Specijalno za „Vijesti”
Edmonton - Juče je Ranko Perović proslavio 44. rođendan. Od reprezentativaca, svojih izabranika, dobio je najljepši poklon - vizu našem nacionalnom timu za olimpijski vaterpolo turnir u Londonu.
Slučaj je htio da sam, u cigaret - pauzi, ispred hotela „Vestin” u Edmontonu, „otkrio” da je naš selektor rođen 7. aprila 1968. To je bio samo povod za ovaj razgovor...
Perović je trenersku karijeru počeo u oktobru 2006. kada je preuzeo prvi tim Primorca. I odmah su zaređali trofeji: dva puta je bio prvak Crne Gore, potom šampion Evrope i osvajač Super kupa 2009, imao i trofej Kupa Crne Gore, kao i drugo mjesto u Evropi 2010.
"Vjerujem i dan-danas da bih sa Primorcem i prošle godine bio na fajnl-foru da se nije dogodilo što se dogodilo", kaže pomalo sa sjetom Čapro, kako ga svi zovu još od igračkih dana.
Prvo pa srebro
Prošlog ljeta se velika ekipa Primorca doslovce raspala. Kako Perović nije imao ni minimalne finansijske garancije da će kotorski klub da funkcioniše i da se tako nastavi mukotrpno stvaranje eventualno novog šampiona, kao čovjek koji živi od vaterpola, prihvatio je poziv Kamoljija (čitaj Pro Reka i predsjednika Gabrijelea Volpija) i kada je već spakovao kofere, uslijedila je ponuda koja nije mogla da se odbije.
"Nisam se dvoumio nijednog trenutka, iako sam u Italiji dobio odlične uslove", prisjeća se Perović avgusta prošle godine kada se sa potpredsjednikom Vaterpolo saveza Crne Gore Aleksandrom Tičićem dogovorio za „pet minuta”.
Kada je preuzeo državni tim, Perović se nije razmetao riječima. To ne čini ni danas. U stvari, nije promijenio stil prepoznat još dok je vodio Primorac.
Ranko je jednostavno čovjek od malo riječi, ali svaka mu je misao vrlo jasna, i evo, poslije samo nekoliko mjeseci već je, kao kormilar nacionalnog tima, uknjižio dva uspjeha: srebro na Evropskom prvenstvu u Ajndhovenu i sada u Edmontonu olimpijsku vizu.
"Zasluge za ove uspjehe prije svega pripadaju igračima. Kada naiđu neuspjesi onda ćemo u tome tražiti i mene i moje saradnike iz stručnog štaba", ne odustaje od svoje „filozofije” Perović.
Primjećuje se da je rođen da osvaja trofeje. Za sada prosječno ima titulu i po po godini trenerskog staža.
"Neka se tako nastavi, biću zadovoljan", kroz osmijeh će naš selektor.
Slabije nego u Holandiji
Preuzevši reprezentaciju, Perović je jasno i glasno saopštio da „ajkule” moraju da se kvalifikuju za Olimpijske igre.
Prije Edmontona osvojeno je srebrno u Ajndhovenu, ali ipak je glavni cilj bio i ostao London...
"Iako sam bio svjestan snage naše reprezentacije, priznajem da sam s dosta strepnje dočekao kvalifikacije. Posebno sam bio, neću da kažem zabrinut, ali zamišljen poslije blijede igre na startu protiv Holandije. Ali kada smo Njemačku onako samljeli sve je bilo lakše... Naravno, nismo ovdje djelovali silovito kao u Ajndhovenu, jer smo se prekratko pripremali, a i ovo su mjeseci kada igrači imaju velike klupske obaveze. Ovdje je, uostalom, bilo jedino važno stići u polufinale i kvalifikovati se za Olimpijske igre, a sve drugo možemo i hoćemo u narednom periodu da nadoknadimo i ispravimo".
U Londonu žestoko
Perović planira da pripreme za London traju 50-tak dana. Tek sve treba da se isplanira...
"Vjerujem da ćemo se dobro pripremiti, čak bolje nego za Ajndhoven. Najvažnije je da sprovedemo ono što se na startu priprema dogovorimo. London je jedinstvena šansa ove generacije, a konkurencija će biti baš žestoka. Ima najmanje sedam reprezentacija koje će konkurisati za tri medalje. Naravno, i mi smo među tim selekcijama. Siguran sam da su nam Ajndhoven i Edmonton donijeli samopouzdanje u sopstvene vrijednosti, a kada smo kompletni i zdravi nema reprezentacije na svijetu koju ne možemo da pobijedimo", ne usteže se od optimizma Perović.
Rano je, naravno, govoriti o ekipi koja će putovati u London. Naš selektor će sigurno dati šansu u predstojećem pripremnom periodu trenutno prekobrojnim, ali potencijalnim reprezentativcima.
"Oni koji misle da im je mjesto u reprezentaciji a nisu bili u Ajndhovenu i Edmontonu, moraće zaista da se i te kako potrude da mi to i dokažu u narednom pripremnom periodu", jasna je Perovićeva poruka svim potencijalnim reprezentativcima koji su izostali sa Evropskog prvenstva i predolimpijskog kvalifikacionog turnira, ali to naravno važi i za sve slavljenike iz Ajndhovena i Edmontona.
Atmosfera najvažnija
Kada je odredio 13 igrača za Evropsko prvenstvo u Ajndhovenu mnogi su se iznenadili kada je precrtao Denisa Šefika, a poneki i zbog izostanka Milana Tičića.
"Rad u pripremnom periodu koji je vrlo vidljiv i vrlo mjerljiv, odredio je ekipu a ne ja. Tako će da bude i ubuduće", kaže Perović.
Iako se nismo bavili sličnostima i razlikama između ranijeg (Petra Porobića) i sadašnjeg selektora, ipak, primjetne su razlike u igri, taktici, ukupnom ozračju...
"Porobića izuzetno cijenim, to je dobro poznato. Naravno, imam i jasan stav o svemu što se u jednom periodu zbivalo u reprezentaciji prije mene, ali nije sve za javnost. Mogu zato da kažem da sam od prvog dana insistirao na atmosferi, na zajedništvu... Za mene nisu prihvatljive ni tihe podjele na starije i mlađe. Od prvog dana se i u tome dobro razumijemo, možda i zato što sam nekako sa reprezentativcima generacijski bliži od ranijeg selektora. Sa igračima iz Primorca sam čak i igrao kada su tek počeli da stasavaju".
Perović je promijenio i postavku u odbrani.
"Pristalica sam presinga, a ne zone. Mi za presing imamo i te kakav potencijal.... Takva igra traži i izvrsnu fizičku spremu. Uz to, nastojim da težinu obaveza u igri rasporedim na sve igrače, skoro podjednako, a to se već pokazalo vrlo ljekovitim, korisnim. Sada su, na primjer, iako pojedince nerado izdvajam, Vjekoslav Pasković, Draško Brguljan i Aleksandar Radović, koji je ovdje igrao sa bolovima u ramenu, stekli ogromno samopouzdanje. To je onda dobitak za tim u cjelini", zaključio je Perović.
Galerija
Bonus video:
