Organizacija srpskih studenata u inostranstvu (OSSI) održala je u četvrtak tradicionalnu Zimsku skupštinu u Rektoratu Univerziteta u Beogradu, sa koje je poručeno da će studenti nastaviti da doprinose ne samo budućnosti svojih članova već i Srbiji.
Na skupu je rečeno kako za 15 godina, koliko postoji OSSI, ta organizacija nema svoje prostorije i da su kroz razgovor sa predsjednikom Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) Nikolom Hajdinom dobili uvjeravanje da će ih dobiti u okviru te institucije.
Studenti su zatražili da im se obrati akademik Dobrica Ćosić, što je on učinio pismom, koje je pročitano na skupu, a koje su prenijele beogradske "Večernje novosti".
Pismo Dobrice Ćosića srpskim studentima u inostranstvu
"Pretpostavljam da vi očekujete od mene istinu o stanju srpskog naroda danas i viziju njegove budućnosti. Želim odmah da vam kažem: nisam spokojan što ću vam izgovoriti neka svoja iskustvena saznanja i ideje koje želim kritički da primite, posebno one koje svrstavam i u vašu odgovornost za sudbinu Srbije.
Ako ste čitali moje romane i 'Piščeve zapise', mogli ste da zaključite da je pisac koji vam govori po uvjerenju skeptik i borbeni pesimist. Kao čovjek takvih uvjerenja i patriotskog etosa osjećam intelektualnu i moralnu odgovornost za sudbinu Srbije i njenog mladog naroda, pa se odavno mučim za razumnu nadu u vašu spokojnu budućnost.
"Iluzije i zablude u kojima sam živio, dovele su me pred vas, srpske studente u nedoumice - šta da ne kažem vama koji ste u težnji za naučnim znanjem, uspješnim životom, stvaralaštvom i patriotskom službom svom narodu, otišli u svijet sa razvijenom naukom i bogatom kulturom?"
Iluzije i zablude u kojima sam živio, dovele su me pred vas, srpske studente u nedoumice: šta da ne kažem vama koji ste u težnji za naučnim znanjem, uspješnim životom, stvaralaštvom i patriotskom službom svom narodu, otišli u svijet sa razvijenom naukom i bogatom kulturom?
Moje životno iskustvo me opominje da vam ja, čovjek 20. vijeka, dakle prošlosti, ne treba da imenujem vaše ciljeve i odgovornosti. Duga je sjenka za mnom, a pred tom sjenkom nisu vedri horizonti.
Vi, mladi ljudi, treba da imenujete svoje i nacionalne ciljeve, jer vaš naraštaj i onaj koji vas slijedi, stvoriće društvo u kome će da živi, radi, stvara i bori se za ličnu sreću. Sve ideologije prošloga vijeka u porazima su okončane. Ne samo političke.
Ako i Srbi imaju tešku sadašnjicu i neizvjesnu budućnost, oni imaju burnu i bogatu prošlost koja se mora kritički, savjesno da sagledava i uviđaju zablude i greške u nacionalnoj i državnoj politici koje danas uslovljavaju vašu sudbinu.
Prošlost niti može, niti treba da se u bilo kom vidu vrati, ali mora da se dobro zna i razumije kako bi se zasnovao kolektivni istorijski razum i građanska samosvijest.
Istorijska i životna kriza srpskog naroda i njegove danas invalidne države, nije uzrokovana samo konačnim slomom Jugoslavije i njenog titoističkog poretka, iako ti porazi i danas posljedično djeluju na sveukupni život srpskog društva. U poretku Titove Jugoslavije nisu postojale slobode za istine o njenoj stvarnosti.
Funkcionisao je totalan ketman, osobito srpskih komunista. Poredak neslobode, laži i hipokrizije mogao je samo silom i diktaturom da se održava. Čim je umro vlasnik te sile, njegova država je ušla u agoničnu krizu i vrijeme propadanja.
Suveniri mraka devedesetih: Ćosić sa Radovanom Karadžićem, Slobodanom Miloševićem, Milom Đukanovićem, Vojislavom Šešeljem, Svetozarom Marovićem
Titoizam i njegov samoupravni poredak, nije rušen antisocijalističkim argumentima, nego njenim imanentnim energijama, životno neodrživom ideologijom i državnim ustrojstvom pravno zasnovanim na brionskom ustavu 1974. godine, a rušen je legalnim, duboko ukorijenjenim nacionalističkim ideologijama.
Petooktobarski prevrat 2000-te godine, izveden narodnim gnijevom i sa snažnom podrškom stranih obavještajnih službi, bio je ideološki heterogen i sa nekompetentnim vođstvom.
Jedan autarhičan supružnički režim, prožet korupcijom i kriminalom, a izolovan od evropskih i svjetskih političkih tokova, smijenio je poredak koji se samoproglasio “novom demokratskom vlašću”.
Taj poredak nije ispunio očekivanja i nade izmučenog i osiromašenog naroda Srbije.
Brzo se uvidjela nova velika obmana srpskog naroda.
Najpozitivniji ishod te neostvarene demokratske revolucije je izlazak iz međunarodne blokade i politički povratak Srbije u svjetsku zajednicu naroda.
Drugi pozitivni ishod petooktobarskog prevrata je ostvarenje značajnih političkih sloboda u javnom govoru, štampi i televiziji.
"Imenujući, po svom uvjerenju, glavne uzroke životne krize srpskog naroda, činim to sa neskromnom namjerom da vas zamislim i podstaknem na zasnivanje svog pogleda na stanje Srbije i prevazilaženje njene zaostalosti i nihilizma koji obuzima mladi narod Srbije"
Ali ta 'nova demokratska' sloboda, nije bila sloboda samo za ljudsko dobro i društveni razvoj nego i sloboda za nepoštenje, korupciju, pljačku društvene i državne imovine.
Stupili smo u tranziciju titoističko-socijalističkog poretka u pljačkaški, kriminalizovan kapitalizam, u kome je brzo stagnirala i opadala proizvodnja u industriji i poljoprivredi, a tržište se liberalizovalo na postulatima neoliberalističkog kapitalizma koji je strijemio u globalizam.
Umjesto pravne, prosvijećene i jeftine države, stvorena je partokratska, partijsko-klanska država sa mastodontskom administracijom i političkom birokratijom koja ima feudalna prava na vlast.
Srbija je brzo siromašila, primitizovala se, nezaustavivo padala u ponor biološkog, ekonomskog, kulturnog i moralnog propadanja. Društvom je zavladala nezaposlenost, korupcija, nerad i bjekstvo u svijet za posao, normalan, radan, stvaralački i kvalitetan život.
Danas u svijetu živi i radi više od četvrtine srpske populacije, u kojoj su stotine hiljada visokoobrazovanih mladih ljudi, a statistike pokazuju da danas većina školovane mladeži želi da se iseli iz Srbije.
To odlivanje pameti, znanja i mašte, što u razvijenim zemljama predstavlja intelektualni kapital koji u strukturi kapitala zauzima visoko mjesto i preovlađujuću ulogu, predstavlja, možda, najveći poraz u posljednjim decenijama Srbije.
Te i druge još drastičnije negativne činjenice sa zastrašujućom demografskom regresijom, ubjedljivo dokazuju da se srpski narod, sa kulturom starom osam vjekova, nalazi na putu svog nestajanja ako što prije i svim snagama ne stupi u preporod.
Imenujući, po svom uvjerenju, glavne uzroke životne krize srpskog naroda, činim to sa neskromnom namjerom da vas zamislim i podstaknem na zasnivanje svog pogleda na stanje Srbije i prevazilaženje njene zaostalosti i nihilizma koji obuzima mladi narod Srbije.
Osnovni činioci srpskog nazadovanja i poraza u 20. vijeku su ideologije jugoslovenstva i boljševičko-staljinističkog socijalizma.
Političko, ekonomsko i civilizacijsko nerazumijevanje svijeta u kome smo postavljali i namjeravali da riješimo svoje nacionalno i državno pitanje, izrazilo se u nerealnoj politici, u neuvažavanju odnosa snaga u svijetu i vlastitih mogućnosti.
Neuvažavanje vremenskih uslovnosti i istorijske konstelacije svijeta u kome smo pokušavali i morali da riješimo svoja životna pitanja, izrazilo se u nenadoknadivom kašnjenju za rješavanja neodložnih nacionalno-državnih i društveno-civilizacijskih problema; dakle, kasnilo se u svemu što je trebalo učiniti za opšte dobro.
Tako se gubilo istorijsko vrijeme i izgubio čitav 20. vijek nacionalnog razvoja i civilizacijskog preporoda.
Razorenost društvenog i duhovnog bića i nacionalnog etosa, izrazila se u opštoj korupciji, patriotskoj i socijalnoj neodgovornosti građana - pojedinca prema svojoj zajednici i svemu što je opšte, društveno i državno.
Antropološka i mentalitetska dekadencija, ispoljila se u lijenosti, bahatosti, prostaštvu, nemoralu i hedonizmu bogatih.
Zapanjujuće je dugotrajno neuvažavanje kulture, nauke i prosvijećenosti kao prvorazrednih činilaca društvenog razvoja i kvalitetnog duhovnog života ljudi.
Životno pitanje Srbije je nedostatak i neafirmisanost sposobnih, kompetentnih i savjesnih ljudi na svim rukovodećim položajima u vlasti, privredi, prosvjetnim, naučnim, zdravstvenim i kulturnim ustanovama.
Završavam ovo pismo vama, studentima koji studirate u inostranstvu, sa ubjeđenjem da ste saglasni sa mnom da srpsko društvo treba da postane prosvijećeno, kulturno, stvaralačko. Ako to ne postanemo, nestajemo kao značajna evropska nacija.
Prijatelji,
Nadam se da ste saglasni sa mnom da preživljavamo duboku istorijsku krizu sa neizvjesnom budućnošću. Ali, još nismo saglasni i spremni kako da zaustavimo svoje nazadovanje i krenemo u napredovanje i preporod.
Na početku ovog mog obraćanje vama, srpskim studentima koji u inostranstvu studirate, obećao sam vam da neću ideološki i paternalistički da vam imenujem opšte, društvene i nacionalne ciljeve kojima treba da težite da biste pobijedili sadašnjicu i osvojili nešto spokojniju budućnost od budućnosti koju su imali vaši očevi i djedovi.
Omiljeni "disident" svakog režima: Ćosić sa Slobodanom Miloševićem i Momirom Bulatovićem
Ali ne mogu da oćutim iskustveno saznanje: vrijeme krize je vrijeme i najgorih i najboljih ljudi. Vrijeme krize i poraza je i vrijeme ljudskih podviga i pobjeda. A oni se nalaze u velikim i razumnim ciljevima i kretanjem na daleke i teške puteve. Najduži trenuci ljudske sreće su u tim ciljevima i na tim putevima.
Univerzalni postulat ljudskog bivstvovanja i našeg opstajanja je borba. Borite se!
Organizujte se u bratstvo istine za širenje istorijske istine o svom narodu koga je demonizovao i ozločinio neprijatelj. To je uslov našeg časnog opstajanja. To je vaša životna misija, ljudska, intelektualna, patriotska. Hljeb i istina isto su nama danas.
Sto pametnih i hrabrih, obrazovanih i poštenih Srba, ako se organizuju i žrtvuju za opšte dobro, mogu da preporode i spasu Srbiju.
Vratite se u otadžbinu da se borite za preporod i spas Srbije!"
Nakon pisma Dobrice Ćosića, u kojem akademik poziva srpske studente da se vrate u domovinu, uslijedila je reakcija Miloša Ćirića, studenta Univerziteta umjetnosti u Beogradu. Ćirić je, naime, Ćosiću uputio pismo-odgovor koje je objavio beogradski portal "Peščanik".
Pismo-odgovor Miloša Ćirića, studenta Univerziteta umjetnosti u Beogradu
"Nepoštovani Dobrice Ćosiću,
Pročitao sam vaše pismo koje su mediji radosno objavili, a najistaknutiji u vašoj promociji bio je B92, što nalazim posebno dirljivim.
"Iako ste se, u cilju rehabilitacije svoje biografije, u javnosti nedavno samoproglasili disidentom, što je – možda toga niste svjesni – izazvalo salve gorkog smijeha u publici, vi ste saučesnik u zločinima koji je ova država činila prema drugima i prema sopstvenim građanima"
Obraćate se studentima, doduše onima koji su već u inostranstvu, ali pretpostavljam da i ja, bijedni student iz Srbije, imam pravo da vam na pismo odgovorim.
Utoliko prije što planiram da iz ove zemlje odem, ne zbog ‘ljubavi prema profesiji’ kako vam se jadno pravdaju studenti okupljeni u fantomskoj Organizaciji srpskih studenata u inostranstvu, već upravo da pobjegnem od vas, vama sličnima i posljedica do kojih je vaša politika dovela i učinila život u ovoj državi nepodnošljivim.
U prvoj rečenici svog pisma kažete: 'Pretpostavljam da vi očekujete od mene istinu o stanju srpskog naroda danas i viziju njegove budućnosti'.
Ne. Tako nešto ni u ludilu od vas ne očekujem, ali vi ipak vjerujete da je to istina. Iako vaša zaljubljena obraćanja sebi samom nisu novost, ovakve me rečenice uvijek nasmiju.
Ostatak pisma je ozbiljan, mračan i turoban, liči na svog pisca, a vi ste takav patetični utisak očigledno željeli da ostavite.
Zašto me ne zanima nijedna riječ koju ste u ovom pismu napisali, a koje vidim kao dio vaše nepotrebne borbe za promociju, vaše osvajanje javnog prostora koji vam se ionako decenijama nudi?
Prvo, djela pisaca rasista ne čitam.
Čovjeka koji, navešću samo jedan primjer, kosovske Albance naziva političkim, socijalnim i moralnim talogom Balkana, poslije terora koji je nad njima sprovela država na čiju je politiku imao odlučujući uticaj – ne treba pitati za sudbinu studenata, ne treba ga pitati ni za šta, osim ukoliko se taj razgovor ne odvija u sudnici.
Drugo, pogubni uticaj koji ste imali na stanje srpskog društva u kome sam imao nesreću da se rodim, neki od nas nisu zaboravili.
Iako ste se, u cilju rehabilitacije svoje biografije, u javnosti nedavno samoproglasili disidentom, što je – možda toga niste svjesni – izazvalo salve gorkog smijeha u publici, vi ste saučesnik u zločinima koji je ova država činila prema drugima i prema sopstvenim građanima.
Ćosiću, vaš zločin je savršen: Miloš Ćirić
Vi ste dio intelektualne vertikale koja je podupirala genocid i etnička čišćenja.
Vaša karijera je višedecenijska, uvijek ste se isticali – od djelovanja u komunističkoj partiji Jugoslavije, preko pisanja manifesta srpskog nacionalizma – Memoranduma SANU, koji je bio ideološka osnova za ratove koje je vaše rukovodstvo vodilo na prostoru bivše Jugoslavije, potom na položaju Miloševićevog predsjednika ratne SRJ, pa sve do današnjih dana, svojim uticajem na sve izabrane lidere – od Đinđića, koji vam je uvijek bio sumnjiv, preko Koštunice, u koga ste polagali najveće nade, zatim Tadića, vašeg miljenika koji vas je, ako ćemo pošteno, najviše slušao, do Tomislava Nikolića, na kome biste imali još da poradite.
Vi, kako poetično u pismu studentima kažete, i vaša 'duga sjenka' ste odgovorni za stanje u kome se ovo društvo decenijama davi.
Vi ste, naime, odgovorni jer studenti i drugi mladi ljudi, često i sa kompletnim porodicama, bježe glavom bez obzira iz ove zemlje.
Licemjerno je i perverzno da se baš vi javljate sa savjetima studentima, prijekornim tonom, da ih učite pameti i pozivate da se vrate.
"Zvučaće vam čudno, ali ovim pismom sam u stvari htio da vas ohrabrim da se opustite i ne brinete za nasljeđe svoje politike. Ono je duboko ukorijenjeno, posebno među mladima, o čemu govore sva istraživanja koja su prethodnih godina sprovodile brojne organizacije"
Sebi ste dodijelili pravo koje vam ne pripada, i ja vam to pravo ovim putem oduzimam. Vi to nećete ni osjetiti, iza vas stoje hiljade ljudi, mediji koji vas promovišu, visoka politika, akademija.
Jedini ispravan razlog za studentske proteste u Srbiji danas bila bi borba protiv vas i nasljeđa vaše politike.
Nikakvi bolonjski bodovi, stanje u menzama ili visoke školarine, već laži i mržnja koju prema pripadnicima drugih naroda i dalje u svom djelovanju prosipate i otkrivanje istine o najstrašnijim zločinima koje je rukovodstvo čiji ste guru bili počinilo na teritoriji bivše Jugoslavije.
Vi ste, to priznajete, čovjek prošlosti. Ja dodajem, najmračnije prošlosti moderne srpske istorije.
Zvučaće vam čudno, ali ovim pismom sam u stvari htio da vas ohrabrim da se opustite i ne brinete za nasljeđe svoje politike.
Ono je duboko ukorijenjeno, posebno među mladima, o čemu govore sva istraživanja koja su prethodnih godina sprovodile brojne organizacije.
Kada dođe i vaš čas, za vama će ostati stotine hiljada mladih koji skoro jednakom žestinom kao i vi mrze kosovske Albance.
Isti broj nikada neće saznati odgovornost sopstvene države za genocid u Srebrenici, za hiljadu šesto i jedno ubijeno sarajevsko dijete, ni za masovne grobnice u njihovoj lijepoj Srbiji u kojima su i dalje stotine neotkrivenih leševa kosovskih Albanaca.
Neće saznati ni ko je odgovoran za posljednji ratni zločin, atentat na Đinđića.
To su rezultati vašeg višedecenijskog djelovanja, i treba da budete zadovoljni, postigli ste svoj cilj. Vaš zločin je savršen.
Zar vam nije dosta, Ćosiću?"
Bonus video:
