Goran Božić (43) iz banatskog sela Boka rukama je usmrtio Snežanu Popadić (43) 2011. godine. Sada, ćerka ubijene Snežane traži od srpskog ministra pravde, Nikole Selakovića smrtnu kaznu za njenog oca.
Ona i njena tetka, sestra ubijene, koja je poslije zločina prihvatila i odgajala kao svoje dijete pisale su ministru pravde Selakoviću, tražeći da ih uputi kako mogu da postanu predlagači zakonskih izmjena kojima bi se uvela smrtna kazna, piše B92.
“Telegraf” je pismo djevojčice prenio uz neznatno skraćenje:
Moja majka Snežana Popadić je ubijena.
Ubio ju je moj otac, Goran Božić, poslije 16 godina neprestanog zlostavljanja nje, mene i mog brata. Godine 2011, kada je ubijena moja majka, naš advokat na sudu je iznio podatak da su te godine, za prvih 10 mjeseci, ubijene 43 žene i da je oko 80 djece u raznim životnim dobima ostalo bez roditelja.
Ubistvu su prehodile krivične prijave za porodično zlostavljanje, ali sudstvo i tužilaštvo nije reagovalo onako kako treba, a to je da mu odredi automatski pritvor i sudsku presudu za zlostavljanje koja, koliko mi je poznato, predviđa kaznu zatvora od tri godine. Da je takva kazna izrečena, moja majka bi danas bila živa.
Nasuprot tome, tužilaštvo mu je kao kaznu za “prevaspitavanje” odredilo 80 sati društveno korisnog rada u vešeraju Gerontološkog centra u Zrenjaninu. Psiholozi kažu da se ubicama i zlostavljačima može uticati na svijest, ukazati im na loše ponašanje i osobine, i da je moguće izmijeniti karakter i prevaspitati ih. Odgovorite mi: Da li je “prevaspitavanje” mog oca uspjelo? Naravno da nije i neće ni kod jednog od njih. Oni se ne plaše svoje agresije, to im je usađeno u genetski kod. Po tome se i razlikuju od ostalih ljudi. Njihov mehanizam je pokvaren još od rođenja, samo niko neće da prizna da ne može da se popravi.
Naravno, psihijatri i psiholozi moraju da zarade platu. Neka psihijatri navedu bar jedan slučaj, sa imenom i prezimenom zlostavljača kog su prevaspitali, pa je poslije terapije postao brižan suprug i roditelj. Nema takvog!
Ubistvo žene je postalo “trend” za koji se dobija nekoliko godina zatvora. Moj otac je presudom od 30 godina zatvora bio zaprepašćen, jer je, kako je rekao, mislio da će dobiti samo 10-12 godina, od čega će odležati najviše sedam. To je čista istina i statistika suda. Slobodno mi odgovorite ukoliko nisam u pravu.
Nema veze što smo brat i ja ostali bez majke, moja tetka i ujak bez sestre, moji baba i djed bez ćerke, kolektiv bez bez uzornog i vrijednog radnika, moja braća po tetki bez tetke. Nasilno, okrutno,monstruozno! Idemo li evolucijom savremenog društva? Želimo li u tom društvu gnojne čireve koji će nam pojesti cijelo društvo? Gore i necivilizovanije nego u prvobitnoj zajednici. I tamo se znao neki red. Rješenje je – hiruški nož. Smrtna kazna za ubice!
Moj otac je danima planirao ubistvo moje majke i stalno je govorio da će iz stana samo “s nogama naprijed”. I održao je obećanje. U jednom trenutku, sama, nezaštićena, kada je ostala sama u stanu – ubijena je na najbrutalniji način. Ne iz pištolja, ni nožem, već ju je tukao dok je nije ubio, a zatim vukao za noge niz stepenice sa sprata kao vreću i zdrobio joj preostale kosti. Potom je bacio kao džak sa smećem na pod kola iza vozačevog sjedišta, a onda “vozao” skoro 50 kilometara, pokušavajući da se otarasi tijela, bacajući je u Tamiš i Tisu. Kada ni to nije uspio, ostavio je auto s njenim tijelom u širem centru Zrenjanina.
Sve je to uradio dva dana pred polaganje moje male mature. Prijavu za moje polaganje nije imao da potpiše – niko! Nisam imala oba roditelja, ni staratelja. I njemu se dozvoljava da živi! Današnje ubice, u našem “savremenom društvu”, kojima su naše tužilaštvo i pravosuđe produžena ruka, jer su zakoni krojeni tako da njima budu na usluzi, vrlo profesionalno obavljaju svoju “svetu” misiju: polivanjem žrtve benzinom i spaljivanjem, guranjem u septičke jame, davljenjem, sjekirom i komadanjem na sitne djeliće, bacanjem u kanalizaciju i na deponije sa smećem.
Moja majka se rastala od monstruma kada je vidjela da “stručna” i “vaspitna” mjera tužioca ne pomaže, ali ni to nije pomoglo. Ko je sad u pravu, a koje pogriješio? Država neće da prizna da loše radi svoj posao i da su nemoćne sve nadležne strukture. Tu pomoći nema! Eskalacija ubistava ovih dana to potvrđuje. Otelo se kontroli.
Za četiri i po mjeseca ove godine 26 žena je ubijeno. Dokle? Vjerujte da oni neće stati! Biće sve gore, jer su kazne minimalne! Ni doživotna kazna zatvora neće ništa promijeniti. Samo dvojicu ubica da osudite na smrtnu kaznu i vidjećete kakav ćete učinak imati. Neka zaživi i doživotni zatvor, ali bez prava pomilovanja! Samo ih sklonite iz naših života za sva vremena!
Želim da postanem predlagač donošenja zakona o uvođenju smrtne kazne! To mišljenje dijeli veliki procenat stanovnika naše zemlje. Uputite me na postupak. Dozvolite da nešto učinim za svu djecu ovog svijeta čije su majke ubijene. Da pokušam da pomognem i sebi i državi. Imam snage i hrabrosti za to i podržaće me više od pola države.
Ja se oporavljam od gubitka, ali se u potpunosti nikada neću osloboditi traume i straha, jer je on tu negdje. Izaći će jednog dana! Poznajući naše pravosuđe, koje će mu smanjiti kaznu iz raznoraznih razloga, kao što su mu i u startu presude oprostili 10 godina (trebalo je za ubistvo prethodno zlostavljanje osobe biti osuđen na 40 godina zatvora) samo zato što je sve priznao.
Apelacioni sud je odbio žalbu tužilaštva kojim je traženo da se ubica osudi na 40 godina, kako je i predviđeno zakonom. Ja ću onda biti u neprekidnom strahu da li će, kada izađe iz zatvora, ubiti i mene i brata, tetku koja me je prihvatila u svoj dom i njenu porodicu, ili babu i djeda. Želite li ovakav kraj i drugim porodicama koje su preživele ruku ubice? Želite li da živimo cio život u neprestanom strahu?
Osjećamo, tu je negdje, izašao je. On nema ništa, nema gde da da se vrati, moraće ubiti ponovo da bi se vratio u zatvor, jer mu je to jedino utočište poslije toliko godine. Tu ima hranu, platu, plaćene dažbine, zanat. Za to vrijeme cijela porodica treba da strahuje od njegovog povratka. Dakle, priznajte sebi, da on i dalje sprovodi nasilje nad nama, čak i iz zatvora i tome nema kraja. Da li nam želite i dalje život pun neprestanog straha, nesigurnosti i siromaštva?
Promijenila sam ime
Sada sam maturant srednje škole u Novom Sadu, spremam maturski ispit i prijemni za fakultet. Sjutra ću biti intelektualac, profesor, koji će svoje znanje i iskustvo prenositi drugoj djeci. Da li neko drugo dijete u budućnosti treba da strepi da će mu se otac nasilnik, okrutni ubica ponovo vratiti u život? Želite li isfrustrirano, istraumirano, i stalno u strahu društvo? Želite li da neka divna osoba postane ubica, ako dođe u situaciju da zaštiti sebe i svoju porodicu? Olakšajte nam!
Uputite me na koji način da postanem predlagač za nov zakon koji će predviđati uvođenje smrtne kazne za monstrume ili bar doživotnog zatvora bez prava pomilovanja! Morala sam da promijenim ime i prezime kako bih se zaštitila, ali da li će mi to pomoći da prebrodim sve prepreke na koje i poslije četiri godine, a vjerovatno i cio život, budem nailazila.
U ime moga brata i porodice svih žrtava monstruozno zlostavljanih i ubijenih, prvenstveno žena, i u svoje ime.
Neutješna ćerka.
Bonus video:
