Bivši komandant Vojske Republike Srpske pravosnažno je osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Nasljeđe Ratka Mladića i politike koju je sprovodio i dalje truje odnose u regionu. Negiranje genocida i glorifikovanje osuđenih ratnih zločinaca ne samo da ne jenjava, nego je sve češća pojava.
Satko Mujagić, Kozarčanin koji je preživio zloglasne logore Omarska i Manjača, u razgovoru za “Vijesti” kaže da bi svi trebalo da se zapitamo zašto je region postao crna rupa Evrope.
Na pitanje ko je najodgovorniji za to što smo nakon četvrt vijeka i dalje daleko od pomirenja, on odgovara:
“Nažalost, izgleda da se vraćamo nazad u kasne osamdesete. Najodgovorniji su ‘lideri’ prvenstveno u Beogradu, pa u Banjaluci, kao i neki iz Zagreba, Sarajeva, pa i Ljubljane.
Njemačka i Francuska su ratovale vjekovima, milioni mladića su izginuli u Prvom, pa u Drugom svjetskom ratu, a i u prošlim stoljećima. Oni ne pričaju ni isti jezik, ali su već 1957. našli zajedničke interese i temeljno radili na saradnji, a time i na pomirenju naroda. Glavni osnivači današnje Evropske unije, koja je najveće dostignuće ljudske civilizacije u XX vijeku, imali su vizionare na ključnim mjestima, a ne interesdžije, pa nekad i šibicare koji su protutnjali političkom scenom u Bosni i Hercegovini i Srbiji.
On ističe da je svaka strana imala svoj dio odgovornosti za ratove devedesetih, da su zločini počinjeni i od strane nekih pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, ali da je danas “bar jasno da rat nije tek tako unesen na Balkan niti je nešto išlo stihijski, nego je podjela BiH isplanirana u Karađorđevu marta 1991, a Srbija, kao i Hrvatska, sudski dokazano, bila agresor na moju zemlju”. Dodaje da je ta agresija išla paralelno sa masovnim zločinima po cijeloj istočnoj BiH, Bosanskoj Krajini, u Sarajevu, Mostaru... i zaokružena genocidom u Srebrenici.
Mujagić smatra da je zbog toga, pogotovo nakon posljednje presude Mladiću, na potezu Beograd, a odmah zatim Banjaluka.
“Nije bosanska vojska postavila topove na Avalu i četiri godine gađala Beograd, ili palila žive ljude po Loznici, kao što je bio slučaj u Višegradu. Ratko Mladić je do 2001. bio na platnoj listi Beograda, kao i više od hiljadu drugih oficira, oružje JNA je ‘prepušteno’ SDS-u Radovana Karadžića još 1991, tako da priče o ‘građanskom’ ratu u Bosni ne piju vodu. To je ustanovio i Haški tribunal u nekoliko presuda, kao i Međunarodni sud pravde. I Srbija je, ako se smatra ozbiljnom državom, članicom UN, dužna da poštuje te presude. Međutim, još nema balkanskog Vilija Branta”, kaže Mujagić.
Na pitanje “Vijesti” zašto nacionalistički lideri koji forsiraju priču o otcjepljenju imaju toliku podršku naroda, on kaže:
“Zato što ‘narod’ prati ono što mu se servira. Da su lideri devedesetih odlučili da se Jugoslavija mirno podijeli na republike, što je bilo u skladu s Ustavom SFRJ, ili da se od nje napravi konfederacija, narod se ne bi bunio. Međutim, umjesto da brzim vozom uđemo u EU i svi danas živimo bolje nego Portugalci ili Poljaci, mi smo zarad starih snova o velikoj Srbiji koji idu 200 godina unazad, dovedeni u situaciju da smo svi zajedno, pored Bjelorusije, crna rupa Evrope. Nacionalizam nije unikatan, ima ga u cijelom svijetu, i u svim ‘normalnim’ zemljama, međutim, kod nas se pokazao kao odličan način ostanka na vlasti. Svi bi trebalo da se zapitamo, pošto jedan život živimo, da li je stvarno bitno koji pasoš nosimo? Ili je bitnije da živimo što bolje i gradimo bolji svijet za našu djecu i generacije koje dolaze”.
On ističe da Evropljani iz istorije uče da poštuju druge, dok se na Balkanu stalno vode virtuelni ratovi za tumačenje prošlosti.
“Žalosno je što zemlje Balkana, koje imaju ogroman potencijal za pravi ekonomski napredak koji bi spriječio odlazak mladih ljudi i vratio neke zdrave ljudske odnose i pravu saradnju, radikalna i često ratnohuškačka politika stalno vraća nazad, tako da vozovi prolaze, mi gledamo…”
Mujagić podsjeća na izjavu jednog kenijskog vojnika UN-a da mu nikad nije bilo jasno zašto smo uopšte ratovali jer “svi su bijeli i svi imaju vode!”.
“Danas se svi normalni u svijetu mire, Njemci i Francuzi odavno, odmah nakon onog rata, Hutu i Tutsi u Ruandi, crnci i bijelci u Južnoj Africi, a nama treba kenijski vojnik da pojašnjava da se bez razloga krvimo, oružjem u ratu, mržnjom i nacionalizmom u miru”.
Komentarišući odluku apelacionog vijeća da oslobodi Mladića optužbe za genocid u još pet opština, uključujući Prijedor, Mujagić kaže:
“Dosadašnja praksa Tribunala i Međunarodnog suda pravde je bila ta da se samo na Srebrenicu gleda kao na genocid. Svi ostali zločini, uključujući Prijedor i sve druge opštine ‘etnički očišćene’ tokom 1992. dostigli su nivo genocida u nekoliko presuda, ali je to u drugostepenim povučeno. Tribunal očito, posebno pred sami kraj, nije htio da mijenja tu sudsku praksu. Moram naglasiti da je u Prijedoru od 57 odsto nesrba 1991. ostalo njih tek dva do tri odsto 1993. godine, na populaciju od 110.000 stanovnika. Otvoreni su logori, zapaljena sela, opljačkana imovina, i Prijedor nije nikakav izuzetak, niti ovih pet opština, to je bila matrica po cijeloj teritoriji u koju je upala Mladićeva vojska. Ukupno je porušeno 534 džamije, od kojih i one pod zaštitom Uneskoa, kao Ferhadija u Banjaluci ili Aladža u Foči, a samo jedna je ostala čitava”. Mujagić dodaje da je slična situacija sa katoličkim crkvama.
“Rat u BiH nije bio samo rat osvajanja teritorija nezavisne države, nego su civili bili direktni cilj rata i to je očito i iz današnje etničke slike Bosne, koja je do skoro bila primjer tolerancije u cijeloj Evropi”.
Predsjedavajuća apelacionog vijeća, sutkinja Priska Matimba Nijambe, usprotivila se osuđujućoj pravnosnažnoj presudi. Ona smatra da Vojska Republike Srpske nije počinila genocid u Srebrenici i da bi trebalo ponoviti suđenje Mladiću.
Mujagić kaže da se ne bi puno osvrtao na stavove pravnice iz Zambije jer ju je postavio kontroverzni sudija Žan Klod Antoneti, koji je oslobodio Vojislava Šešelja, smijenio kompletnu ekipu sudija, članove žalbenog vijeća u predmetu protiv Mladića, te doveo sudije bez velikog iskustva, a i sutkinju Nijambe, za koju se znalo da negira genocid i da podržava Mladića.
“Sudija Antoneti se veže za niz skandala u Tribunalu. Bio je sudija u prvostepenom postupku i presudi Jadranku Prliću i ostalim, tražio je oslobađanje svih optuženih. Izdvajao je svoje mišljenje od druga dva člana sudskog vijeća više od 2.000 puta”. Mujagić navodi i da je francuski sudija od 1995. do 1997. bio pravni savjetnik premijera Alena Žipea, “čija je uloga tokom pada Srebrenice više nego kontroverzna”.
“Uglavnom, politika se debelo umiješala u sudstvo i pravo,” smatra Mujagić.
Darko Mladić je rekao da njegov otac nije imao šansu za fer suđenje. Povodom optužbi da je haški sud pristrasan na štetu Srba, Mujagić kaže:
“Ko gubi, ima pravo da se ljuti, to je poznata stvar. Makar u slučaju Mladića, sasvim je jasno da je njegova komandna odgovornost neupitna”.
On podsjeća na Mladićevu izjavu od 12. maja 1992, na zatvorenoj sjednici Skupštine RS, na kojoj su Karadžić i Momčilo Krajišnik iznijeli ratne ciljeve: razgraničenje srpskog od ostalih naroda, uz zauzimanje više od 80 odsto teritorije BiH, uključujući pola Sarajeva.
“Ljudi i narodi nisu piljci niti ključevi u džepu, pa ćemo ih premjestiti tamo-amo... Rat ne možemo voditi ni na svakom frontu niti protiv naroda. Ja bih ovdje predložio da mi usvojimo takvu pamet da mi nećemo u rat, a ako budemo napadnuti, mi ćemo se braniti. I mi nećemo rat protiv Muslimana kao naroda, niti protiv Hrvata kao naroda, već protiv onih koji su taj narod poveli i nahuškali na nas. Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi i ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.”
Mujagić naglašava da ove riječi nisu bile poziv da se s tom politikom stane, “nego upravo opomena na posljedice koje vidimo danas”.
On podsjeća i da je pukovnik Dragiša Masal u naređenju za dalja borbena dejstva u operaciji “Zvijezda 94”, od 11. aprila 1994, prenio Mladićevu poruku: “Gurajte energično naprijed, ne osvrćite se na ovo što se oko nas dešava. Turci moraju nestati sa ovih prostora”.
“Mislim da ne treba biti pravnik da bi se razumjela težina ovih dokaza, pored svih masovnih grobnica, logora, masovnih silovanja, i ubistava”, ističe Mujagić.
Na pitanje “Vijesti” da li misli da je iskreno suočavanje sa prošlošću ključ za ozdravljenje društava, Mujagić kaže:
“Apsolutno. Svako negiranje genocida i veličanje zločinaca je sipanje soli na rane i valjda je to normalno i lako razumjeti. Kako bi se Srbi osjećali da neko u Zagrebu, i to ne neko, nego predsjednik i premijer kažu da je Pavelić heroj? Pa, grmilo bi godinama o tome. Ili da Merkel kaže da je Hitler branio Njemce? Problem je što mnogi Srbi Bosnu i Hercegovinu smatraju ‘svojom’, kao uostalom i Crnu Goru, ali nije sve Srbija zato što tu žive i Srbi. Srbi žive i u Torontu, pa ga ne prisvajaju. Žive i Albanci u Sjevernoj Makedoniji, Slovenci u Austriji, Mađari u Vojvodini… BiH je država, ima svoj jezik bosanski i svoj narod, kraljevina čiji su se sinovi borili protiv Turaka na Kosovu 1389. zajedno sa Srbima, ali ne kao Srbi, nego kao Bošnjani. I ta politika širenja nauštrb komšija jednom mora prestati, a pravi suživot i napredak će početi kad se države suoče sa svojom prošlošću, svaka od njih”.
“Lijepo je što Aleksandar Vučić danas dijeli vakcine, i hvala mu na tome, ali i Mladić je djeci dijelio čokoladu po Potočarima 1995. pa im pobio očeve”, kaže Satko Mujagić.
“Neka Vučić pokaže koliko je častan priznanjem genocida, izgradnjom muzeja genocida u Beogradu, to su potezi koje pravi državnik danas treba da povuče”.
Mujagić je rođen u Prijedoru 1972, a odrastao je u Kozarcu. Nakon napada na to mjesto u maju 1992, zatočen je u logor Omarska, a potom u Manjaču.
Logore Omarska, Trnopolje i Keraterm, službeno je 25. maja 1992. otvorio šef policije u Prijedoru Simo Drljača. Kroz Omarsku je do 21. avgusta 1992. prošlo više od tri hiljade civila, Hrvata i Bošnjaka s područja Prijedora i okoline. U neposrednoj blizini logora, pronađena je masovna grobnica s posmrtnim ostacima 456 žrtava, logoraša Omarske.
Manjača je zatvorena krajem 1992. zbog međunarodnog pritiska, ali je opet na neko vrijeme otvorena u oktobru 1995. Procjenjuje se da je između tri hiljade i osam hiljada ljudi prošlo kroz taj logor.
Mujagić nakon deportacije u Hrvatsku 1993. odlazi u Holandiju, gdje se godinu kasnije zaposlio u Službi za imigraciju pri Ministarstvu pravde Holandije. Od 2003. je redovni stručnjak Holandije u Šengenskim evaluacijskim misijama granica Šengena. Na Univerzitetu Amsterdam magistrirao je pravo 2006. Od 2015. živi u Briselu, gdje radi za Evropsku komisiju u odjelu za Šengenske evaluacije. Jedan je od vodećih evropskih stručnjaka za pitanja šengenskog režima.
Bivši logoraš je posjetio Jasenovac i prije i poslije rata, a njegove kćerke su obišle i Jasenovac i Omarsku. Kaže da im jedino nije jasno zašto u Omarskoj još nema muzeja, a u bivšem logoru Trnopolje čak stoji spomenik i spomen soba srpskim vojnicima.
“I danas sam zahvalan jednom Srbinu”
Da logore nisu “otkrili” britanski novinari 5. avgusta 1992, Satko kaže da ne bi još dugo izdržao.
U logoru Omarska, gdje je doveden sa ocem, bio je svjedok brojnih ubistava i premlaćivanja.
“Spavali smo na podu, imali obrok jednom dnevno, higijena je bila nikakva… tako da su se pojavile vaške, pa dizenterija. Krajem jula 1992. sam pretučen i isto veče obolio od dizenterije. Od izgladnjivanja nisam mogao da govorim i stojim... Nekih dana smo ležali kao sardine jer je bilo tijesno, a mjesto u logoru se “oslobađalo” ubijanjem. Pored mene i mog oca, bez kojeg ne bih preživio, jedan Kozarčanin je umro od dizenterije, a nije jedini… I ne vjerujem da bih tad izdržao da nije bilo novca koji nam preko jednog Srbina poslala majka. Našao sam ga poslije rata, popili smo rakiju i kafu zajedno, i danas sam mu zahvalan”, kaže Mujagić, čiji su svi članovi porodice, kao i skoro svi Kozarčani, prošli kroz logore.
Jezivi prizori iz logora koji su obišli svijet bili su i jedan od razloga formiranja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Jedan od najzaslužnijih za otkrivanje prijedorskih logora je novinar britanskog “Gardijana” Ed Vulijami, koji je u Hagu svjedočio na suđenjima Karadžiću i Mladiću.
U gimnaziji prvi put osjetio diskriminaciju
Satko Mujagić je u Prijedoru pohađao Gimnaziju “Esad Midžić” (danas “Sveti Sava”). Kaže da su odnosi među ljudima bili dobri, uprkos prvim tenzijama i širenju nacionalizma pred rat.
“Nije bilo puno razlike među učenicima, dugo nisam znao ko je Hrvat, a ko Srbin, niti me puno zanimalo. Ta izmiješanost religija i kultura je u Bosni odavno način života”.
Prisjeća se da ni profesori nisu pravili razliku, ali da se osjećao miris rata kako se primicala 1991, kada je maturirao.
“Oktobra 1989, prvi put sam osjetio da me neko gleda kroz prezime, bolje rečeno da sam diskriminisan zbog porijekla. I to od strane profesora. To je bilo baš u danima one čuvene ponovljene utakmice Zvezda-Milan… Dobio sam nižu ocjenu jer sam Mujagić…”
Samo tri godine kasnije, pet njegovih profesora je ubijeno samo zbog imena, neki u strašnim mukama, kao profesor matematike Crnkić, koji je tri dana hodao po logoru s rukama niz tijelo jer su mu polomili ključne kosti, i na kraju ga ubili, ispričao je Mujagić.
Bonus video:
