Od kraja rata u Bosni prošlo je više od 16 godina, tokom kojih je u njoj bilo mirnije nego što su očekivali čak i optimisti. Međutim, on i dalje progoni ovu oboljelu zemlju u vidu stalnog izgovora za loše funkcionisanje, gorkih sjećanja i psihičkih ožiljaka.
Procenat mješovitih brakova između Bošnjaka, Hrvata i Srba je daleko manji nego prije rata a djeca u Federaciji BiH i Republici Srpskoj odrastaju uz minimalni međusobni kontakt.
Nekada kosmopolitsko Sarajevo sada je skoro monolitno bošnjačko, navodi „Gardijan“.
Mržnja veća nego prije rata
Jedan od sve malobrojnijih izuzetaka, general Jovan Divjak, bosanski Srbin koji je prkoseći nacionalističkoj logici 1992. poveo odbranu Sarajeva od srpskih snaga, sumirao je preovlađujuće raposloženje. „Mržnja je gora sada nego što je bila neposredno nakon rata. Situacija ne ide nabolje. Pogoršava se,“ rekao je beznadežno.
„BiH nije multietnička država, već skup monoetničkih oblasti,“ izjavio je za Rojters Srećko Latal iz Međunarodne krizne grupe.
Jedna od svijetlih tačaka je odluka bošnjačkih i hrvatskih veterana, koji primaju državnu pomoć, da osnuju novčani fond i pomažu veteranima Srbima, koji takvu pomoć ne dobijaju. Muškarci koji su ustali na oružje da se bore jedni protiv drugih 1992. postali su primjer saradnje preko „unutarentitetske linije“. Loša stvar je, kako navodi „Gardijan“, to što ih je spojilo siromaštvo.
„Svi dijelimo iste probleme – borimo se da preživimo,“ rekao je Rade Dželetović, predstavnik vetarana RS. „Niko nam ne može reći da smo izdajnici, jer smo se mi borili i ratu. Ali, to je prošlost. Ne znači da moramo zaboraviti šta se desilo, ali moramo gledati u budućnost. Rat je završen. Svi imamo djecu o kojoj se moramo starati.“
Nema školarine dok nisi u stranci
Bilo je još primjera solidarnosti. Kada su radnici željeznice nedavno započeli štrajk u Republici Srpskoj, njihove kolege u Federaciji su ih podržale. Takav pomirljivi stav, međutim, nije se proširio na vladu ili stranke, koje koriste identitetsku politiku i nacionalističke tenzije za prikupljanje glasova.
„Političari su zaboravili ljude, na svim stranama,“ kazao je Dželetović.
Isto misli i Šemsudin Pojata, predstavnik penzionisah pripadnika Oružanih snaga BiH, koji je predvodio inicijativu za pomoć srpskim veteranima.
„Političari žele da živimo u 1992. Ali ja to ne želim.“
To je raspoloženje koje se često izražava na svim stranama. Ljudi kažu da osjećaju da se nalaze u zamci kontrole koju su stranke uspostavile nad državom.
Nevena Novaković, 22-godišnja studentkinja, pripada maloj zajednici Srba koji su ostali u Sarajevu.
Odlučila je da upiše tamošnji univerzitet a ne isključivo srpski fakultet na Palama. Druži se sa Bošnjacima i Hrvatima i ima najbolje ocjene, ali i hronični problem sa finansiranjem.
„Opština kaže da ne mogu dobiti školarinu ako nisam član neke stranke,“ rekla je Novaković. Do sada je to odbijala i pokušava da sastavi kraj s karjem radeći u jednom kafiću u naselju Lukavica.
Biće teško osloboditi se stega stranaka jer je etnički definisani karakter države sadržan u Dejtonskom mirovnom sporazumu 1995.
Podjela zemlje po ovom principu je bila greška
Danijel Server, američki stručnjak pri Centru za transatlantske odnose, ocijenio je u intervjuu za Radio Slobodna Evropa da Dejtonski sporazum favorizuje nacionaliste u BiH, i da su SAD najviše pogriješile kad su prihvatile podjelu te zemlje po principu 51 prema 49 odsto.
Upitan da li članstvo u Evropskoj uniji može biti dovoljno privlačno da se prevaziđu podjele u BiH, Server je odgovorio da se na primjeru ukidanja viza vidjelo kako može biti snažna njena privlačnost, i da bi „svaki građanin BiH koji putuje u najsiromašnjiji dio Unije bio kratkovid ako ne prizna da je pripadnost tom bloku veoma poželjna“.
„Problem je što politika u BiH ne dozvoljava da na scenu stupe ljudi koji su ozbiljno posvećeni ostvarenju tog cilja (prevazilaženju podjela). To je djelimično čak naša greška jer Dejtonski sporazum favorizuje nacionaliste, koji nemaju preveliki interes da se BiH približi Evropi“, rekao je Server.
Prema njegovim riječima, pomanjkanje tog interesa proističe iz toga što Evropa „nije pogodan prostor“ za procvat nacionalista.
„Nekoliko godina nakon rata, došlo je do političkog otopljavanja,“ rekao je jedan zapadni diplomata u Sarajevu. „Republika Srpska je priznala da je počinjen genocid i narod je počeo da sarađuje. Sada je klatno pomjereno u drugom smjeru. Trenutno se nalazimo u negativnoj spirali i još nismo dodirnuli dno.“
Postoji nada da će zajednička želja ka članstvu u EU na kraju dovesti do toga da birači u RS izgube srtpljenje sa Miloradom Dodikom, ali za sada, kako je to rekao jedan diplomata, „gravitaciona privlačnost EU je još previše slaba.“
Strah od novog sukoba
Neki ukazuju da neokolonijalni status BiH kao međunarodnog protektorata sprečava njene lidere da preuzmu punu odgovornost za sudbinu države. Ako bi bila ukinuta funkcija visokog predstavnika (OHR), nacionalistički lideri ne bi imali koga da krive za stagniranje.
Da bi testirao tu teoriju, OHR je posljednjih godina namjerno koristio taktiku laganog pristupa suzdržavajući se od upotrebe dejtonskih ovlašćenja da interveniše u sistemu upravljanja.
Jedan od najvećih sarajevskih turističkih atrakcija je tunel ispod aerodroma koji je služio kao jedini spas pod trogodišnjom srpskom opsadom
Potpunom ukidanju, međutim, do sada su se opirali SAD, Britanija, Turska i Japan, iz straha da bi kraj mandata OHR mogao izazvati porast srpskog separatizma i čak novi sukob, piše „Gardijan“.
List prenosi da je atmosfera lošeg funkcionisanja „zarazila“ i pripreme za obilježavanje 20 godina od izbijanja rata.
Jedan od najvećih sarajevskih turističkih atrakcija je tunel ispod aerodroma koji je služio kao jedini spas pod trogodišnjom srpskom opsadom. Jedan kraj tunela se nalazio u podrumu kuće na kraju piste, koju je vlasnik pretvorio u mali muzej.
Prošle godine, lokalna vlast je zatvorila muzej jer nije imao odgovarajuću dozvolu ali na njegovom mjestu nije otvoreno ništa drugo.
Salem Mujezinović, vlasnik susjedne automehaničarske radnje, puno vremena provede u vraćanju autobusa punih turista koji žele da vide ostatke rata. On je izgubio brata u sukobu a nogu mu je raznijela granata, ali sada nema problem sa tim da popravlja kola lokalnim Srbima.
„Dolaze ovdje. Ja idem tamo. To nije problem,“ kazao je Mujezinović za „Gardijan“. Međutim, zaključio je izjavom koja je postala tipično bosanska. „Problem su političari. Ova država nije ni blizu onoga što se očekivalo.“
Galerija
Bonus video:
