Dejan Savić - krenuo porazom od "ajkula", pa napravio dominaciju za sva vremena

Olimpijsko brdo Monžuik iznad Barselene bilo je tog 30. jula 2013. svjedok velike vaterpolo bitke, Crna Gora predvođena Rankom Perovićem u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva srušila je Srbiju (9:8).

Sve ispod polufinala za našeg rivala bio je krah, a sa takvim pritiskom već nakon svog prvog velikog takmičenja morao je da se bori selektor Srbije, Dejan Savić.

Čovjek koji će 11 i po godina kasnije preuzeti Crnu Goru iz tog poraza "isplivao" je kao jedan od najvećih svjetskih vaterpolo stručnjaka - dominacija koju je Savić do 2021. napravio ostaće zapamćena kao jedno od najvećih sportskih dostignuća ikada.

Bolni poraz "ajkula" najavio zlatne dane

Već naredne godine na Evropskom prvenstvu u Budimpešt, Savić i Srbija bili su na ivici provalije u još jedom meču sa Crnom Gorom.

Naša selekcija je u polufinalu, na čuvenom vaterpolo ostrvu Margitsiget, vodila 8:4, ali je Savić prodbudio svoje igrače, koji su do kraja napravili preokret za pamćenje, a Crnoj Gori nanijeli jedan od najbolnijih poraza u istoriji (10:9).

Taj trenutak kao da je bio preloman - Srbija je shvatila koliko je moćna, a Savić da polako postaje veliki selektor. Do kraja šampionata "delfini" su utišali bazen "Alfred Hajoš", u finalu razbili domaću Mađarsku (12:7) i pokrenuli mašineriju koju više niko nije mogao da zaustavi...

Novo zlato za Srbiju stiglo je već 2015. na Svjetskom prvenstvu u Kazanju (u grupi savladala Crnu Goru), da bi u januaru 2016. pred krcatom Beogradskom arenom u finalu protiv naše selekcije odbranila evropsko zlato.

Bilo je to debitantsko takmičenje Savićevog nekadašnjeg saigrača Vladimira Gojkovića na klupi "ajkula", a pitanje je i kako bi se finale završilo da su sudije Boris Margeta i Jorgos Stavridis bile na visini zadatka.

Rio i san svih generacija

Dejan Savić je bio i veliki igrač, vrhunski bek, u svoje vrijeme vjerovatno i najbolji na svijetu. Dok je nosio kapicu Jugoslavije, Srbije i Crne Gore i kasnije Srbije bio je okružen i mnogim drugim vaterpolo legendama, ali kako god da se država zvala pratilo ju je prokletstvo Olimpijskih igara.

Najprestižnije zlato nije stizao od Seula 1988, a onda se sve poklopilo u Rio de Žaneiru 2016. Možda Savić kao igrač nije uspio, ali jeste kao selektor da "zagrize" zlatnu medalju.

Srbija se mučila kroz grupu, kao četvrtoplasirana prošla u četvrtfinale, a potom "oduvala" sve rivale do kraja.

Dvije godine kasnije Srbija je sa Savićem na klupi treći put zaredom postala šampion Evroope, a 2021. u Tokiju stiglo je i novo olimpijsko zlato.

Klupu Srbije napustio je 2022. nakon eliminacije u osmini finala Evropskog prvenstva u Splitu. Na kraju niz se zaustavio na 17 medalja sa veklikih takmičenja.

Poseban odnos sa igračima

Savić je kroz godine postao jedan od najvećih stručnjaka u istoriji vaterpola, ali je uvijek znao i da u ekipi ima vanserijske igrače.

Zajedno sa njim vaterpolo istoriju promijenili su Filip Filipović, Duško Pijetlović, Slobodan Nikić, Živko Gocić, Milan Aleksić, Stefan Mitrović, dvojica asova iz Crne Gore Andrija Prilainović i Dušan Mandić, ali i mnogi drugi...

Kako bi pokazao koliko mu je stalo do njih Savić je na dodjeli nekog od mnogih priznanja stigao u majici na kojoj se nalazila fotografija "delfina" uz riječi: "Hvala vam".

Upravo taj odnos mogao bi da raduje sve u reprezentaciji Crne Gore koja će od januara i Svjetskog kupa sa novim selektorom pokrenuti novu eru.

Ukoliko bude i približno uspješan kao na klupi Srbije, možda jednog dana i dočekamo da osvojene medalje konačno proslavi skokom u bazen.