Ishod lokalnih izbora u Hrvatskoj mogao bi se odraziti na region kroz poruke i nadu da su promjene moguće, da je moguće pobjeđivati okoštale sisteme i način vladanja vrlo često prožet korupcijom i klijentelizmom, da je moguće pobjeđivati velike tradicionalne stranke kojima su presahnule ideje i kvalitetni kadrovi, gdje su se uz članske karte dobijali poslovi, namještali javni konkursi, gdje je lični interes zamijenio opšte dobro, kaže za „Vijesti“ hrvatska novinarka Anka Bilić Keserović.
„U Zagrebu je ‘Možemo’ pokazao da se to može, baš kao što su u nekim gradovima i sredinama to pokazali neki nezavisni igrači i manje stranke”, ističe Bilić Keserović.
Novi gradonačelnik je dugogodišnji aktivista i borac za javni interes u Zagrebu, Tomislav Tomašević (39), kandidat zeleno-lijeve koalicije „Možemo“, koji je u drugom krugu izbora ubjedljivo pobijedio protivkandidata iz desnog Domovinskog pokreta, pjevača i preduzetnika Miroslava Škoru (59).
Tomašević, koji se smatra predstavnikom nove generacije hrvatskih političara, žestoki je kritičar dvodecenijske i po mnogima koruptivne vladavine nedavno preminulog gradonačelnika Zagreba Milana Bandića. Tomaševićeva kampanja se zasnivala na obećanju da će iskorijeniti kronizam i „korupcionašku hobotnicu“ u Zagrebu i učiniti glavni grad „zelenijim, pravednijim, efikasnijim i transparentijim“.
Na pitanje „Vijesti“ da li se njegov trijumf može tumačiti kao najava smjene generacija šire u regionu i dolaska političara s drugačijim odnosom prema obavljanju javnih funkcija, Marko Kostanić, glavni urednik regionalnog portala Bilten, kaže da bi takvo tumačenje bilo previše ambiciozno.
„Smjene političkih generacija se ionako događaju po biološkoj nužnosti, a i svaka zemlja u regionu ima svoju specifičnu političku putanju u posljednjih tridesetak godina. Zato je možda važnije istaknuti činjenicu da je iza Tomaševića i najbližih saradnika stajala doslovno masovna organizacija koja je u proteklih nekoliko mjeseci obilazila cijeli grad i pričala s ljudima o njihovim problemima. Ti problemi su kasnije bili integrisani u program, a ljudi su stekli povjerenje“.
Kostanić ističe da je puno važnije da se taj oblik političke prakse, zasnovan na uključivanju širih slojeva i osluškivanja njihovih problema, postavi kao politički standard.
On je saglasan da je pobjeda progresivnih snaga u Zagrebu trend koji se može prenijeti na nacionalni nivo, ali da treba biti oprezan u procjeni.
„Prije svega valja istaknuti da su predstavnici platforme „Možemo“, samostalno i u koalicijama, ušli u vijeća u svakom gradu u kojem su se kandidovali. A u Pazinu u Istri i osvojili gradonačelničko mjesto. Međutim, tih gradova je bilo relativno malo. To nam govori i da su i oni oprezni pri širenju i skloniji određenom obliku organskog rasta. Osim konkretnog rada na terenu, eventualni trend će zavisiti i od uspjeha vršenja vlasti u Zagrebu. Ako tu budu zadovoljili kriterijume koje su sami sebi zadali, onda će sigurno inspirisati i ljude u onim djelovima zemlje koji dosad nisu bili zahvaćeni njihovim radom i promocijom ideja“.
Na pitanje da li je na pomolu promjena političkog pejzaža kojim su decenijama dominirale dvije partije, Anka Bilić Keserović kaže:
„Ako se pogledaju kompletni rezultati ovih izbora, potpuno je sigurno da se dvije, još uvijek, najjače stranke suočavaju s topljenjem podrške među biračima. Iako se i ovoga puta hvale brojkama osvojenih županija i gradova, činjenica je da ni HDZ ni SDP nisu dobili dva najveća grada - Zagreb i Split. Ono što je „Možemo“ uspio u Zagrebu, u Splitu je pošlo za rukom kandidatu jedne male stranke, a i na ovim izborima vidljiv je trend rasta i uspjeha nezavisnih kandidata i lista, ili nekih novih političkih opcija. Gdjegod su se dogodile promjene, poruka je slična: biračima je dosta okoštalih sistema, korupcije, klijentelizma i isluženih političara“.
I ona smatra da će veći pomak koalicije „Možemo“ na političkoj sceni Hrvatske najviše zavisiti od toga šta će napraviti u Zagrebu.
„Ako se tu pokažu uspješnim, ‘Možemo’ će imati velikog potencijala na nacionalnom nivou. U ruke su dobili najveći grad, ali i ogromne probleme koje je Bandić ostavio iza sebe. Istina je da se nisu razmetali obećanjima, ali očekivanja su prevelika i to sigurno stvara pritisak“, kazala je za „Vijesti“.
Uspjeh nije došao preko noći
Tomašević je na izborima 2017. osvojio svega četiri odsto glasova, a sada 65 procenata.
Upitana da prokomentariše šta se u međuvremenu promijenilo kod birača u glavnom gradu, hrvatska novinarka kaže da je Zagreb specifična priča jer je 20 godina njime suvereno vladao Milan Bandić.
„Nepobjediv na izborima, HDZ mu se na kraju priklonio, držao mu većinu u skupštini i nudio na izborima alibi kandidate koji ionako nisu imali šanse. SDP je nakon razlaza s Bandićem pokušavao da parira svojim kandidatima za gradonačelnika, ali neuspješno, a dodatni problem urušavanja SDP-a u Zagrebu bile su i spone koje su s Bandićem imali ljudi iz zagrebačke organizacije stranke (mnogi od njih bili su zaposleni u mnogobrojnim gradskim firmama, a neke je Bandić nakon izbora 2017. „kupio“ u skupštini u ključnim trenucima za opstanak). Najveća stranačka organizacija tako se godinama „tagiljala“, kadrovski i organizacijski devastirana. Obje stranke u četiri godine nisu ponudile ni svježa lica ni ideje niti su na tome radile, komunikacija s građanima bila je ništavna, a grad generalno godinama propadao“.
Bilić Keserović ističe da uspjeh koalicije „Možemo“ nije došao preko noći te da su svoj dugodišnji aktivizam na gorućim gradskim problemima i Bandićevim aferama, najprije kapitalizovali ušavši sa četiri vijećnika u gradsku skupštinu, a onda su ubrzo tamo preuzeli ulogu najglasnije i najžešće opozicije.
„Prošlogodišnji zemljotres dodatno je potencirao nesposobnost i Bandića i gradske vlasti da se nosi sa svim problemima koje je ta prirodna nepogoda otvorila, a ponovno najglasniji bili su zastupnici „Možemo”. Dogodio se taj „klik” s građanima koji su u njima prepoznali svoj glas. U međuvremenu dogodili su se i parlamentarni izbori na kojem je zeleno-lijeva koalicija prvi put ušla u Sabor i to sa sedam zastupnika, što je bio uspjeh koji je i njih same iznenadio“, kaže Bilić Keserović.
Sabor im je, dodaje ona, postao nova pozornica i nova odskočna daska i za ove lokalne izbore za koje su se pomno pripremali.
„Bili su non-stop na terenu, obišli svaki kvart i gotovo svaku ulicu, slušali i na kraju kapitalizovali svoj rad, ali i veliko nezadovoljstvo građana ojađenih korupcijom i klijentelizmom koja je godinama vladala u gradu“.
Odbijene nazadne i šovinističke politike
Miroslav Škoro je vodio populističku kampanju blaćenja protivnika, koju pojedini političari i analitičari porede sa onom koju u Srbiji uspješno koristi Aleksandar Vučić.
Kostanić kaže da je ona išla Tomaševiću naruku na način da je ograničila doseg „grabljenja“ protivnika u svoju biračku bazu. Ankete prije prvog kruga izbora su Tomaševiću predviđale otprilike ovakav isti rezultat u drugom krugu. Takođe, Škorina kampanja je vjerovatno podstakla one koji bi ostali doma „jer Tomašević sigurno pobjeđuje“ da izađu na birališta i tako doprinesu što većoj razlici, kaže on.
„Drugi krug je pored potvrde Tomaševićeve pobjede imao i svojevrsni ‘referendumski’ štih odbijanja nazadnih i šovinističkih politika“.
Anka Bilić Keserović kaže da je Tomašević već u prvom krugu znatno odskočio u odnosu na druge kandidate, da je bio favorit od prvog dana i da bi sve osim pobjede bilo „šok i nevjerica“.
„Pravo je pitanje je šta je Škori bio pravi cilj i plan. Krajnja desnica teško prolazi na nacionalnom nivou, a tek u Zagrebu nema nikakve šanse. Ako je mislio da ugrozi Tomaševića, morao se približiti centru, a on to nije ni pokušao, zato je pravo pitanje je li on zaista imao ozbiljne planove za Zagreb ili je ove izbore iskoristio za pozicioniranje Domovinskog pokreta za neke buduće izbore. Mislim da je ovo bila samo „štih proba“ u kojem se Domovinski pokret želi pozicionirati kao jaka alternativa Plenkovićevom HDZ-u, koji je za Škoru i njegovu ekipu, ali djelimično i za dio HDZ-ovaca, daleko od desnog centra, kako ga oni definišu“.
Zarobljenost u devedesetim nije sudbina Balkana
Na pitanje „Vijesti“ zašto je Balkan toliko dugo zarobljen u matrici devedesetih, Kostanić odgovara:
„Mislim da je pravo pitanje zašto se širom Evrope i u Sjedinjenim Državama u posljednjih desetak godina pojavljuju politike, pokreti i stranke za koje se smatralo da su specifične za Balkan devedesetih. Uzlet populističkih, nacionalističkih i fašističkih snaga u tzv. zapadnom svijetu pokazuje da je ono što se događalo na Balkanu devedesetih nije proizlazilo iz Balkana kao takvog već da su posrijedi bili kompleksni društveni, ekonomski i politički razlozi. Sama činjenica nadmoćne Tomaševićeve pobjede pokazuje da zarobljenost nije sudbina, samo se treba politički organizovati i poslati pravu poruku. Naravno, negdje je to s obzirom na nivoe zarobljenosti državnih aparata i medijskog sistema teže i zahtjevnije, ali drugog puta nema. Evropa nas sigurno neće spasiti jer ne može ni sama sebe“.
Bonus video:
