Naš teniser, Miloš Raonić, rođeni Podgoričanin koji živi u Kanadi, zadivio je teniski svijet. Svi teniski sajtovi i forumi prepuni su hvale za 20-godišnjaka koji, u rijetko viđenom stilu, od početka godine, preskače desetine mjesta na ATP listi (1. mart 2010 - 385 ; 27. decembar 2010 - 156; 31. januar 2011 - 94; 7. februar 2011 - 84. i od 21. februara 2011 - 37). Zadivio je teniske stručnjake koliko servisom i forhendom, toliko i ponašanjem i mentalnom snagom koja bi više trebalo da karakteriše nekog 30-godišnjeg veterana nego dječaka, koji počinje da sanja svoj sportski san.
Miloše, da li si svjestan koliko se prate tvoje igre u Crnoj Gori? Kako se osjećaš povodom toga?
- Svakako da sam svjestan da se moji mečevi prate u Crnoj Gori i želim da se zahvalim na velikoj podršci koja stiže iz zemlje u kojoj sam rođen. Prvi put sam dobio informaciju da me javnost Crne Gore prati u avgustu 2009. godine kada sam na Rodžers kup mastersu u Montrealu propustio meč loptu protiv Gonzalesa (tada 10. igrača na ATP listi). Bio sam prijatno iznenađen kada je veliki broj ljudi iz Crne Gore zvao moje roditelje, sestru i brata da kažu da su gledali meč i da mi daju podršku. Predsjednik Filip Vujanović je zvao moje roditelje da čestita na dobroj igri. Sljedeći bitan momenat vezan za prepoznavanje moga imena i talenta je svakako moja pobjeda u dublu u paru sa Pospisilom nad Nadalom i Đokovićem, što je poslije više decenija bilo prvi put da u dublu igraju dva najbolja igrača svijeta. Ovaj događaj je takođe bio propraćen od strane vaših novina. Pravi preokret u mojoj karijeri se desio na samom početku 2011. godine kada sam na Australian openu prošao tri kruga kvalifikacija i ušao u četvrti krug glavnog žrijeba, među 16 igrača. Moje pobjede nad Fauom, Ljodrom i Južnjim su svima pokazale da zaslužujem da budem prepoznat i da je moje mjesto među top igračima. Ovi događaji su bili praćeni od moje najbliže porodice koji su tada svi bili u Torontu(otac Dušan, majka Vesna, sestra Jelena, brat Momir, sestrić David, sestrična Ema), od moje porodice iz Crne Gore, prijatelja. Nakon svake pobjede na Australian openu bi uslijedio veliki broj poziva mojoj porodici da čestitaju. Samo onaj ko se profesionalno bavi sportom može da zna što ovakva pažnja, koja dolazi iz moje Crne Gore, znači svakom sportisti vezano za motivaciju i osjećaj ponosa. Činjenica je da su programi, koji se prate u Crnoj Gori, prenosili zbivanja na Australian openu, a nakon toga i u San Hozeu i Memfisu, učinili da veliki dio Crne Gore prati mene, moje rezultate, da se zajedno sa mnom i mojom porodicom raduju.
Kakva te sjećanja vežu za Crnu Goru?
- Kad ovako pitate, onda djeluje kao da sam iz Crne Gore otišao. A meni ne djeluje tako. Morate shvatiti, veliko poštovanje i zahvalnost dugujem Kanadi, gdje su moji roditelji nastavili uspješne profesionalne karijere koje su imali u Crnoj Gori i školovali nas troje djece. Moji roditelji još uvijek žive u Kanadi, ali se definitivno vraćaju u Crnu Goru. Moji sestra i brat već žive u Crnoj Gori i sve lične i profesionalne planove vežu za Crnu Goru. Roditelji, sestra i brat su moji najveći navijači i pred svaki meč i odmah nakon meča razgovaram sa njima.
Ipak, da preciznije odgovorim, ja svake godine dolazim u Crnu Goru, kod sestre Jelene i brata Momira za koje sam jako vezan. Uvijek otiđem do Bara kod đeda Marka i babe Dese, posjetim ujaka i tetku sa porodicama u Podgorici. Sto se mnogo i ne zna, iako sam to jednom kazao za „Vijesti”, ja sam polugođe trećeg razreda učio u OŠ “Maksim Gorki” sa ciljem da usavršim naš jezik. Iz svega ovoga se vidi da sam jako vezan za Crnu Goru. Baš na prošlom turniru u San Hozeu, na kojem me je pratio otac, imao sam veliki broj navijača sa crnogorskom zastavom, koju sam i potpisao nakon meča. Odmah su me novinari pitali čija je to zastava koju sam potpisao, i ja sam im rekao da je to zastava Crne Gore, zemlje u kojoj sam rođen.
Ono što posebno imponuje kod tebe, osim naravno gromovitog servisa, jeste mentalna snaga kojom igraš najvažnije poene. Da li je to uticaj Zapada ili i tu malo ima uloge crnogorski gen?
- Pretpostavljam da je to nešto urođeno, ali mi je sigurno i kanadski sistem školovanja, koji omogućava široku slobodu i posebno podržava individualnost pomogao. Nemam tremu pred najvažnije poene, kada serviram, skoncentrišem se i plasiram loptu gdje sam zamislio. Jednostavno, to je tako i nadam se da ću vremenom, uz pomoć trenera, još više usavršavati pojedine udarce, i da ću praviti manje neiznuđenih grešaka. Podršku mi daju i iskusniji igrači ATP liste. Baš nedavno je Nadal u svom intervjuu rekao da sam ja jedan od najvećih talenata od mlađih igrača čije vrijeme tek dolazi. Novak Đoković, je na Rodžer kupu u Torontu rekao mom ocu da imam talenat i da samo nastavim tako. Novak je odličan teniser i u odličnoj je formi i mnogo ga cijenim. Skoro sam pročitao u beogradskim novinama jedan svoj “intervju” koji inače, interesantno nijesam ni dao. U njemu je pisalo da sam za Đokovića rekao da je “pravi laf”. Iako, kao što rekoh, od intervjua nisam dao ni slovo, ovu izjavu potpisujem.
Puno se nagađa da li postoji mogućnost da zaigraš pod crnogorskom zastavom?
- Ko sam i što sam to se zna. Kao što sam rekao, Kanada je meni pružila mnogo i sada je vrijeme da joj makar i dio toga uzvratim. Ne zato što moram, već zato što mislim da je to pravilno i da tako treba. Ipak, mlad sam i godine igre su ispred mene. Uspjeh mi se dogodio prebrzo i ja ne želim da traje prekratko. Sad je najvažnije usredsrediti se na tenis maksimalno. Kao što kažem, ako budem trenirao i napredovao kako treba, ostale stvari će doći same po sebi. Svaki uzvik Montenegro sa tribina daje mi dodatnu snagu. Nadam se da ljudi u Crnoj Gori to razumiju i da će mi i dalje, kao do sada, dati podršku za ono što me, nadam se, u budućnosti čeka, jer kada igram, Crna Gora je uvijek u mom srcu!
Bonus video:
