Jedan od problema onih koji novac zarade kriminalom i korupcijom jeste nalaženje pravog načina da taj novac operu.
To znači – treba da pronađu način da novac ubace u banke i kompanije, a da naprave privid da ulažu legalno zarađen novac. Ključno je da izbjegnu sumnju Uprave za sprječavanje pranja novca i sličnih državnih organa da su u pitanju pare zarađene kriminalom.
Suđenje Darku Šariću i njegovoj grupi za pranje više od 20 miliona eura odlično ilustruje kako kriminalci pronalaze načine da tajno ubace novac u ekonomiju zemlje.
Ovaj slučaj pokazuje da veoma bitnu ulogu imaju posrednici – ljudi koji su fiktivno vlasnici firmi. Oni bezbjeđuju da kriminalci, pravi vlasnici kompanija, ostanu skriveni i da se njihovo ime ne pojavljuje u zvaničnim papirima.
Zato kriminalne organizacije otvaraju firme u ofšor zonama, poznatijim i kao „poreski rajevi“ – državama koje dozvoljavaju da se kompanije vode na advokate, a ne prave vlasnike.
U slučaju Šarićeve grupe, novac je preko posrednika i ofšor kompanija ulagan u kupovinu hotela i poljoprivrednih firmi od kojih su neke bile na rubu propasti. Možda neko drugi ne bi ulagao u propala preduzeća, ali peračima kokainskog novca bili su potrebni takvi poslovni sistemi jer su kroz njih mogli da u ekonomiju zemlje ubace milionske sume.
U nastavku teksta, koji je objavio portal Krik kroz konkretne poslove koje je vodila Šarićeva grupa, možete pročitati kako se pere novac u Srbiji.
Šarićev novac u hotelima
Nebojša Jestrović, Šarićev prijatelj iz detinjstva, imao je bitnu ulogu u njegovim velikim poslovima.
Kao diplomirani ekonomista Jestrović je imao zadatak da stručnim znanjem pomogne i osmisli načine ubacivanja novca u legalne poslove, ali tako da Šarić ostane u sjenci, tvrdi tužilaštvo.
Jestrović, koji za sebe kaže da je bio među najboljim studentima, jedno vrijeme je živio u Rusiji, a zatim je došao u Srbiju. Vodio je kompaniju „Municipium S“ kako je utvrdio sud koja će poslužiti Šarićevoj grupi da opere milione, a bio je i predsjednik Upravnog odbora firme „Palić“ koja je iskorišćena za kupovinu dva hotela u centru Novog Sada.
Na primjeru „Municipiuma“ može lako da se razumije kako je Šarićeva grupa ubacivala novac sa ofšor firmi na račune domaćih preduzeća kojima je upravljala. Firmu je osnovao Jestrović sredinom 2005. godine, a već godinu dana kasnije sklopio je ugovor sa delaverskom kompanijom „Financial angels“. Firma iz Delavera je srpskoj uplatila pozajmicu, a taj novac nikada nije bio vraćen. Umesto toga, ofšor kompanija preuzela je vlasništvo „Municipiuma“. U Srbiju je, na ovaj način, za samo godinu dana stiglo gotovo osam miliona eura, piše u optužnici. Ono što priču čini zanimljivom je činjenica da su i delaversku kompaniju kontrolisali Šarićevi saradnici, pa to i nije bila prava pozajmica – već lažni posao koji je iskorišćen kao povod da se novac prebaci na račune u Srbiji.
Tužilaštvo je dokazalo da je Jestrović isplanirao da se kompanija „Palić“ udruži u konzorcijum sa firmom „Meastraltours“ iz Crne Gore, kako bi kupili hotele „Vojvodina“ i „Putnik“ u Novom Sadu. Prije nego što su postali vlasnici hotela 2009. godine, bilo je neophodno da novac sa računa u Crnoj Gori prebace u Srbiju.
Način na koji je grupa uplaćivala novac i prebacivala ga sa računa na račun može da djeluje komplikovano, što je verovatno i bila namjera kako bi se što teže utvrdilo odakle novac stvarno potiče.
Na račun „Maestraltoursa“ crnogorska firma „Mat Company“, za koju je tužilaštvo otkrilo da je kontoriliše Šarić, uplatila je 3,7 miliona eura. Šarić je preko saradnika poslao još najmanje 700.000 evra u kešu koje su uplaćene na račun „Maestraltoursa“. Potom je u više navrata sa računa „Maestrala“ prebačeno oko 4,2 miliona eura kompaniji „Palić“ i gotovo milion eura na račun kupljenog hotela „Putnik“.
Jestrović je, utvrdio je sud, osmislio i sistem kako da grupa uplati novac u domaće banke, a da ostane van radara Uprave za sprječavanje pranja novca, o čemu će kasnije u tekstu biti više riječi.
On je ranije na sudu rekao da su, prema njegovom shvatanju, u ovom slučaju eventualno oštećeni budžeti država Zapadne Evrope.
„U ekonomiji postoji jedno pravilo, koje kaže ‘svačiji prihod je nečiji rashod’. Ako je organizovana kriminalna grupa prodala kokain na teritoriji Zapadne Evrope, to znači da je prikupljen novac od sitnijih korisnika narkotika. … Znači mi smo tim novcem od narkomana evropskih, kupovali firme u Srbiji. Znači, da je potencijalno ostvaren gubitak za budžete evropskih zemalja i taj novac nije završio u njihovim budžetima, već je završio u budžetu Srbije, jer Srbija se ne odriče toga novca“, ispričao je Jestrović.
Prošlonedjeljnom presudom Jestrović je osuđen na pet godina zatvora jer je, uz to što je učestvovao u pranju novca i smišljao planove, uticao i na druge da budu deo organizacije.
Ulaganje u poljoprivredu
Osim u turizam, grupa je kokainski novac ubacivala i u poljoprivredu – i tu je glavnu ulogu odigrao Radovan Štrbac.
Ovaj bivši sudija i novosadski advokat sijede kose, gustih obrva i brkova, bio je jedan od bitnijih ljudi u lancu pranja para, tvrdi tužilaštvo. U njega je Šarić imao veliko povjerenje.
Štrbac je u Šarićevo ime vodio pregovore o kupovini poljoprivrednih kompanija i zemljišta. Nakon toga, Šarićevim novcem je kupovao te firme, ali je vlasništvo upisivao na sebe – kako se ne bi videlo da narko-bos stoji iza ovih kupovina, utvrdio je sud.
Većinu firmi Štrbac je kupio od Mileta Jerkovića, kontroverznog vojvođanskog biznismena koji je kasnije postao ključni svjedok tužilaštva protiv Šarićeve grupe. Jerković je devedesetih godina osuđivan zbog šverca cigareta, a kasnije je u proivatizaciji kupio niz preduzeća u Vojvodini.
Te firme su zapale u finansijske probleme, pa je riješio da ih proda. Jerković je na sudu ispričao da se tada spojio sa Štrpcem, a ovaj ga upoznao sa Šarićem koji je imao mnogo novca za ulaganje.
Štrbac je za Jerkovićeva poljoprivredna preduzeća „Mladi borac“ iz Sonte i „Jedinstvo“ iz Gajdobre dao više od milion eura u kešu.
Jerković je istakao, kada je svedočio na sudu u februaru 2016. godine, da je preduzeća kupio Šarić, a da je dogovoreno da se u papirima vode na Štrpca.
U jednom od razgovora koji je prisluškivala policija moglo je da se čuje da se Štrbac Jerkoviću žali kako ima problema da izbroji veliku količinu novca koji mu stiže.
„Brojim tuđe pare… Oni (narko-grupa) su se specijalizirali za po 50 eura…i onda se izj*bem, cijelo popodne brojim tu sr*nje…pa brojim ja, onda broji Dubravka (Štrpčeva supruga)…“. Sve su to za sud bili dokazi da je Štrbac stvarno bio samo posrednik, iako je on kada se branio, tvrdio da je novac bio njegov.
Da je u pitanju kokainski novac potvrđuje i razgovor snimljen u novosadskom kafiću „Palermo“ a u kome se čuje da Jerković insistira da mu Štrbac „objasni sistem“, odnosno kako grupa prebacuje keš sa jedne lokacije na drugu.
„Prenose, uzmimo, dnevno 100 do 200.000 (eura) najviše. Ta lova je u Beogradu i još nekoliko lokacija, a ovde (Novi Sad) ne drže ništa, ali ovdje dolaze i donose lovu. I danas će donijeti 150.000, sutra će donijeti 200.000, preksutra… Znači, ako padnu, boli ih ku*ac za 150.000″, objasnio je Štrbac.
Novac je, piše u optužnici, često prenosio Stevica Kostić, Šarićev baštovan. On je iz Šarićeve kuće u Sremskoj Kamenici, preuzimao pozamašne sume prljavog novca, najčešće u novčanicama od po 20 i 50 eura, i nosio ga Štrpcu u Novi Sad.
Štrbac je prošle nedjelje osuđen na sedam, a Kostić na dvije godine zatvora jer su učestovali u pranju novca zajedno sa drugim optuženima.
Bankari učestvovali u pranju para
Boban Stojiljković više puta je tokom suđenja za sebe rekao da „nema školu, ali ume da napravi pare“ i da je sve što je radio bilo legalan način da dodatno zaradi.
Tužilaštvo je tvrdilo da je Stojiljković bio pravi vlasnik benzinske pumpe „Euro-petrol“ iz Vranja, koja se u dokumentima vodila na nekog drugog. Radnici ove pumpe iskorišćeni kako bi se prikrilo porijeklo kokainskih para koje su uložene u kupovinu firme „Bratstvo“ iz Preševa.
Naime, prilikom privatizacije ove državne firme bilo je potrebno obezbijediti bankarsku garanciju – na taj način kupac garantuje državi da će u firmu uložiti određenu količinu novca. Da bi banka izdala garanciju, na bankovnim računima morao je da postoji novac koji ona rezerviše.
Nebojša Jestrović je, tvrdi tužilaštvo, smislio način kako da grupa uplati novac u banku, neophodan za dobijanje garancije, a da država ne sazna da su u pitanju pare Šarićevog klana.
Plan je bio da radnici Stojiljkovićeve pumpe uplate kokainski novac u banku, na svoje račune, a zatim banka na osnovu toga izda garanciju Šarićevoj firmi.
U tome im je pomogao direktor ekspoziture „Komercijalne banke“ u Vranju, Nebojša Spasić, piše u optužnici. Službenici banke u Vranju svjedočili su da je Goran Vučković, formalni vlasnik pumpe, donio u banku lične karte 12 radnika, torbu sa oko 170.000 eura i papir sa uputstvom na kolike sume treba da se novac podijeli i kako da se uplati.
Svakom radniku firme otvoren je račun, a potom je na svaki od njih uplaćeno po manje od 15.000 eura. Bilo je važno da svaka uplata bude manja od te sume jer je veće iznose banka dužna da prijavi Upravi za sprječavanje pranja novca – što bi privuklo pažnju na one koji su to najmanje željeli.
Radnici pumpe su svjedočili da je novac bio njihov. Za tužilaštvo i sud ovo je bilo neprihvatljivo obrazloženje – bilo je nemoguće povjerovati da su radnici na pumpi imali tolike ušteđevine i da su svi bili spremni da svoj novac pozajme šefovima, kao i to da su uplaćivali identične iznose, a i gotovo sve uplate bile su istog dana.
Članovi grupe su nekoliko puta koristili ovaj sistem, pa su se u jednom trenutku zapitali da li je „provaljen“ – u prisluškivanim razgovorima se čuje „mnogo je providno ovo, radimo po treći put“.
Direktor ekspoziture Spasić nije osuđen jer je zastarelo krivično djelo – učestvovanje u pranju novca iz nehata. Isti slučaj bio je i sa njegovim novosadskim kolegom, bankarom Dušanom Kovačevićem, koji je pomogao grupi da na isti način uplati novac za dobijanje garancije prilikom kupovine hotela u Vojvodini.
Sudije su procijenile da su Stojiljković i Vučković svesno učestvovali u pranju novca i osuđeni su na četiri, odnosno dve godine zatvora.
Firma Dačićevog šefa kabineta
Šarićevoj ekipi bilo je neophodno da pronađe veliki sistem u koji će moći da uloži ogromne količine novca.
Kockice su se složile kada su stupili u kontakt sa biznismenom Zoranom Ćopićem, vlasnikom poljoprivrednog giganta „Mitrosrem“. Ćopić je u tom trenutku bio u finansijskim problemima, više njegovih firmi bilo je u milionskim dugovanjima, i odgovaralo mu je da ga Šarić, kupovinom „Mitrosrema“, spasi propasti. Za ovu firmu Šarić je trebalo da mu plati 27 miliona eura.
Plan je zakomplikovalo to što veliko preduzeće poput „Mitrosrema“ ne može da kupi bilo kakva firma ili osoba. Uslovi koje je postavila država su bili rigorozni, a Šarić nije imao firmu koja ih je ispunjavala.
Njegovi saradnici pronašli su odgovarajuću firmu – „DTM Relations“ bila je u vlasništvu Nikole Dimitrijevića, šuraka Branka Lazarevića, tadašnjeg šefa kabineta ministra unutrašnjih poslova Ivice Dačića.
Lazarević je 2007. godine zvanično izašao iz vlasništva firme, neposredno prije nego što je došao na čelo Dačićevog kabineta, ali informacije koje je sakupila policija pokazuju da je i dalje donosi odluke u vezi sa ovom kompanijom.
Plan je bio da Ćopić kupi „DTM Relations“ i na njega prebaci vlasništvo „Mitrosrema“, a zatim, nakon što Šarić isplati Ćopiću sav novac, da se „DTM Relations“ prebaci na nekog iz Šarićeve grupe.
Ovo se nije dogodilo jer je počela međunarodna policijska akcija „Balkanski ratnik“ i raspisivanje potjernice za Šarićem zbog organizovanja mreže trgovine drogom. Tužilaštvo je tvrdilo da je Šarić Ćopiću isplatio oko 16,5 miliona eura – nešto više od polovine dogovorene cijene.
Dimitrijević, koji je Ćopiću prodao kompaniju 2009. godine, osuđen je za pranje novca. Priznao je krivicu još 2011, a u zamenu je dobio godinu dana kućnog zatvora.
Ćopić je prošle nedjelje osuđen na četiri godine zatvora. On je, inače, zbog poslovanja sa Šarićem u januaru 2014. u Bosni i Hercegovini osuđen na istu kaznu.
Sedam dana prije nego što je uhapšen 2011. godine u ekskluzivnom intervjuu za OCCRP Ćopić je rekao da nije bio prijatelj sa Šarićem, kao i da ga je posećivao jer mu je dugovao novac za „Mitrosrem“. Novinarima je potvrdio da je za ovaj posao od Šarića dobio i novac u kešu.
„Ma to što sam dobio u kešu je beznačajno, to je ništa, meni 50-60 hiljada eura… Pa to je smješno, to je ništa. Ono… Trebalo mi za advokata”.
Veze sa uticajnim tajkunima
Uprkos tome što optužnice iscrpno opisuju određene Šarićeve poslove, neki drugi poslovi su ipak ostali u sjenci.
Tužilaštvo nije do kraja ispitalo veze Šarića sa najistaknutijim kontroverznim biznismenima iz tog perioda: Stankom Subotićem i Miroslavom Miškovićem. Njih dvojica, iako je jasno utvrđeno da su poslovali sa Šarićem, nijesu ni saslušani u Srbiji.
Tokom suđenja su se pojavili detalji o saradnji kiparske ofšor kompanije „Great investment Corporation“ iza koje je, prema svedočenju Nebojše Jestrovića, stajao sin Miroslava Miškovića Marko, i delaverske kompanije „Financial Angels“ kojom je upravljala grupa.
„Ja samo želim da usmjerim na prave tokove novca, jer se priča da sam ja perač novca“, rekao je Jestrović. „Zašto bi bila tajna ko je vlasnik (firme ‘Great Investments’). Ako se oni mene stide, ja se njih ne stidim.“
Saradnju Šarića sa ovim tajkunima dodatno potvrđuje i prisluškivani razgovor Ćopića koji je bio dokaz na suđenju u Bosni i Hercegovini – da bi opravdao to što kasni sa uplatom novca Ćopić kaže da je to jer „jure pare od Caneta“, što je Subotićev poznati nadimak. Ćopić je tada rekao i da „Mišković pomaže da uzmu kredit u Univerzalu (banka)“, a kasnije na suđenju objasnio da je Marko Mišković zakazao sastanak u banci, ali da je Šarić odbijen za taj kredit.
Međunarodna novinarska mreža OCCRP otkrila je da je Šarić preko svoje delaverske firme uplatio 4,2 miliona eura depozita u crnogorsku „Prvu Banku“ kako bi Subotićeva ofšor kompanija dobila kredite. Ova banka je u vlasništvu porodice sadašnjeg predsjednika te zemlje Mila Đukanovića.
Važno je istaći da se u izvještaju američke Agencije za borbu protiv narkotika (DEA) Subotić opisuje kao član Šarićeve grupe.
U intervjuu koji je dao 2010. Subotić je negirao da je sarađivao sa Šarićem i rekao je da samo prijatelj sa njim, a da ih je navodno upoznao Marko Mišković.
Crna Gora
Šarićevom bratu Dušku Šariću sudilo se u Crnoj Gori za šverc droge, ali i da je zajedno sa saradnikom Jovicom Lončarom oprao više od 19,3 miliona eura kokainskog novca. Oni su, međutim, u aprilu 2018. godine pravosnažno oslobođeni optužbi. U obrazloženju presude sud je naveo da tužilaštvo nije dokazalo da je novac zarađen kriminalom, ali i da je odbrana dostavila dokaze da je reč o novcu koji je dobijen iz kredita. Dejan Milovac iz crnogorske antikorupcijske organizacije MANS smatra da bi Darko Šarić „bolje prošao“ da mu se sudilo u Crnoj Gori.
„Ako se osvrnemo na ono što smo imali kao praksu u postupcima u vezi sa organizovanim kriminalom, prodajom narkotika i pranjem novca bilo bi mnogo bolje za Šarića da je imao tretman kao što je imao njegov brat u Crnoj Gori“, kazao je Milovac za KRIK. On je naglasio da su Duško Šarić i Lončar bili optuženi za nešto što nisu mogli biti optuženi, ali da je sud prihvatio takvu optužnicu, što je rezultiralo oslobađajućom presudom.
Šarić tvrdi – novac legalan
Od kada se 2014. godine predao srpskim vlastima Šarić tvrdi da je novac zaradio legalno, a ne prodajom kokaina. Ispričao je da je najveći dio, 29 miliona evra, zaradio kada je nemačkoj firmi „VAC“ prodao kompaniju „Štampa sistem“. Vlasnik ove firme Šarić je postao, kako kaže, tako što je bivšoj vlasnici spasio život – pa mu je ona firmu poklonila. Čitajući presudu, sudija Siniša Petrović je rekao da Šarić nije dokazao odakle mu „Štampa sistem“ i kojim novcem ga je kupio. „Obrazloženje da je Šarić kompaniju dobio na poklon jer je zaštitio nečiji život sud jednostavno nije mogao da prihvati“, rekao je sudija Petrović. Zbog toga sud i dalje sumnja da je i do vlasništva kompanije „Štampa sistem“ Šarić došao ulaganjem prljavog novca.
Bonus video:
