Slučajnosti su odavno postale rijetkost u profesionalnom sportu, svako ima kristalno jasnu ulogu i još jasniju odgovornost ako se dogodi da “iskoči iz sistema” ili učini da taj sistem ne funkcioniše dovoljno dobro.
Tako je svugdje u svijetu, ali u crnogorskom sportu kad dođe vrijeme za preuzimanje te odgovornosti - zavlada tišina.
Takva tišina vlada danima u Vaterpolo i plivačkom savezu Crne Gore, a to nije prvi put. Tako je trebalo praktično sedam dana da novinari saznaju (i to nezvanično) da je Aleksa Ukropina tokom Svjetskog prvenstva u Dohi dobio vijest da je pao na doping testu koji je urađen tokom priprema za SP. Ta tišina traje i dalje - nema nikakve reakcije iz VPSCG.
Nema reakcije, a hoće li biti odgovornosti? Da li će neko, osim naravno 25-godišnjeg vaterpoliste, koji će bez sumnje žestoko biti kažnjen i propustiće Olimpijske igre u Parizu, da osjeti potrebu da pojasni javnosti kako je moguće da sportista na svoju ruku uzme zabranjeni lijek za inhaliranje? Da pritom ne obavijesti ili pita odgovorne i stručne ljude u reprezentaciji i Savezu da li to smije da konzumira. Jer doping kontrola je moguća uvijek, u pola dana ili noći...
Slučajnosti nema, u VPSCG očigledno neko svoj posao ne radi dovoljno dobro (bez obzira na to što je najveća odgovornost na samom igraču), jer se slučaj “doping” dogodio drugi put u dvije i po godine.
Prije Ukropine je “platio” još jedan momak sa “nezgodne strane”, Đuro Radović, ali je razlog bio drugačiji - prekršio je pravilo Svjetske antidoping agencije (WADA) i dobio tri minusa zato što u tri navrata nije ispunio dokumentaciju koju je svaki sportista obavezan da ispuni.
Činjenica je da Ukropina nije namjerno u organizam unio nedozvoljenu supstancu, niti je Radović svjesno sebi dozvolio da od Wade dobije tri minusa, ali ako je ovaj tandem ljevorukih vaterpolista bio dovoljno neoprezan da napravi grešku koja ih košta u možda najbitnijem periodu u karijeri - u VPSCG su morali da takve situacije predvide i edukuju igrače. Kratko i jasno - da urade svoj dio posla. Jer, uloga medicinskog tima je bitna koliko i taktičke zamisli trenera ili selektora, ideja igrača na terenu, u ovom slučaju u bazenu...
Zaista, djeluje nestvarno da u 2024. godini ijedan sportista uzme bilo kakav lijek ili sredstvo za prehladu, a da ne konsultuje ljekara ili fizioterapeuta reprezentacije, pogotovo u kratkotrajnoj pauzi između dva velika prvenstva.
U ozbiljnim savezima, red tokom ili pred početak priprema za velika takmičenja se zna - za svaki lijek reprezentativac (ili reprezentativka) u pola dana ili pola noći mora da pozove nekog iz medicinskog tima da pita da li je to što misli da koristi na listi dozvoljenih sredstava. Pogotovo kada su u pitanju ljekovi za prehladu, koji često sadrže efedrin, čija je upotreba decenijama strogo zabranjena.
O Radovićevom slučaju je tek izlišno govoriti, jer bi svaki sportista morao dobro da zna da pravila Wade moraju da se poštuju. Ali, očigledno je da niko ni njega ni Ukropinu nije pripremio za ovakve scenarije. Zato će “ajkule”, koje su ionako ispale iz elite svjetskog vaterpola, na Olimpijskim igrama u Parizu biti slabije za jednog od glavnih šutera...
Ukropina nije ni prvi ni posljednji crnogorski sportista koji je “pao” na doping testu, ali je njegov slučaj opomena za sve. Kao što je bio i Ivone Pavićević, koja je u svom tadašnjem klubu, rumunskoj Koroni, podvrgnuta laserskoj intravenoznoj terapiji, a da o tome nije obavijestila nikog iz Rukometnog saveza. Vjerovala je klubu, zato je pauzirala 16 mjeseci.
Crna Gora ima Komisiju za antidoping, koju vodi dr Olivera Prodanović. Možda će je ovaj posljednji slučaj natjerati da organizuje neku radionicu ili predavanja makar vrhunskim sportistima. Nemamo ih previše da bismo stalno ostajali bez ponekog...
Bonus video:
