja sam imala pred ovu godinu. Prezadovoljna sam svim što sam uradila - i rezultatima, ali i igrom”, kaže Danka.
Kada analizira ono što je uradila, jasno se, međutim, vidi da razmišlja o onome što je očekuje.
„Igram na velikim turnirima, protiv dobrih igračica, sa mnogima od njih i treniram, sa Jelenom Janković, Andreom Petković, Danijelom Hantuhovom... To je fenomenalno iskustvo, i na terenu i u razgovoru sa njima naučim mnogo i mislim da se to vidi”.
Iako dokazani talenat, od nje nikada niko nije čuo glamoruzne najave i očekivanja.
„Cijelu karijeru idem korak po korak. Ne volim nikada da postavljam ciljeve koji nisu realni i da budem nezadovoljna ako ih ne ostvarim”.
Takva su njena razmišljanja i za godinu koja slijedi. Naizgled skromna, ali valjda ona najbolje zna koliko je teško ispuniti ih...
„Cilj mi je da budem u top 50 i da obezbijedim odlazak na Olimpijske igre”.
Među 100 najboljih igračica na svijetu, samo je sedam mlađih od nje, a tek dvije su bolje rangirane, i to Švajcarkinja Belinda Benčič, koju je pobijedila ove godine u Čarlstonu, i Amerikanka Medison Kiz.
„Naravno da znači to što sam među boljim u toj novoj generaciji. Benčić i Kis imale su već odlične rezultate na velikim turnirima, igrale su četvrtfinale grend slemova. Nadam se da ću i ja doći do tog nivoa”.
Da je težak put do ciljeva koje postavlja, vidjelo se nedavno u kineskom Tjanđinu, nakon pobjede u polufinalu. Krenule su suze - emocije su preplavile...
„Vidjela sam mamu u loži kako plače i jednostavno nisam mogla da se uzdržim. Emocije su me preplavile”.
Iako je nedavno došla do prvog finala i najveće scene, Danka je na početku sezone najavila ovakav završetak, kada se plasirala u četvrtfinale turnira u Čarlstonu. Tada je prvi put igrala sa djevojkom iz samog vrha. Izgubila je od Andree Petković, nakon što je dobila prvi set.
„U tom periodu mnogo sam respektovala igračice tog nivoa. Igrala sam sa njom i sa još nekim djevojkama ravnopravno, ali je falio taj ‘detalj’ - da vjerujem da mogu da ih pobijedim. Mislim da se to promijenilo. Prešla sam neku barijeru, jer sam do Tjanđina šest puta igrala u četvrtfinalu, a nakon prvog polufinala, pa finala, sve mi izgleda lakše”.
Sada su misli okrenute ka Australiji. Krajem godine turniri su u Brizbejnu, vjerovatno i Hobartu, a onda i Melburn, prvi put direktno, bez kvalifikacija...
„Veoma mi je drago što ću igrati na Australian openu. To je moj omiljeni grend slem”.
I tako ide Dankin sportski put - kontinenti, zemlje, gradovi... A uz nju su ljudi, kojima duguje zahvalnost:
„Porodici, treneru i kompaniji ‘Bemax’, koja me sponzoriše i podržava od 15. godine. Da nije bilo njih, ne bih mogla da igram juniorske turnire i vjerovatno ništa od ovoga ne bi bilo moguće”.
Čestitke sa svih strana
Iako je, može se reći, novo lice na WTA turu, osjeća da je postala dio velike teniske scene.
„Dosta toga se promijenilo poslije plasmana u finale. Recimo, srela sam u Moskvi Marina Čilića i on mi je čestitao. Nisam ni slutila da prati i da zna što sam uradila u Tjanđinu. Dobila sam čestitke od Jelene, Ane, Viktora Troickog i mnogih drugih”.
Momci i djevojke sa ovih prostora su njeni najbliži prijatelji u teniskom svijetu...
„Sa Jelenom sam odavno bliska, tu su Ana Ivanović, Kristina Mladenović, Andra Petković, Aleksandra Krunić, Bojana Jovanovski... Od momaka, družim se sa Damirom Džumhurom, još od juniorskih dana, kao i sa Dušanom Lajovićem, Matem Pavićem... Oni su moja generacija, godinu-dvije mlađi ili stariji”.
Bonus video:
