Azilant iz Iraka ostavio dijete u Srbiji: Ako preživi - čuvaj mi ga, ako umre, sahrani ga

Porodica Nedeljković iz Obrenovca predala je bebu koju je čuvala godinu i po dana, a njegov otac Firat poveo ga je sa sobom u Zapadnu Evropu.

"Evo ti dijete. Čuvaj ga, kao što smo ga mi čuvali. I javi se", drhtao je glas Radošu Đuroviću dok je mladom Iračaninu Firatu pružao na beogradskom aerodromu šesnaestomjesečnog dječaka.

Uzeo je, nježno, malog Ajmena iz naručja uplakanih Aleksandra i Suzane Nedeljković i dao ga ocu. Ispunio je ono što je Firatu, izbjeglici iz Iraka, imigrantu na putu ka Evropi sa trudnom suprugom, obećao kada su se prvi put sreli u novembru 2013. godine, na Institutu za neonatologiju u Beogradu.

Tog hladnog jesenjeg dana, Radoš Đurović, direktor Centra za zaštitu i pružanje pravne pomoći tražiocima azila, dobio je poziv iz Instituta sa porukom da je stigla tek rođena beba "imigrant". Došla je na svijet u sedmom mjesecu sa malim šansama da preživi. Majka je već bila izgubila dvije bebe. Iscrpljena od pješačenja stazama, koje poznaju samo krijumčari ljudima, počela je da se porađa u Bugarskoj. Devet sati nosio je muž na leđima do Srbije. Porodila se, ali...

Pričao je Radošu isprekidanim riječima svoju životnu dramu izbezumljeni mladi čovjek koga je sreo na Institutu i preko prevodioca zaklinjao: "Ostavljam ti dijete. Ako preživi čuvaj mi ga, ako umre sahrani ga. Ja moram dalje". Gledao je u šoku Radoš čovjeka koji je već trčao prema taksiju za ilegani prelazak preko granice, osvrtavši se i ponavljajući: "Čuvaj mi ga, javiću ti se!" i mislio šta će dalje.

Ali, sreća se osmjehnula malom Ajmenu. Ljekari su ga spasli. Ostalo je bilo na Radošu. Uspio je da uz komplikovanu pravnu proceduru i pomoć Centra za socijalni rad Savski vijenac crnomanjastog mališana smjesti kod hranitelja. Suzana i Aleksandar Nedeljković su mu pružili dom i brinuli se o mališanu... Nježnog dječaka kome ni pluća nisu bila razvijena vraćali su u život sopstvenim dahom, hranili ljubavlju, podijelili roditeljsko krilo u kome je do tada sjedjela samo njihova ćerka. Znali su Nedeljkovići da će se možda jednoga dana po Ajmena vratiti njegovi roditelji, ali su strepjeli od rastanka. I nisu vjerovali da će toliko boljeti.

Firat, Ajmenov otac, došao je u Beograd prije sedam dana. Dobio je azilni status i vizu za Srbiju. Još prije pola godine čim je bio u prilici javio se Radošu iz jedne zapadnoevropske zemlje u kojoj je tražio azil. Kada su čuli da im je sin živ, za Firata i njegovu suprugu Senu život je postao čekanje.

Roditelje imigrante iz Iraka i dijete rođeno u Srbiji, nije bilo lako spojiti. Radoš Đurović je u taj cilj uložio sve svoje znanje, energiju, a najviše volju. Službe za socijalni rad dveju država, ministarstva spoljnih poslova, granične policije - svi pomalo su učinili poneki pravni ustupak da bi Ajmen bio vraćen biološkim roditeljima. Firat, koji je proveo u Beogradu pet dana, nikada neće saznati kakve je sve prepreke preskakao njegov prijatelj iz Srbije da bi u petak ujutru iz jednog stana u zapadnoj Evropi stigla vijest: "Sve je u redu, brate. Ajmen ne plače. Majka ga drži."

Sa hraniteljima Suzanom i Aleksandrom Firat se susreo u Centru za socijalni rad, kako procedura nalaže. Psiholog Davorka Filipović, koja je vodila slučaj iračkog dječaka, znala je da mora razviti povjerenje između Firata i Nedeljkovića. Postavljalo se međusobno milion pitanja i davano je milion objašnjenja - Suzana i Aleksandar govorili su Firatu o tome da je Ajmen najbolji dječak na svijetu, umiljato jagnje, da voli muziku, da igra, da nikada ne plače... Firat Nedeljkovićima kako on i nije želio da ostavi dijete, ali da je to bilo jedino rješenje i jedini spas, da se on ne plaši da će dijete patiti, jer mora osjetiti njihovu ljubav, da će spavati na njegovim i majčinim grudima... Rekao je Firat da je dužnik Nedeljkovićima, da će dovoditi Ajmena u Srbiju, da dijete sada ima dvije porodice...

"A onda smo otišli u Obrenovac. Otvorili smo vrata stana i mladi Iračanin je prvi put ugledao svog sina. Uzeo ga je u naručje i nježno privio na grudi", priča Radoš.

"Na srpskom mu je kroz suze šaputao: 'Sine moj'".

Naučio je. Želio je tako da se na jeziku ljudi koje je prve nazvao mamom i tatom obrati svom djetetu. Da ga on razumije, osjeti.

Do četvrtka je Firat živio sa Nedeljkovićima. Kuvali su zajedno, jeli, išli u igraonicu.... Socijalni radnici nisu željeli da predaju dijete, dok se makar malo ne navikne na oca.

"Teško je bilo Nedeljkovićima. Trudili su se jako. Da Ajmena što više zbliže sa Firatom", nastavlja Radoš.

"Pokazivali su da su međusobno prijatelji, pokušavali da ga uspavaju u njegovom naručju, prepričavali skoro svaki dan proveden sa njim, ali su odlazak veoma teško podnijeli. Naročito njihova mala ćerka. Nikakve igračke i suknjice koje je kupovao Firat nisu uspjele da utješe njeno malo sestrinsko srce. U srijedu uveče dobila je visoku temperaturu i herpes. Od stresa. Ostala je u krevetu, nije ispratila brata do aviona. A na aerodromu suze, strepnja, nježnost, nada... i prećutano: "Ne zaboravi nas, Ajmene."

Drama i na aerodromu

Poslije komplikovane procedure oko zbrinjavanja mališana, Ajmenov odlazak do samog kraja bio je pod znakom pitanja. Policajci na aerodromu do sada se nikada nisu susreli sa sličnom situacijom. Sat i po trajala je provjera i Radoševo iznošenje argumenata. Ali, granična policija na beogradskom aerodromu je na kraju pokazala veliko razumijevanje za ovaj slučaj.

Kada su pravne nedoumice konačno riješene i sin se smjestio u avion, vrata na letjelici nisu mogla da se zatvore i let je otkazan za sjutradan.

"Ajmenov otac nije mogao da izađe iz tranzita, imao je samo jedan ulaz u Srbiju da preuzme dijete, a za grad u kome živi ostao je još samo jedan let", prepičava nam Radoš dramu sa aerodroma.

"Vremena je bilo malo, a policija me je pozvala i pitala da li mogu da sakupim novac, jer Firat nije imao za novu kartu. Uspio sam brzo da sakupim pare".

Novosti.rs