Kosovo sve vrijeme ide u pravcu kao da će da ga riješi neka Dora Bakojani, činovnik sa nacionalnim bekgraundom poput Ahtisarija. Tako je makar zvučao Aleksandar Vučić na najagresivnijoj konferenciji za štampu na kojoj je pričao o mogućnosti radikalnih mjera – eventualnom izlasku iz Savjeta Evrope, ili ulasku u Briks, gdje su ga zvali, itd.
Da li je onda Srbija opet na prekretnici? Ili je došlo vrijeme da se vidi na koju će stranu konačno da krenu naprednjaci oko kojih su se 2012. prvi put u istoriji ujedinili „bijeli listići“ i „slavski krug dvojke“?
Deset godina nije mali period da se podvuče crta. Gdje je Vučićeva? I kako je od miljenika Angele Merkel, koja je posljednju posjetu imala u Beogradu, postao neprijatelj nove njemačke vlade, bez ozbiljnih kontakata i sa nasljednikom u Angelinoj stranci Fridrihom Mercom. Kako su najveći promoteri kosovske nezavisnosti od Amerikanaca postali Njemci? I da li sa Kristoferom Hilom, nezvaničnim ambasadorom SAD za Balkan, ima specijalne odnose ili ni jedan ni drugi nisu do kraja iskreni, pošto je Vučić ipak stasao uz Šešelja, a Hil uz Holbruka, koji je vodio politiku “zagrli neprijatelja”, kao nekad Regan Gorbačova.
Problem sa Kosovom je strateški. Tu postoje samo dva rješenja. Đinđićevo – podjela Kosova, uz ekonomske reparacije, i Koštuničino – zamrznuti konflikt. Oba logična za njihove ideološke poglede koji su i blokirali 5. oktobar. Tadić je htio nešto između, četiri stuba ka spolja, i dva (i Đinđićev i Koštuničin) unutra, iako je to imalo logiku poslije Mastrihta i Svjetske ekonomske krize, jer ni EU ni Zapad nisu imali šta da ponude. Vučić i Nikolić došli su na vlast poslije 20 godina u opoziciji, ne računajući ono malo u sjenci Miloševića. Briselski sporazum potpisan je odmah po dolasku na vlast, i od tada traje taj proces, dakle u neku ruku Đinđićev, ekonomske reparacije i podjela. Sa Njemačkom iza toga.
Kako je došlo do te nagle promjene? Od Angele do Dore?
Da li je Hladni rat krenuo, samo u obrnutom pravcu, od Minhenske konferencije 2007. da bi se Zid podigao napadom na Ukrajinu 2022?
Za nas to znači da politika četiri stuba više ne postoji.
Upravo ono što se desilo Miloševiću nakon što se vratio iz Njujorka gdje je učio fraze kako bi fascinirao Rokfelera, kako je pričala Borka Vučić. Krenuo je ukidanjem autonomije u Vojvodini i na Kosovu. Gazimestanom. Sankcije Sloveniji, poslije i RS, oko toga da mi nikome nismo uvodili sankcije.
I onda potez koji mijenja sve!
Odbijanje konfederacije u Hagu. Rat.
Pa njegov kraj u Hagu.
Putina danas mnogi porede s Miloševićem, iako je to neozbiljno.
Putin je, prije svega, pobjeđivao 20 godina. Koliko god se mijenjala retorika, i koliko god je rusko društvo gurao u diktaturu, poslije vijekova iste, on je brutalno ostvarivao svoju politiku. Čečenija, Gruzija, Sirija… Na kraju mu je prošao i Krim.
Kao i svi vladari koji su dugo na vlasti udara na Ukrajinu.
Tri dana, tako su mu rekli.
I? Dvije godine kasnije Prigožin se zaustavlja pred Moskvom? Obavještajni propust u centru Moskve. Ide u Sjevernu Koreju da moli za oružje. Pored kineskog lidera djeluje kao lider zemlje Trećeg svijeta. Milioni stručnjaka sele mu se u Srbiju i druge zemlje. Ne može da pobijedi u Ukrajini, sve i da uzme Odesu, Kijev više nikako, sa neprijateljskim stanovništvom koje je prije samo nekoliko godina glasalo za njegovog kandidata. NATO protiv koga je sve pokrenuo dobio je na sjevernoj granici, Finska.
Najpacifističkija Švedska poslije 200 godina prekinula svoju neutralnost.
Samo smo se mi pravili mrtvi. I vjerovali da je to fenomenalna politika.
Kao poslije pada Berlinskog zida.
Iznenadna šansa za priključenje EU, nije bila želja aktuelnih vlasti. Da ne kažem zato su i dovedeni iz Evrope, koja je ipak shvatila poslije Ukrajine da mora da zaokruži svoj kontinent. Holandska blokada više ne postoji. Rama je modernizovao Albaniju, Sjeverna Makedonija je promenila ime, u Crnoj Gori je ostalo da se pohapsi nekoliko ljudi. Ostaju samo Srbi s obje strane Drine. Sluđeni kao i uvijek.
Zapad ili Istok? Svoj kontinent. Ili neki daleko koji ne postoji.
Velika Srpska, umkesto Velike Srbije.
Jedan klub, jedan vođa, jedan (srpski) svijet.
Da li je to budućnost Srbije sa sve Zlatiborom kao glavnim gradom zamišljenog Srpskog svijeta kako ga je zamislio Vulin.
Da li mi imamo alternative? I da ih hoćemo? Ni Milošević nije vjerovao u Savez Rusije, Bjelorusije i Jugoslavije, mislim čak ni Mira, pošto su nas i tada od toga djelile NATO granice, danas pojačane antiruskim narativom. Pisao sam o susretu s ministrom spoljnih poslova Indije koji je pred 22 novinara iz Evrope na pitanje o Briksu jasno rekao da je budućnost svijeta Kvad (SAD, Japan, Australija i Indija).
Ekonomskog razvoja nema u tehnološkom dobu bez tehnologije.
A tehnologija je na Zapadu, ili kako su nastavili otvoreni Indijci – kod Engleza s parama, kako zovu Amerikance. Za to vrijeme Srbija se ljuti na Doru Bakojani, sestru grčkog premijera, iako je samo Grčka bila uzdržana. Španija, Rumunija, Slovačka bile su za, pošto je naš predsjednik prihvatio Ohridski sporazum, koji nije potpisao, ali ga implementira. Niko ne implementira nešto što ne postoji.
Izlazak iz Savjeta Evrope bio bi samoubilački čin. Ekonomski 27. mart.
Šta ako Kosovo uđe u UN? Da li ćemo da izađemo i odatle, iako se cijela srpska politika svela na halu na Ist riveru koju više niko i ne poštuje?
Za Kosovo sve vrijeme postoje samo dva plana, Đinđićev, podjela uz ekonomske reparacije, i Koštuničin, zamrznuti konflikt. Vučić je krenuo na prvi, a priželjkuje drugi
Naljutimo se na svijet. Sačekamo Trampa kao spasioca, iako on jedino može da nas isplati. Kao sa zgradama Generalštaba.
Džon Jovanović napustio je Beograd prije nego što je u njemu počeo da radi.
Uvijek treba paziti šta je ono što želiš.
To je srpski problem od raspada Jugoslavije. Neshvatanje procesa.
Hrvati su pevali “Danke Dojčland, više nismo sami”, što, i lingvistički, znači da su do tada bili sami. Rusija ih je priznala prije SAD, što je ovde izbrisano iz memorije nacionalista na jako čudan način. Mihael Martens došao je do dokumenata koji pokazuju da Njemačka nije bila za raspad Jugoslavije, dok se sama ujedinjavala, i to jako dugo. Zeleni tepih za Tuđmana, i sva druga dovijanja.
Jedna zemlja, ipak, jeste. I to je logično bila – Austrija.
Ne zbog osvete za Gavrila Principa, ili ostalih zavjera iz zavjereničkih udžbenika iz istorije, već ekonomskih razloga, i svih onih Alpe-Adria koje su kasnije nastale.
A zašto? Pa zato što ovde postoji samo jedan narod koji misli da može da promijeni istoriju, iako to niko ne može. Čak ni Dora u crtanom filmu u kojem ćemo na kraju da završimo.
Kuda ide Srbija? - Velike Priče (velikeprice.com)
Bonus video:
