Tenis je sport koji je, možda, i najvše profitirao globalizacijom i životnim stilovima 21. vijeka. Dok smo mi, a i veći dio planete, do prije desetak godina imali rijetke prilike da gledamo najbolje svjetske igrače, čekajući nestrpljivo prenose Rolan Garosa ili Vimbldona, danas su teniski asovi planetarne zvijezde, pristutni dnevno u medijima, dio života sportskih zaljubljenika i ljubitelja bijelog sporta, kojih je na našim prostorima sve više.
Ali, Crna Gora je, po mom mišljenju, jedina evropska zemlja koju je teniski bum potpuno zaobišao. Kao bivši igrač u mlađim kategorijama, a sada profesionalni trener tenisa, koji je diplomirao na Visokoj sportskoj i zdravstvenoj školi na odsjeku za tenis u Beogradu, vlasnik licenci i jedini trenerski edukator ITF-a za Crnu Goru, smatram da mi je obaveza da ukažem na nedostatke i nelogičnosti u crnogorskom tenisu u proteklih pet godina, trudeći se da poštujem ograničeni medijski prostor.
Više od svega, trudiću se da iznosim gole činjenice, iako je subjektivni osjećaj nekog ko je profesionalno vezan za tenis i čiji je jedini interes - razvoj crnogorskog tenisa - još mučniji nego što se vidi iz činjeničnog stanja i nego što se može opisati riječima. Jer, na papiru, kao i obično, sve izgleda i bolje i ljepše, nego što je u stvarnosti.
Recimo, u statutu stoji da je cilj omasovljavanje teniskog sporta u Crnoj Gori, posebno među mlađim kategorijama. Ali, nisam upoznat da je u posljednjih pet godina TSCG organizovao jednu akciju ili promociju tenisa za najmlađe uzraste. Bilo ih je prije desetak godina, neke sam i samostalno organizovao.
U statustu stoji i da je zadatak TSCG jačanje takmičarskog potencijala i razvoj tenisa kao profesionalnog sporta.
Takmičarski potencijal razvija se stručnim radom i treninzima. Posljednji kurs ITF-a kod nas je održan prije sedam godina i međunarodnu licencu dobilo je sedam trenera. I tu se stalo. Prije tri godine postojala je najava da će se organizovati još jedan, ali sam nedavno od čelnika ITF saznao da je TSCG u posljednjem trenutku otkazao gostovanje instruktoru-delegatu ITF-a, iako je bio dužan da mu obezbijedi samo smještaj i terene za odrzavanje kursa.
Zbog najblaže rečeno pasivnosti i nezainteresovanosti TSCG za edukaciju trenera, sa djecom radi ko stigne. Većini klubova jedini interes je da uzmu novac za izdavanje terena, TSCG ne kontroliše kako se radi sa djecom, a ja svakodnevno gledam djecu kako pogrešno rade osnovne stvari, koje su nestručnim pristupom postali dio njihovih motoričkih navika.
Nedavno sam, samoinicijativno i bez pomoći i podrške saveza, boravio u Talinu na Evropskom kongresu teniskih trenera. Čuo sam mnogo toga novog i dobrog, i što bismo mogli da i mi sprovedemo, da imamo organizaciju koja razmišlja o razvoju i budućnosti. Umjesto toga, niko me iz TSCG nije nazvao ni da me pita da li sam se vratio, a kamoli na razgovor da prenesem utiske sa Kongresa i da pričamo o tome kako bismo napravili nešto da obezbijedimo našoj djeci da idu ukorak sa vremenom.
Kako se razvija takmičarski potencijal govori i to da se ne pamti kada je savez organizovao okupljanja naših perspektivnih juniora i juniorki, napravio kampove kako bi oni najtalentovaniji mogli da upotpune svoj trenažni proces. Umjesto toga, reprezentacije se okupljaju prije odlaska na rijetka takmičenja na kojima učestvuju, a neke selekcije putuju o trošku roditelja, koji kupe i opremu, kao što je bio slučaj nedavno sa dječacima koji su išli na Zimski kup u Češku. Kad sam ja bio junior, prije 20-ak godina, kampovi TSCG za najbolje redovno su se održavali na terenima Slovenske plaže ili Monteksa na Glavi Zete (u međuvremenu su zarasli u šiblje).
TSCG ima stručnu komisiju - može li neko iz te komisije da odgovori koji takmičar radi po programu komisije, i da li članovi imaju koordinaciju sa klubovima ili roditeljima. Umjesto toga, djeca ne podliježu nikakvim selekcijama, neke treniraju roditelji, drugi lutaju od trenera do trenera, a u toj trci sa nejasnim ciljevima, bez plana i programa, rijetki su koji poslije 14. godine nastave da se bave tenisom.
A talenata ima. Prije nekoliko godina, jedinstvena Jelena Genčić, teniska ikona, pitala me, gledajući našu Ninu Bulatović, koliko takvih tenisera imam na treninzima. Bilo ih je, u tom trenutku, osam takmičara, a kada sam joj kazao da treniram ukupno 30 djece, „kontrirala” mi je tako što je naglasila da ona od 400 igrača izabere dvoje. Njene riječi govore o dvije činjenice. Jedna je da je od 30 djece teško naći pravog i da mi moramo da se posvetimo svoj djeci koja se bave tenisom, bez obzira koliki potencijal imaju.
Druga činjenica je da u Crnoj Gori postoji ogroman potencijal. Nije slučajno sto su Jankovićeva, Ivanovićeva, Raonić, Đoković porijeklom iz naše zemlje, nikako ne treba zapostaviti njihove genetske predispozicije. Ali, sve je uzalud ako organizacija ne prati predispozicije i talenat…
Kod nas je, nažalost, takav slučaj - i krajnje je vrijeme da se nešto promijeni. Ovim putem apelujem na TSCG da se trgne iz letargije, da za početak organizuje skup na kome bi se našli svi koji vole tenis - i entuzijasti, i treneri, i igrači , i veterani, i roditelji naše najtalentovanije djece, kako bismo pokušali da napravimo korak naprijed i bar da se složimo oko suštinskih pitanja, za dobrobit svih, a prije svega crnogorskog tenisa i sporta uopšte.
Predsjednik sa vetom
Na koji način funkcioniše TSCG, možda najbolje govori i jedan član 55 Statuta te organizacije, u kome stoji da „Upravni odbor donosi odluke prostom većinom prisutnih i javnim glasanjem. U slučaju jednakog broja glasova, odlučujući je glas Predsjednika TSCG”. I ne samo to, u članu se dalje navodi da „na odluke UO, predsjednik TSCG ima pravo veta ukoliko smatra da su suprotne interesima TSCG”.
Bez želje da se bavim pravnim tumačenjima, laički, ali i logički, zaključujem da sve odluke TSCG može, zapravo, da donese samo predsjednik. Njegov glas presuđuje, a jedini on može da zaključi šta je u interesu teniskog sporta u Crnoj Gori.
Iskreno - volio bih da mi neko navede još jedan ovakav primjer u svijetu sporta.
Što se mene tiče, neka aktuelni predsjednik bude izabran za doživotnog, samo neka odškrine vrata onima koji žele da daju svoj iskreni, a ne deklarativni doprinos crnogorskom tenisu.
Gdje ima sistema, tenis nije skup, porodični sport
Kod nas je opšte mišljenje da je tenis skup sport. Svaki sport, pogotovo profesionalni, i jeste skup. Ali, tenis je, kod nas, najskuplji, jer je isključivo porodični sport - djecu koja se ozbiljnije bave tenisom finansiraju samo njihove porodice.
Da je tenis toliko finansijski zahtjevan sport, vrhunski igrači mogli bi da postanu samo djeca iz bogatih familija ili djeca čije su porodice spremne da sve stave na kocku i rizikuju da izgube sve što imaju, kao u slučaju porodice Đoković. To jednostavno nije istina…
Recimo, otac i majka Rodžera Federera bili su farmaceutski radnici, sasvim prosječnih primanja za švajcarske uslove, pa je njihov sin postao to što jeste. Dalje, otac Žoa Vilfreda Conge bio je prosječan rukometaš, porijeklom iz Konga, a majka nastavnica hemije. Takvih primjera je mnogo više od primjera da su velikani teniskog sporta potekli iz imućnih porodica.
Većina igrača iz ozbiljnih teniskih zemalja izašla je iz razvijenih sistema - nacionalnih akademija, koje kontrolišu i uređuju nacionalne asocijacije. Uzmite primjer „našeg” Miloša Raonića, koji je produkt kanadske teniske akademije, a ne svoje porodice. Porodica je podržala njegovu ljubav prema tenisu, a njegov talenat i sposobnosti, u godinama razvoja, brusili stručnjaci iz nacionalnog teniskog saveza.
Otvorite sajt ITF, pa ćete na stranici za edukaciju trenera vidjeti da se kursevi edukacije stručnog kadra održavaju u zemljama poput Burundija, Laosa, Džibutija, Čada... ITF vrši promociju tenisa u svim krajevima svijeta baš da bi dokazao da uz znanje i organizaciju tenis može da se igra i u najsiromašnijim zemljama.
A TSCG ne radi ništa da bi iskoristio mogućnosti koje su mu dostupne, u razvojnim programima ITF-a, a sa druge strane brani se stavom - nemamo novca. Na zvaničnom sajtu su, međutim, nazivi brojnih sponzora, respektabilnih kompanija. Da li su nabrojani formalno, ili finansijski pomažu TSCG? Ako ne pomažu, zašto su sponzori, ako pomažu - koliko i gdje se ulaže novac?
Autor je profesionalni trener tenisa
Bonus video:
