Narativ po kojem je Njemačka svojim preuranjenim priznanjem Hrvatske i Slovenije kriva za rat u Bosni i Hercegovini (BiH), pa čak i raspad Jugoslavije, i dalje opstaje u nekim krugovima. To je potvrdila i jedna rasprava održana u Minhenu.
"Već i sama činjenica da mi o priznanju Slovenije i Hrvatske od strane Njemačke raspravljamo i više od trideset godina nakon tog događaja, pokazuje da nešto s tim događajem nije bilo u redu", rekao je u svom završnom izlaganju Johanes Hajndl, bivši diplomata i službenik njemačke ambasade u Beogradu u periodu od 1989. do 1991.
To je bila samo jedna od teza izrečenih na okruglom stolu pod nazivom "Njemačka spoljna politika i raspad Jugoslavije 1991." koja je, u organizaciji njemačkog Društva za jugoistočnu Evropu i Fondacije Fridrih Nauman održana ovog utorka 2. maja u Minhenu.
Ona pokazuje u kolikoj mjeri je još uvijek duboko usađeno nepovjerenje prema tom potezu njemačkog političkog vrha krajem 1991.
"Površne ocjene"
Voditelj rasprave i dobar poznavalac prilika u jugoistočnoj Evropi, novinar i autor Mihael Martens, u uvodu je ukazao na to s kakvim se sve tezama svjetska javnost suočavala posljednjih tridesetak godina kada je u pitanju uloga Njemačke u procesu raspada Jugoslavije – poput, kaže, one američkog komentatora društvenih zbivanja Noama Čomskog koji je u priznanju Slovenije i Hrvatske vidio nastavak saradnje nacističke Njemačke i ustaške Hrvatske.
Da je njemačko priznanje Hrvatske i Slovenije uzrokovalo rat vjerovao je (neko vrijeme) i tadašnji ministar spoljnih poslova SAD Voren Kristofer.
No, takve, kako se čulo u Minhenu, površne ocjene, ubrzo su oborene mnogim naučnim radovima.
"Danas više niko ozbiljan ne postavlja takve teze", rekao je Martens.
To je, kako je rečeno, potvrđeno i u prvim radovima koji su kao izvore koristili materijale njemačkog Ministarstva spoljnih poslova koji su odnedavno dostupni javnosti, a između ostalog i jedno istraživanje samog Martensa iz januara prošle godine.
Rat u BiH se pripremao mnogo ranije
Na početku rasprave u Minhenu, austrijski autor i novinar Norbert Mapes-Nidik ublažio je tezu koju je iznio u svojoj nedavno objavljenoj knjizi "Rat u Evropi: raspad Jugoslavije i preopterećeni kontinent", po kojoj je priznanje Hrvatske od strane Njemačke krajem 1991. ubrzalo početak rata u Bosni i Hercegovini.
"Priznanje Hrvatske i Slovenije je rukovodstvo u BiH satjeralo u ćošak i ono je bilo primorano da donese odluku o samostalnosti", rekao je Mapes-Nidik i zaključio da tadašnji ministar spoljnih poslova Njemačke i svojevrsni "motor" procesa priznavanja Hrvatske i Slovenije, Hans-Ditrih Genšer, "uopšte nije mislio na Bosnu i Hercegovinu".
Ipak, u toku rasprave učesnici su se složili da se rat u Bosni i Hercegovini pripremao mnogo prije nego što je Njemačka 23. decembra 1991. priznala Sloveniju i Hrvatsku.
"Signali da dolazi do rata bili su mnogo ranije prisutni. Rašković i Karadžić su i prije otvoreno govorili o spajanju srpskih teritorija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dijelilo se oružje. Priznanje je vjerovatno spriječilo još gora ratna razaranja", rekla je učesnica u raspravi, istoričarka sa Univerziteta u Gracu Armina Galijaš.
Ona je podsjetila na okolnosti pod kojima je donijeta odluka o priznanju: "Treba imati na umu da je u trenutku kada je donesena odluka bjesnio rat: Vukovar je bio uništen, Dubrovnik bombardovan. Nije se sjedjelo u konferencijskoj sali i razmišljalo kako ćemo dalje. Bjesnio je rat", naglasila je Galijaš.
Njemačka nije nastupala izdvojeno
Istoričarka s Univerziteta u Minhenu Mari-Žanin Čalić jedina je među okupljenima kritikovala njemačku predvodničku ulogu kada je u pitanju priznanje Hrvatske i Slovenije.
Ona smatra da je priznanje tih dvaju republika SFR Jugoslavije u tom trenutku "onemogućilo neke mehanizme mogućeg kasnijeg pritiska na ratne strane".
Martens je s druge strane ukazao da se ipak nije radilo o nekakvom "soliranju" Njemačke, spominjući činjenicu da su sve zemlje tadašnje Evropske zajednice bile za priznanje Hrvatske i Slovenije. Jedini grijeh Njemačke je, smatra, bio taj što je taj potez izvršila tri nedjelje prije dogovorenog datuma.
Oko samog čina priznanja nije bilo sumnje: za to se još u septembru 1991. zalagao i Lord Karington koji je predvodio mirovne pregovore Evropske zajednice.
Njemačko isticanje u jugoslovenskoj krizi Mihael Martens obrazlaže geografskom blizinom i povezanošću kroz mnoge državljane Jugoslavije koji su živjeli i žive u Njemačkoj, za razliku od Francuske ili Velike Britanije.
Profesionalni diplomata Johanes Hajndl uzeo je svoju struku u zaštitu zbog eventualnih propusta počinjenih tokom jugoslovenske krize.
"Diplomatija je bila nemoćna i našla se pred zadatkom koji je prerastao njene mogućnosti", rekao je Hajndl.
"Asimetrični konflikti nisu bili na listi specijalnosti zapadnih diplomatija koje su godinama bile usredsređene na hladnoratovsku podjelu", zaključio je.
Bonus video:
