Stanje na Baniji, u Glini i okolnim selima danas je i teže nego prije godinu kada je to područje pogodio razoran zemljotres.
Tim riječima višegodišnja novinarka HRT-a Maja Sever opisuje trenutnu situaciju u središnjem dijelu Hrvatske, odnosno u Sislovačko-moslovačkoj županiji, koja je 29. decembra 2020. godine bila epicentar razornog zemljotresa.
Od siline 6,2 po Rihterovoj skali jakog zemljotresa mnoge kuće su sravnjene sa zemljom, poginulo je sedam osoba, a najmlađa je imala 13 godina.
Godinu kasnije proces obnove u mnogim mjestima još nije ni započeo, a što je možda još gore - ljudi gube nadu da će se nešto ubrzo promijeniti.
”Taj potres je bio strašan i ljudi su poginuli, uništena su cijela sela, ali prije godinu dana postojala je nada da će se obnoviti, tada je na to područje stizalo mnogo ljudi i mnogo pomoći i zaista je postojala vjera da neće biti zaboravljeni. Godinu dana kasnije svjedočimo da jesu zaboravljeni. Nema neke sistemske obnove, Majske Poljane još uvijek nemaju uličnu rasvjetu, ljudi žive u kontejnerima...”, kaže Maja Sever za “Vijesti”.
Nastala kao privremeni domovi za one koji su u zemljotresu ostali bez krova nad glavom, takozvana kontejnerska naselja su više od godinu smještaj za stotine ljudi.
”Ljudi su uglavnom nezadovoljni, teško je živjeti u kontejneru, a mnogi od njih prisiljeni su tako živjeti. Nema nada, osjećaju se napušteno i zaboravljeno”, navodi novinarka.
Njene riječi potvrđuje i Josip Zitek, jedan od stanovnika kontejnerskog naselja, koje je samo u Petrinji dom za 400 ljudi.
”Svaki kontejner ima svoju priču… Neko se razboli, hladno je, u nekim kontejnerima voda curi, negdje ne radi grijač, zima je za spavanje… Dom je dom, znate”, kaže Zitek, te ističe da je posebno tokom ljeta bilo teško boraviti u kućama napravljenim od željeza.
On je razočaran što se nakon toliko vremena nije počelo sa obnovom kuća i zgrada, te da ne zna kada će se vratititi u sopstveni dom.
”Puno ljudi je ostalo bez nade… Meni ne smeta ništa, imam svoju penziju i ja ću živjeti gdje god bilo, mogu u jednoj sobici biti…”, skromno govori Zitek.
U cijeloj županiji najgore stanje je možda u Petrinji. Grad od oko 25 hiljada stanovnika se i prije zemljotresa kotirao kao najsiromašnija opština u Hrvatskoj, iako je od Zagreba udaljen sat vremena vožnje. Ulice grada u samom gradskom jezgru izgledaju sablasno. Mnoge zgrade su i dalje u ruševinama, a tišina nadjačava tek rijetke prolaznike.
Zato je budućnost prije svega mladih u ovom kraju neizvjesna. Podaci sa popisa od prošle godine pokazuje da se tokom prethodne decenije broj stanovnika u ovoj regiji smanjio za gotovo 20 odsto.
Studentkinja iz ovog grada Leda Kaudinović kaže da se ovog mjesta svi sjete na godišnjicu zemljotresa, a da su tokom ostatka godine zaboravljeni.
”Generalno, većina ljudi koje ja znam, koji su izgubili domove, su nekud otišli i ostali tamo... Iz unutrašnje perspektive nema tu ni sreće, ni veselja, niti tople ljudske priče, mi smo samo tu, čekamo, a ne znamo šta”, kaže Kaudinović.
Ona dodaje da se u samoj Petrinji jako toga malo uradilo na sanaciji štete, te da gotovo nijedna kuća nije obnovljena.
Veliki udarac za ovaj kraj i grad Zagreb, koji je prethodno takođe stradao od zemljotresa, predstavlja odluka koja je stigla na adresu Vlade Hrvatske od Evropske komisije, kojom je predviđeno da se neće produžiti rok za korišćenje novca predviđenog za obnovu iz Fonda solidarnosti EU, te će gotovo sigurno dio od oko 680 miliona eura biti vraćen.
Prema informacijama Jutarnjeg lista od ovog novca na konkretne planove obnove potrošeno je tek 2,3 odsto ukupnih sredstava.
Maja Sever, koja je jedna i od osnivačica organizacije “Ljudi za ljude”, kaže da su najviše posla u obnovi odradile upravo razne civilne i humanitarne organizacije, te privatni donatori i fondacije.
”Gradili su drvene kuće za smještaj ljudi, kako ne bi živjeli u kontejnerima, ili započeli konkretnu obnovu. Od sredstava iz EU ili neke organizovane obnove ovdje nema. Kako se troše sredstva iz fondova, zaista ne znam, ali mislim da to nitko na Baniji ne zna”, kaže Sever.
”Ovaj kraj ponovo je zaboravljen, kao što je bio i prije potresa. Uglavnom, tuga”, dodaje ona.
Leda Kaudinović se prisjetila dana kada se dogodio zemljotres. Kako kaže, treslo se do te mjere da se nije moglo hodati.
Bonus video:
