Četvrt vijeka nakon ustaškog genocida nad Srbima bilo je bezbroj brakova Srba i Hrvata.
A četvrt vijeka nakon Dejtona o pomirenju nema govora, piše novinar i poznavalac Balkana Norbert Mapes-Nidik u autorskom tekstu za Dojče vele (DW).
Zapravo, do pomirenja je trebalo da dođe brzo.
Rat se u prvoj polovini devedesetih – kao nijedan drugi – završio detaljnim mirovnim sporazumom.
Za razliku od mnogih ratova koje su svjetske sile u 20. vijeku vodile koristeći pione, u ovom sukobu svjetske sile nijesu slijedile sopstvene interese.
Nekoliko godina nakon sklapanja mirovnog sporazuma, sve države učesnice rata težile su pridruživanju Evropskoj uniji – doslovno mirovnom projektu.
Tribunal za ratne zločine u Hagu dao je svim zemljama priliku da za zločine okrive pojedince, a ne druge narode.
Čak je i naslijeđeno neprijateljstvo između glavnih antagonista, Srbije i Hrvatske, više bilo ratna propaganda nego istorijsko breme.
Deset godina nakon najstrašnijeg genocida u regionu – ubistva tri do četiri stotine hiljada Srba od strane nacističkog ustaškog režima – raspoloženje je bilo pomirljivije nego danas.
Titov slogan "bratstvo i jedinstvo" imao je zapanjujuće brz odjek među jugoslovenskim narodima.
Dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata, najbrojniji mješoviti brakovi u BiH bili su oni između Srba i Hrvata.
Ali ono što je uspjelo nakon milionskih pokolja u Drugom svjetskom ratu, nije se ostvarilo nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji devedesetih.
Četvrt stoljeća nakon Dejtonskog sporazuma malo je znakova pomirenja: raširio se svojevrstan zamor od stalnog evociranja ratne prošlosti.
U Beogradu kao i u Zagrebu, u Sarajevu kao i u Banjaluci, a posebno u Prištini – ništa nije tako pogodno za odvraćanje od brojnih domaćih problema kao netrpeljivost prema bivšem ratnom neprijatelju.
Jugosfera uz političko neprijateljstvo
Nije kontradiktorno što je ubrzo nakon rata nastala jugosfera, što su pop-zvijezde bile popularne na svim stranama nekadašnjeg fronta, a omladina auto-stopom i bez predrasuda išla na koncerte u zemlje bivših protivnika.
Jer, taj fenomen je ostao isključivo kulturološki i dobro se slagao uz kontinuirano političko neprijateljstvo.
Čak ni najtvrđi nacionalisti ne nalaze ništa loše u đuskanju uz turbo-folk pjevače druge nacije i urlikanju njihovih parola.
Inicijativa na najvišem nivou nije nedostajalo.
Već 1996. godine, manje od godinu dana nakon Dejtona, Hrvatska i Srbija su regulisale odnose i razmijenile ambasadore.
Otopljavanje odnosa na Balkanu u novom milenijumu donijelo je istorijska rukovanja predsjednika.
Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović otputovao je 2010. godine u bosansko selo Ahmiće u kojem su hrvatski vojnici iskorijenili lokalno bošnjačko stanovništvo i izvinio se.
Kasno, pa ipak... petnaest godina nakon rata, Skupština Srbije je tijesnom većinom donijela deklaraciju kojom je osudila masovne zločine u Srebrenici.
Čak su se i predsjednici Srbije i Kosova sastali, ne da bi se pomirili, već barem da bi se rukovali i pregovarali.
Ali, nepovjerenje i želja za verbalnim napadima su ostali.
Na nivou društva, to sve je bilo dovoljno samo za izvjestan stepen normalizacije.
U BiH su Srbi i Bošnjaci počeli da međusobno trguju.
Bosanci i Hercegovci svih nacionalnosti založili su se za etnički neutralne registarske tablice – da bi nesmetano mogli da voze na teritoriju drugih.
Izbjeglice, koje su se vraćale, mogle su da se osjećaju koliko-toliko sigurno.
U nekim mjestima ponovo su počeli da žive vrata do vrata.
Sve je funkcionisalo – do momenta kada počne priča o ratu i politici.
Razlog za nepomirenje ne leži u užasima i okrutnosti rata, niti u ideologiji ili iskustvima zajedničke istorije, već u karakteru rata.
Ne postoji ni slaganje o uzrocima rata odnosno zajednički narativ u pogledu katastrofe devedesetih.
Nije ni čudo: istorija, koju bi svi dijelili, prodrmala bi temelje svakoj od novonastalih država.
Raspad Jugoslavije je upravo preduslov za njihovo postojanje.
Ako bi neko na raspad gledao kao na istorijsku katastrofu, doveo bi u pitanje egzistenciju sedam pojedinačnih država.
Svaki Srbin, Bošnjak, Hrvat i Albanac bio je i Jugosloven
Tu postoji i unutrašnje protivrječje koje nosi svaki pojedinac.
Do početka rata prije trideset godina, svaki Srbin, Bošnjak, Hrvat, pa čak i svaki kosovski Albanac, bio je u najmanju ruku i Jugosloven; time je svaki pobjednik u ratu bio istovremeno gubitnik.
Svako ko sebe više nije doživljavao kao Jugoslovena, već samo kao Srbina, Bošnjaka, Hrvata ili Albanca, morao je iznova da piše sopstvenu biografiju – i to nikome nije palo lako.
Pri tom su se pitali: Nisu li oni drugi među susjedima oduvijek bili potajni neprijatelji?
Nisu li se samo pretvarali da su prijatelji, dok su u podrumima sakrivali oružje?
Neki poslijeratni mitovi uzrokovani su ličnim suočavanjem sa tom ambivalentnošću.
Pomirenje nije propalo samo zbog te unutrašnje kontradikcije bivših Jugoslovena.
U državama nasljednicama ne funkcioniše ni kult heroja.
Veličanje bivših gospodara rata se u Srbiji i Bosni smatra ekstremizmom: samo na Kosovu, gdje je identifikacija sa Jugoslavijom kao državom bila najmanja, govori se o oslobodilačkom ratu.
Pokušaji nekih, koji su na vlasti u Hrvatskoj, da retrospektivno stvore dosljednu nacionalnu istoriju sa srećnim završetkom – nikada nisu bili okrunjeni uspjehom.
Drugi predsjednik Hrvatske Stipe Mesić morao je čak da promijeni naslov svojih memoara.
"Kako smo srušili Jugoslaviju", ponosno je glasio naslov prvog izdanja njegove knjige.
Drugo izdanje nosilo je naslov: "Kako je srušena Jugoslavija".
Čak ni novim generacijama neće automatski poći za rukom da ublaže napetosti između bivših ratnih neprijatelja.
Za stvarno pomirenje potreban je novi narativ – onaj u kojem se sva protivrječja ukidaju uzdizanjem na novi nivo.
To može postići samo Evropska unija – ona koja zaista vjeruje u svoju priču.
*Norbert Mapes-Nidik, 1953, njemački je novinar i autor više knjiga o Balkanu i jugoistočnoj Evropi. Sredinom devedesetih bio je savjetnik specijalnog izaslanika UN za Jugoslaviju. Piše za brojne njemačke i austrijske listove. Tekst je dio serije povodom 25. godišnjice Dejtonskog sporazuma.
Bonus video:
