Gledam, slušam, čitam: Četvrto mjesto je (ne)uspjeh, ne znaju ili ne žele naši najbolji vaterpolisti da osvoje bronzu, ili zlato ili ništa, ili finale - ili ništa! Itd.
Gledam, slušam i čitam. I pomalo ili poviše se čudim. Čudim se, prije svega, tim i sličnim ocjenama i zaključcima. I to, uglavnom, bez minimalne argumentacije.
Pa, prije nego što pokušam skalpel-perom da samo dotaknem višegodišnja zbivanja u našem vaterpolu u cjelini, evo i moje ocjene osvojenog, četvrtog mjesta, na EP u Budimpešti:
To je plasman iznad realnog, znatno iznad stvarnog, aktuelnog stanja u našem vaterpolu. Zato, izabranici Ranka Perovića zaslužuju jedno, makar i malo HVALA.
Ipak, zbog (neizvjesne) budućnosti našeg najtrofejnijeg ekipnog sporta, uz HVALA ide i druga strana „medalje” za osvojeno 4. mjesto.
1. VPSCG već godinama počiva na pojedincima a u ovom momentu samo na - Petru Porobiću. Naš trofejni trener, već mjesecima - sada kao direktor - pliva prsno, kraul, leđno, leptir. Ponekad roni. Ima tu katkad i sinhronog plivanja. Vjerovatno ni sam više nije siguran šta mu je činiti i može li uopšte nešto - učiniti.
Svi ostali u Savezu su uglavnom statisti, uključujući i većinu članova Upravnog odbora. Koliko su tek oni bili i ostali agilni, u minulim godinama, dovoljno govori činjenica da Savez još nema ni svojih “stotinu kvadrata”. Sam “rad” Upravnog odbora je prekriven velom tajne. Niti se zna kad i da li zasjeda, zašto uopšte zasjeda, a o odlukama koje donosi javnost se obično obavještava na kašičicu i krajnje filtrirano. Koliko je teško većini članova Upravnog odbora, i koliko su (pre)zauzeti, možda najbolje govori podatak da se, na prste jedne ruke, mogu izbrojiti njihova pojedinačna prisustva, na završnim utakmicama Prvenstva i Kupa Crne Gore, u minulih osam godina. Da još ne pominjem takmičenja svih mlađih kategorija...
2. Iako je svojevremeno Skupština VPSCG, po ko zna koji put, doradila Statut i ostale pravilnike, malo se toga u praksi primjenjuje. To se najbolje vidjelo i tokom minulog prvenstva, koje je nekako tobože završeno, ali sa beskrajnim repovima.
3. Na papiru, vrhovno stručno tijelo, Stručni savjet, postoji. Ko su mu članovi, kakve su mu praktične nadležnosti, Boga pitaj. Stalnim smicalicama, njegov rad je prosto obesmišljen. Ili: rad Stručnog savjeta je takođe pod velom tajne!
4. U našoj državi, praktično, samo jedan klub (kako-tako) funkcioniše. To je Jadran. Bivši prvak Evrope, Primorac, je praktično samo na papiru - Klub. Budvanska rivijera je, opet, nešto treće - nit vaterpolo riba, nit vaterpolo djevojka.
Spala knjiga na jedno i po slovo!
5. Udruženje trenera i sudija kažu postoji, a možda i ne postoji. U toj su cehovskoj poziciji i kontrolori i delegati.
6. Sličnih anomalija u VPSG ima još. Da samo pomenem kako se, naopako, već godinama takmičarski vode Prvenstvo i Kup. Riječ je o cijeloj, takmičarskoj pogači, koja je u rukama jednog, dvojice....
7. Kad naiđu mnogobrojne reprezentativne akcije, posebno A tima, ipak se sve te manjkavosti u organizaciji odjednom guraju pod vodu.
8. Već se pokazalo i dokazalo nekoliko puta, da čak i kad se osvoje medalje, da to je samo talas u kritičke oči, i opet se sve vraća, na stari sistem, bez sistema. A upravo su valjda medalje bile dovoljan povod a još više i razlog, da se krene drugim, jedinim pravim putem - da se, iz osnova, promijeni način rada, da se temeljito krene u oporavak našeg vaterpola - na temelju jasnog plana i programa.
Ako to već nije išlo i ne ide s današnjim, vječitim vođama Saveza, onda Savez treba da preuzme neki, novim ambiciozni i vaterpolu potpuno predani sudionici.
Nemojte mi samo reći da ih nema!
9. Skoro jedino što naš reprezentativni vaterpolo još ima, a da je nesporno, jesu - navijači. Žale naravno za neosvojenom bronzom u Budimpešti, ali će i dalje još čvršće biti, uz naše najbolje vaterpoliste.
Zato, i zbog svega, smatram da je 4. mjesto reprezentacije Crne Gore u Budimpešti, plasman iznad realnog, stvarnog, sada već višegodišnjeg, neodrživog stanja u našem vaterpolu.
Bonus video:
