Netransparentno finansiranje, ulaganja u luksuzne hotele na crkvenom zemljištu, vozni park na kojem bi pozavidio prosječni građanin Srbije - ovo su samo neke intrige koje se povezuju sa velikim vjerskim zajednicama u Srbiji, prvenstveno sa onom najdominantnijom: Srpskom pravoslavnom crkvom.
Luksuz i duhovnost, čini se, idu ruku pod ruku, i to u zemlji u kojoj 100.000 ljudi živi ispod granice siromaštva.
Ukoliko želite da ceremoniju vjenčanja obavite u pravoslavnoj crkvi, taj ritual će vas u jednoj od beogradskih bogomolja koštati blizu 90 eura.
Pravoslavni obred na sahrani u okolnom beogradskom naselju košta 6.000 dinara, što je oko 50 eura.
Ni za jednu od ove dvije crkvene usluge, baš kao ni za brojne druge, nećete dobiti fiskalni račun.
Razlog tome je jednostavan, premda ne i jasan: tradicionalne vjerske zajednice izuzete su od fiskalizacije, te do sada nijesu bile u obavezi da uvedu odgovarajuće kase.
To je potvrdio i protođakon Ljubomir Ranković iz Eparhije šabačke.
On, međuditm, napominje da nema ništa protiv toga da SPC u budućnosti bude obuhvaćena fiskalizacijom.
“Mislim da nije daleko vrijeme kada će i to biti zavedeno. Koliko vidim, sveštenici nemaju problem sa tim da se to izdaje, pogotovu što se ne radi o visokim primanjima. To ne bi bio nikakav problem. Čak mislim da bi bilo dobro da se to uradi, upravo da bi se izbjegle bilo kakve spekulacije oko toga kolika su primanja sveštenika, prihodi Crkve i tako dalje”, kaže Ranković.
Publicista Mirko Đorđević podsjeća da SPC do sada nije omogućavala državnim organima uvid u poslovne aktivnosti kojima se bavi.
Međutim, za sada samo možemo da nagađamo koliki su prihodi Crkve i šta sve SPC posjeduje.
Zakon o porezima na imovinu kaže da su ove vjerske grupe oslobođene plaćanja poreza na nepokretnosti ako se one isključivo koriste za bogoslužbenu djelatnost.
Pošto država nema tačan popis crkvene imovine, za sada nema ni podataka gdje se obavlja bogosluženje, a gdje ne.
Možemo pretpostaviti da se vjerski obredi ne vrše u sobama za prenoćište ili kongresnom centru, koje za novčanu nadoknadu iznajmljuje Crkva svetog Pantelejmona, kako se navodi u internet prezentaciji, turističko-svetovno-duhovnog centra na Divčibarama.
Publicista Mirko Đorđević podsjeća da SPC do sada nije omogućavala državnim organima uvid u poslovne aktivnosti kojima se bavi.
“O tome je u javnosti bilo više puta riječi, osobito kad su u pitanju izgradnje hramova i crkava, gdje se rasipaju i troše ogromna sredstva. Recimo, sjetite se Filareta u Eparhiji mileševskoj. Naša Crkva nerado omogućuje drugima, pa i državi, da imaju puni uvid u njene aktivnosti, nego se izvještaji vladika podnose Sinodu i razmatraju na Saboru. To je sve”, objašnjava Đorđević.
Vjerske zajednice povlašćene i u restituciji
Da su vjerske zajednice u povlašćenom položaju u odnosu na ostalo stanovništvo, pokazuje i slučaj u Subotici.
Prošle godine su u tom gradu katolička, pravoslavna i protestantska crkva, po odluci lokalnih vlasti iz 2007. dobile ukupno 700 hektara zemljišta na privremeno korišćenje, dok im, po Zakonu o restituciji, ne bude vraćena njihova autentična imovina.
Iako je Republički pravobranilac te odluke proglasio nezakonitim, zemlja je i dalje u rukama crkvenih institucija, jer je Osnovni sud u Subotici presudio u njihovu korist.
Ovo je izazvalo opravdano nezadovoljstvo kod građana koji takođe čekaju na vraćanje oduzete imovine.
"Nije u redu što je donijet zakon o crkvenom zemljištu prije nego za ostale građane, a pogotovo što je taj zakon mnogo povoljniji nego za nas ostale građane koji takođe potražujemo zemlju, jer je u njemu predviđena i supstitucija", rekao je u razgovoru s dopisnicom Radija Slobodna Evropa Veselom Laloš, predsjednik Udruženja građana za povrćaj imovine Milan Uzelac.
Uz to, sve tri crkve u Subotici sve ovo vrijeme dobijenu zemlju izdaju u zakup i ostvaruju lijep profit od nje.
S druge strane, pojedini duhovni radnici iz SPC napominju da je crkvena imovina zapravo - imovina naroda.
Bolje im je da se ugledaju na njega: Patrijarh Pavle (foto: Screenshot Youtube)
Postavlja se pitanje, važi li to i za luksuzni hotel koji, kako piše beogradska štampa, gradi vladika mileševski Filaret u Pribojskoj banji koja je takođe vraćena Srpskoj pravoslavnoj crkvi?
U Srbiji, prema procjenama, živi oko 700.000 siromašnih, a 100.000 ljudi živi ispod granice siromaštva.
Istovremeno, zasijedanja Sabora SPC u Beogradu već godinama su atraktivna zbog luksuznog voznog parka, pa su pojedini mediji ovaj događaj preimenovali u “sabor limuzina”.
Protođakon Ranković se slaže da je takva slika nije u saglasnosti sa crkevnim učenjem, ali dodaje da je riječ o “ljudskoj slabosti”.
“Pitate me da li je to neprimjereno – mislim da jeste. Volio bih lično da nema te pojave u životu sveštenika i Crkve. Kažem, mi u Crkvi smo ljudi, čovjek je čovjek i on voli da ima lijepu stvar, lijep automobil. Lično bih volio da toga nema. Siguran sam da je primjer patrijarha Pavla vječiti uzor i na nama je da se na njega ugledamo. Koliko ko može. Bolje za njega, bolje i za narod”, smatra Ranković.
Život na visokoj nozi normalna je pojava za jedan dio sveštenih lica i u drugim vjerskim zajednicama.
Ćorović: Nepoznat način na koji islamske zajednice dobijaju sredstva
Nevladina aktivistkinja iz Novog Pazara Aida Ćorović objašnjava da su vjerske zajednice, između ostalih i islamska, u posljednjih 20-ak godina u Srbiji bile potpuno zaštićene.
Posjeduje i privatni univerzitet: Muftija Muamer Zukorlić (foto: Arhiva Vijesti)
“Mi ne znamo na koje sve načine dobijaju sredstva i mislim da ne postoji niko u ovoj zemlji ko to može da nam kaže. Javna je tajna da Islamska zajednica ima i svoja prateća preduzeća. Muamer Zukorlić je vlasnik privatnog univerziteta, što naravno svi znamo. Taj univerzitet inkasira ogromne pare, uglavnom keš. Vrlo malo ide preko računa. Zatim tu su brojna sestrinska preduzeća o kojima mi zapravo ne znamo ništa”, kaže Ćorović.
Uprkos brojnim aferama, istraživanja pokazuju da građani i dalje imaju veliko povjerenje u Srpsku pravoslavnu crkvu.
Upravo zbog toga, vjerske zajednice su, smatraju pojedini stručnjaci, postale uporište za političku manipulaciju ljudima.
Aida Ćorović ističe da se može naslutiti da je biznis tačka koja spaja političare i duhovne pastire.
“Pošto građani više ne vjeruju političarima i institucijama države, vjerskim zajednicama se dopušta da rade šta hoće. One se u dobrom dijelu kriminalizuju. Otvaraju se ko zna kakva privatna preduzeća i upošte nemam iluziju da mnogi političari nemaju zajedničke i poslovne dilove sa vjerskim liderima, ili sa nekima od njih, i da na neki način zloupotrebljavaju građane zajedno”, objašnjava Ćorović.
Vjerska učenja o skromnosti i skrušenosti kod jednog dijela duhovnih pastira više ne važe.
Za njih je, po svemu sudeći, “Sveto pismo” ustupilo mjesto “svetoj nekretnini”.
Galerija
Bonus video:
