U vrijeme pisanja ovog teksta, grčki parlament na dnevnom redu ima diskusiju o ratifikaciji sporazuma o pridruživanju Makedonije u NATO članstvo. U vrijeme štampanja, ta ratifikacija će možda već proći što znači da će biti ispunjen i konačni uslov za promjenu imena ove balkanske države. Čitav proces, nazvan Prespanski sporazum, po jezeru koje stoji na tromeđi Grčke, Albanije i (S.) Makedonije, je sproveden radi toga da i ova bivša jugoslovenska republika postane članica NATO, iako su okolnosti samog procesa prepune dilema i biće razlog za diskusiju još dugo vremena.
Svi mi koji smo rođeni u onoj “velikoj Jugoslaviji”, čak i ako smo u njoj živjeli svega par godina, smatramo da dobro razumijemo prilike, pa čak i ljude u državama sa kojima smo nekad dijelili domovinu, ali, izuzimajući možda Beograd, odlazak u bilo koji drugi grad nam pokazuje u kolikoj smo zabludi. Štaviše, čini mi se da suštinski slabije poznajemo Zagreb, Ljubljanu ili Sarajevo nego što smo svjesni duše Madrida, Berlina ili Pariza. Možda je razlog identičan familijarnom, jer kada se udaljimo od neke bliže ili dalje rodbine, o njima manje znamo, štaviše svjesno zaglušujemo te vijesti i naravno “otpratimo” ih na društvenim mrežama, dok o nekima, koji su nam dalji, znamo daleko više, nekad zbog ličnih preferenci, nekad iz čistog inata prema nametnutom.
MakedonijaJednom prilikom, putujući u Skoplje, rezervisali smo hotel koji je djelovao najbliži centru za razumnu svotu novca. Kada smo stigli tamo, došli smo do saznanja da se u gradu održava veliki predizborni skup, da je dosta ulica blokirano, te da nam GPS ne može pomoći da stignemo do odredišta. Srećom, nekim zaobilaznim putevima uspjeli smo da stignemo do većih skopskih bulevara, a samim tim i do odredišta koje se nalazilo nadomak stare turske čaršije u Skoplju. Na naše iznenađenje, ispostavilo se da se skup, koji je organizovala partija DUI, čiji je lider Ali Ahmeti nekad bio vođa pobunjeničke ANA (Albanska narodna armija) i koga su mnogi u tom periodu na prelazu milenijuma smatrali teroristom. Iskoristili smo tu okolnost kao i svaki drugi turista, slegli ramenima i potražili lokalno pivo.
Šetajući gradom, imali smo priliku da vidimo šta sve ne znamo o (s)makedonskoj prijestonici - razorni zemljotres koji se desio prije našeg rođenja, poštovanje Majke Tereze, ali i najveći broj spomenika koji se može vidjeti po kilometru kvadratnom. Ti spomenici, statue, biste, arhitektura parlamenta i ostalih institucija pričaju priču o jednom drugačijem narodu, jer, kolokvijalno, ljubitelji fantastike Makedonce doživljavaju kao svojevrsne hobite Balkana, vesele, druželjubive i vrijedne ljude koji vole hranu, prave dobro vino i generalno su prijatni. Ali spomenici pričaju drugačiju sliku, govore nam o narodu sa dubokim identitetskim problemom koji je, nestankom SFR Jugoslavije izgubio čvrsto tlo i zapao u ozbiljno lutanje. Sve te statue treba da “preskoče” realno srpsko-bugarsko nasljeđe uz naravno autohtoni živalj i turski imperijalni uticaj i da pretvore žitelje (S) Makedonije u antičke Makedonce, potomke Filipa Drugog i Aleksandra Velikog. Ovaj identitetski “inženjering” iako razumljiv iz ugla Makedonaca koji traže svoje ishodište i svoj mit u zakašnjeloj fazi nacionalromantizma država koje su izašle iz Jugoslavije, je razlog zbog sukoba između njih i Grka, koji na svoju kulturu ne daju, ni u kom slučaju. U svemu je najzanimljiviji znak “Sunce iz Vergine”, simbol koji su Makedonci pokušali da stave na zastavu prilikom proklamovanja nezavisnosti, a koje je Prespanskim sporazumom zabranjeno za dalju, bilo kakvu identitetsku upotrebu. Ono zbog čega je taj simbol interesantan je što je bio potpuno nepoznat, otkriven je tek arheološkim iskopavanjem početkom sedamdesetih u grobnici koja nesumnjivo pripada antičkim Makedoncima, te nije nikakav simbol “kojim su se kitili naši preci” već nešto što je 2.000 godina ležalo nepoznato i u “pamćenju naroda” je svega jednu generaciju.
IlustracijaRazgovarajući sa antičkim/sjevernim/bivšim jugoslovensko republičkim Makedoncima saznali smo još nešto što nam je do tad bilo nepoznato - naime kada smo im rekli gdje je hotel, na više mjesta smo čuli “a kod njih ste odsjeli”, misleći time na etničke Albance. Time je postalo očevidno da rijeka Vardar ne dijeli Skoplje po geografskoj, već i po etničkoj, jezičkoj, religijskoj osnovi. Vjerovatno ne dijele svi, sa obje strane, ovakav stav, ali on je nesumnjivo većinski. Time je postavljen i drugi ključni osnov za nacionalizam - odnos prema “drugome”, differentia specifica. Samo Skoplje onda priča jednu sasvim drugačije priču, to nije ona o veselom Hobitonu, iako postoji hiljadu i jedan čvrst i tečan način da ugodite vašem stomaku, već priča o podijeljenom gradu gdje među ispravnim fasadama socijalističkih stambenih zgrada nekulturno šljašte spomenici tuđe istorije.
Sama priča o Prespanskom sporazumu onda djeluje slojevitije. Ako gledamo sporazum sa strane, nesvjesni unutrašnjih sukoba, djeluje da je sam sporazum dao Grčkoj mogućnost da uređuje makedonski identitet, jezik i kulturu dok su Makedonci dobili šargarepu na veoma dalekom štapu. Članstvo u NATO, poznato je, nije garant bezbjednosti, već samo nove potrošnje u vojno-bezbjednosnom sektoru i uključivanje u neki ili više svjetskih sukoba koji se balkanskih naroda pretjerano ne tiče. Ipak, treba imati razumijevanja za (S)Makedonce - političko i identitetsko lutanje nakon raspada SFRJ im je izmaklo svako čvrsto tle, svaki temelj sigurnosti i oni su apsolutnim priklanjanjem interesima SAD-a pokušali tu sigurnost da nadomjeste. Opet, takvo priklanjanje im je dovelo građanski rat, faktičko raslojavanje po etničkim linijama, labaviju državu, egzodus stanovništva i ekonomsko propadanje te je vjerovatnije da se radi o kompromisima koji ne donose ništa narodu, ali donose mnogo političarima na vlasti.
Ako posmatramo sam proces i referendum, on nam može reći dosta, ne samo o stanju u (S) Makedoniji, već i o savremenoj političkoj zbilji uopšte. Pitanje na referendumu je glasilo “Da li ste za članstvo u EU i NATO sa prihvatanjem dogovora Republike Makedonije i Republike Grčke”. Istina je da Prespanski sporazum uključuje i otvaranje pregovora o članstvu sa EU i poziv za članstvo u NATO, ali on ne obavezuje nijednu članicu ta dva saveza sem Grčke, te samim tim ne garantuje ništa u tom pogledu. Ono što sporazum garantuje je promjena imena države, promjena pogleda na kulturu, istoriju i identitet. Iako ćemo se složiti da su ta “identitetska pitanja” skrojena na konto jedne druge kulture, žitelji (S) Makedonije su ih prigrlili kao svoje i imali su pravo da na referendumu odluče kako žele da se dalje odnose prema njima, tim prije što su ankete pokazale da većina žitelja jeste za NATO članstvo, ali nipošto ako ono uključuje promjenu imena države. Pitanje je moralo biti “Da li ste za promjenu imena države, jezika i naroda uz mogućnost da u bližoj budućnosti postanemo članica NATO, a nekad možda i EU?“
Uprkos svemu ovome, referendum nije uspio jer je na njega izašlo svega 35 odsto birača. Razlog neuspjeha je mahom politikantski iz prostog razloga što popis nije rađen decenijama, te su birački spiskovi neažurni i poziv na bojkot je lako oborio izlaznost ispod praga od 50 procenata. U svakom slučaju, Vlada je izgubila mandat za odlučivanje o ovom pitanju, ali je premijer Zaev svejedno pitanje prenio u skupštinu, gdje je, uz preletače iz VMRO-DPMNE (koji su se do posljednjeg časa zakljinjali da neće glasati za promjene) došlo do nephodnih ustavnih promjena. Posmatrajući ova dešavanja, i laiku je jasno da se radi o nedemokratskim odlukama - legitimitet za ustavne promjene ne postoji u narodu, nije bio tema izbora, a glasanje u parlamentu, osim što je već samo po sebi paternalističko i autoritarno, je izvedeno uz očiglednu kupovinu odbornika VRMO-DPMNE, te predstavlja primjer političke korupcije.
IlustracijaIako je svakom posmatraču ovo jasno, sporazum su pozdravili čelnici EU, NATO, mnogih evropskih država, cinično slaveći demokratski iskorak i velike političke uspjehe. Istovremeno, širom Evrope i Sjeverne Amerike organizuju se paneli, radne grupe, pišu kolumne sa pitanjem “Šta je dovelo do rasta populizma?”; ”Kako su se desili Tramp, Brexit, Salvini i Orban?” Makedonski primjer daje odgovor, odgovor koji ove radne grupe ne smiju da pomenu, jer u svojoj suštini nemaju ksenofobiju i neinformisanost koje se lakonski imputiraju populizmu. Radi se prosto o poniženju birača, o paternalizmu “institucija” koje se kite demokratijom. Ove institucije nekad uskraćuju biračima mogućnost izjašnjavanja, govoreći kako su nedovoljno informisani da donesu odluku (primjer, NATO članstvo Crne Gore). Nekad im dozvole referendum, ali ignorišu njegove odluke, pozivajući se na konsultativnu prirodu istih (Evropski ustav u Francuskoj, sporazum o štednji u Grčkoj, Mastrihtski sporazum u Velikoj Britaniji). A nekad tjeraju birače da glasaju iznova, sve dok ne zaokruže ono što se od njih očekivalo (Lisabonski sporazum u Irskoj).
IlustracijaSva ova poniženja, ovaj paternalizam kojim neizabrane birokrate upitnih kvaliteta nameću odluke raznoraznih think-tankova, korporacija, bogataša i vojno-industrijskog sektora, birači naizgled trpe. Trpe, do momenta dok ne dobiju priliku da nađu nekog koga smatraju maljem (Malleus Birocraticum, nazovimo ga) kojim će slomiti te kojima je najteži rad u životu bio lupanje pečatom. Nekad tako odaberu Salvinija, nekad Trampa, a nekad, u budućnosti - Le Pen. Ovi „lideri“ lako bude bijes birača i nerijetko ga kanališu prema drugim obespravljenim grupama, a ne ka „elitama“. Ono što fascinira je nespremnost evrobirokrata da uvide svoje greške i da prestanu da rade jedno te isto. Da li su toliko ogrezli u korupciju, toliko se okružili „yes-men“ tipovima, putem kojih se samopotvrđuju ili su svjesni da im stiže kraj pa pokušavaju da odrade još koji „poslić“ prije nego što ih klima ponese, nije jasno. Nejasno je samo, sa koje strane će ta plima stići. Jedno je sigurno, birači su se pretvorili u anegdotalnog lika o kojem priča Majkl Kejn u filmu „Mračni vitez“ kada kaže: „Neki ljudi samo žele da vide kako svijet gori“. I dok tako gori, Vardar i dalje teče Skopljem dijeleći grad na dvije etničke skupine, duboko izgubljene u nacionalromantizmu usađenom u pogrešno vrijeme.
Bonus video:
