Da je bilo lustracije ne bi se vraćali kadrovi iz režima Slobodana Miloševića – ocena je koja se sve češće ponavlja u dijelu javnosti. Da li se, ipak, samo time može objasniti povratak nekadašnjih perjanica Miloševićevog režima na razne položaje, od Vlade preko medija, pa sve do bolnica?
"Ako je 5. oktobar bio neuspješan pokušaj revolucije, ovo je očito vrlo uspješan pokušaj restauracije", kaže novinar i profesor Dinko Gruhonjić.
Nekadašnji funkcioner JUL-a Milovan Bojić ostaće upamćen kao ministar zdravlja u vreme Miloševićevog režima koji je 2000. godine po zdravstvenim ustanovama, pred televizijskim kamerama, postrojavao ljekare i medicinsko osoblje. Nedavno je imenovan na predlog Ministarstva zdravlja za direktora Instituta za kardiovaskularne bolesti Dedinje, čiji je direktor bio i tokom devedesetih godina.
Milorad Vučelić, koji je bio generalni direktor Radio-televizije Srbije (RTS) u periodu u kom je taj medij ostao upamćen po huškanju građana na rat, te obmanjivanju javnosti, dakle u devedestim, imenovan je za vršioca dužnosti glavnog i odgovornog urednika dnevnog lista "Večernje novosti".
Premijerka Ana Brnabić, koja je na to mjesto došla kao ekspertski a ne stranački kadar, krajem juna je predlažući sastav svog kabineta u Vladu uvela i jedno od lica Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, Gorana Trivana, postavivši ga za ministra za zaštitu životne sredine.
No, možda najdrastičniji primjer stiže ovih dana kada ministar odbrane Aleksandar Vulin, takođe nekada jedan od najbližih saradnika Mirjane Marković, najavljuje da će general osuđen pred Haškim tribunalom Vladimir Lazarević predavati, tj. prenositi svoja iskustva na Vojnoj akademiji.
"Spram glavnih protagonista na političkoj sceni Vučelić i Bojić su potpuno logičan nastavak takve politike, tu ne treba imati nikakvih iluzija", kaže Gruhonjić objašnjavajući da nije ništa drugo ni očekivao nakon izbora 2012. godine i povratka na vlast nekadašnjih radikala Vojislava Šešelja – Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića, a Miloševićev socijalista Ivice Dačiće još odranije.
Nakon odluke o imenovanju Bojića premijerka Ana Brnabić poručila je da razumije političke kontroverze, ali da se isto tako "pričalo da je u njegovo vreme od kardiovaskularnog instituta Dedinje napravljena jedna od najboljih evropskih bolnica". Dok je na pitanje novinara da li neko ko je osuđen za ratne zločine treba da predaje budućim oficirima, odgovorila da neće ulaziti u tu temu.
Kod ovakvih i sličnih imenovanja iznova se u dijelu javnosti javi žal za lustracijom koja, za razliku od istočnoevropskih zemalja nakon pada komunizma, u Srbiji poslije petooktobraske promjene režima nije sprovedena.
Tako recimo, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak, smatra da je "bilo lustracije, Aleksandar Vučić ne bi bio danas predsjednik i ne bi bio uopšte u politici, ne bi bio ni Tomislav Nikolić, niko od njih".
Međutim, aktuelno imenovanje kadrova Miloševićevog režima ne bi spriječio ni Zakon o lustraciji da je primjenjivan jer je na osnovu tog zakona, koji više ne važi, vrijeme za koje je nekome zbog kršenja ljudskih prava mogla biti uskraćena javna funkcija bilo ograničeno na pet godina.
Formalno-pravno sa stanovišta zakona imenovanje tih ljudi bi bilo moguće, kaže Vesna Rakić Vodinelić, profesorka prava u penziji i članica nekadašnje Komisiju za lustraciju koja nikada nije zaživjela.
"Ali sadržinski gledajući, da se politička scena kod nas drugačije razvijala, tj. da su se stvorili uslovi da se onemogući vraćanje onih istih ili u osnovi istih, koji su 90 godina huškali na rat, pozdravljali rat, gušili ljudska prava, krali izbore, dakle, da se desilo to što se nije desilo sa tim demokratskim razvojem Srbije, onda vjerujem da bez obzira na bilo koji zakon oni ne bi bili u prilici da te svoje funkcije zauzmu", ocenjuje Rakić Vodinelić.
Šta građani kažu o povratku starih kadrova, poput ovih najsvežijih imenovanja?
"To ne treba vezivati za režim, nije u pitanju režim nego je u pitanju moral i odgovornost za rezultate", smatra Slavka Nedeljković iz Beograda.
Za njenog sugrađanina Slobodana Đurđevića ovakva imenovanja su, pak, prst u oko.
"Ali šta vas čudi kad je Vulin tamo gdje je, kad su šoferi ministri, on je bar doktor. Mislim katastrofa, ali ajde bar je doktor", kaže Đurđević.
Slavka Nedeljković je protiv vraćanja ljudi na vodeće funkcije koji imaju bilo kakvu mrlju koja je dokazana. Ona misli da treba da se bave svojom strukom.
Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, u javnosti poznatiji kao Zakon o lustraciji, koji je spadao u mekše lustracijske zakone na snagu je stupio 2003. a prestao da važi 2013. godine bez da je bio primjenjivan.
Formalno pravno gledano zbog toga što Komisija nikada nije imala potpuni sastav jer tadašnja opozicija, stranke Miloševićevog režima, nijesu delegirale jednog člana u tu komisiju. Ali suštinski razlog je ležao u tome što nije bilo političke volje, kaže profesorka Vesna Rakić Vodinelić.
"Što nije bilo mogućnosti otvaranja dosijea političkih i tajnih policija. Znate da je uredba važila neko vrijeme, a onda je Ustavni sud stvaio van snage zato što je bila uredba a nije bio zakon, a zakon o otvaranju dosijea nikad nije bio donesen. I ono što je u samoj srži stvari, u vrijeme kada je Zakon o lustraciji donesen i dok je važio tadašnja politička elita, bez obzira što je na drugoj strani od sadašnje, i veći broj građana nikad to nisu suštinski podržavali", navodi Rakić Vodinelić.
"Lustracija se još shvata kao odmazda"
No, da lustracija može biti uspješna kad postoji volja za njeno sprovođenje pokazuje primjer iz Istočne Njemačke gde je, kaže profesorka Rakić Vodinelić, ova mera najdosljednije sprovedena.
"To se osjeća i dan-danas. Ali to je tamo bilo moguće zbog toga što su oni mogli da zamijene dosta veliki dio, recimo, sudijskog kadra, znači ne samo usko političkog, čak i nastavnika u školama i na univerzitetima jer se tu govori istim jezikom. Imali su neku vrstu 'rezervoara' u zapadnom dijelu Njemačke", objašnjava Rakić Vodinelić.
I pored toga što se prethodni pokušaj neslavno završio, glasovi koji prizivaju lustraciju ipak nisu potpuno utihnuli. No, profesorka Vesna Rakić Vodinelić primjećuje.
"Ja se bojim da se lustracija kod nas još shvata kao odmazda a ne kao jedna pravna mjera preventivnog karaktera koja podrazumijeva vođenje određenog postupka i utvrđivanje povrede ljudskih prava i onda tek na osnovu toga izricanje jedne individulane zabrane za svakog čiji se slučaj ispituje da određeno vrijeme ne smije biti na javnim funkcijama", zaključuje Rakić Vodinelić.
U međuvremenu, ne samo da se kadrovi bivšeg režima vraćaju nego dolazi i do prevrednovanja tekovina petooktobarskih promjena. Tako se sve češće krivci iz redova vlasti 90-ih za sunovrat zemlje proglašavaju žrtvama, demokratski potencijal promjena naziva nasilnom smjenom vlasti i slično.
Sjećajući se svojih i očekivanja mnogih građana iz 2000. godine Beograđanin Slobodan Đurđević sumira krajnji rezultat.
"Da bismo doživjeli jedan veliki šamar 5. oktobra, u stvari 6. oktobra koji je preskočen u kalendaru, i da bi sada, 17 godina poslije toga, kao jedan bumerang se to sve vratilo nazad. I da su nas u međuvremenu, oni za koje smo izlazili na ulice, prodali", rekao je Đurđević u izjavi za RSE.
Da li zato što nije bilo lustracije, tek na ključnim pozicijama u državi su upravo ljudi koji su vodili državnu politiku i u režimu Slobodana Miloševića.
Danas su oni reprezenti drugačije politike ali i izloženi, u malo preostalih nezavisnih medija, proveravanju koliko su se udaljili od svojih nekadašnjih pozicija.
Bonus video:
