Rezolucija im je poslužila da još jednom gotovo cijeli svijet predstave kao neprijatelje i da kažu, poput ljute djece: Evo vidite, mi bismo htjeli da se družimo, ali oni neće s nama. Iako je situacija posve obrnuta, kaže u intervjuu za novine “Nova” predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Dragan Mioković, govoreći o Svesrpskom saboru u Beogradu, koji su organizovali Aleksandar Vučić i Milorad Dodik.
Rekao je i šta misli o Dodikovim “prijetnjama” o otcjepljenju Republike Srpske, a govorio je i o patrijarhu Porfiriju i očiglednoj podršci koju daje vlastima u Beogradu i Banjaluci.
“Po ovom što sam dosad vidio da radi, daleko od toga da me se dojmio, a u više navrata me i razočarao”, kaže Mioković.
Govorili ste o tome da niste dobili pozivnicu za Prvi svesrpski sabor, koji je protekle subote održan u Beogradu. Pretpostavljam da ste ispratili. Kako vam je kao posmatraču sve to izgledalo?
Bilo je onako kako sam pretpostavljao. Još jedan performans političkih lidera Republike Srpske i Srbije, prije svega Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, s ciljem učvršćivanja njihovih pozicija na vlasti. Oni raznim strategijama, izvrćući činjenice i sam smisao politike, pokušavaju stvoriti situaciju u kojoj je srpski narod tu zbog njih, a ne da su oni na vlasti zbog tog naroda, kako bi trebalo biti. Ništa nije usvojeno što bi poboljšalo međuetničke i međudržavne odnose u regiji, ništa nije usvojeno što bi poboljšalo kvalitet života samih Srba. Naprotiv, nekim zaključcima tone se dublje u glib nacionalizma, zahvaljujući kojem su Srbi stradali, zavadili se, izolovali se i osiromašili. Iskreno duboko žalim što je to tako, znajući kakve su sve potencijale i sami Srbi i Srbija, ali i svi mi u regionu imali da budemo među najnaprednijim narodima i zemljama svijeta, ali vjerujem da još nije kasno da ih iskoristimo.
Zvanični povod za organizovanje ovog sabora jeste usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN. Šta je prema vašem mišljenju pravi razlog, a šta je cilj Aleksandra Vučića i Milorada Dodika?
Cilj je ekstremni izolacionizam Srba sa stvaranjem privida njihove tobožnje želje da prema svima budu otvoreni, ali ne mogu jer drugi ne žele da sa Srbima imaju bilo šta. Dakle, time Srbiju i Srbe vode u izolaciju, unutar koje samo pomenuti političari i njihova ideologija ima neograničenu vlast i mogućnost crpljenja svih mogućih resursa za njihovu korist. Kao što znamo, svi autokratski režimi posluju na isti način i ako se udružuju, udružuju se međusobno, nikad s liberalnim i progresivnim dijelom svijeta. Rezolucija im je poslužila da još jednom gotovo cijeli svijet predstave kao neprijatelje i da kažu, poput ljute djece: Evo vidite, mi bismo htjeli da se družimo, ali oni neće s nama. Iako je situacija posve obrnuta, Rezolucija je upravo političkim liderima Srba otvorila mogućnost da skinu sve balaste prošlosti i da se uključe u progresivne civilizacijske tokove.
Da li mislite da će Dodik išta uraditi po pitanju „mirnog razdruživanja“ Republike Srpske i BiH?
Neće uraditi ništa. Lično mislim, kad bi mu iz Federacije BiH bilo ko izišao u susret, da bi Dodik bio zatečen i da bi tražio način kako da se njegova ponuda zaboravi. Naravno, niko mu neće izaći u susret, jer su to političke ideje u rangu distopije. Republika Srpska ne može biti samostalna država, ona nema ni istorijski ni geostrateški ni geopolitički, a da ne govorimo ekonomski potencijal za takvo nešto. Ako ćemo pravo, ne vjerujem da bi i sam narod u RS bio za opciju razdruživanja, jer je vrlo dobro svjestan da mirnog razdruživanja ne može biti te da bi takvi pokušaji lako doveli do sukoba. Nekakvu nezavisnu Republiku Srpsku čak ni sama Srbija ne bi priznala. Ono što se lako zaboravlja u ovoj cijeloj priči jeste činjenica da su Bošnjaci, Srbi i Hrvati konstitutivni na cijeloj teritoriji BiH. U Republici Srpskoj čak da ne živi nijedan Bošnjak ili Hrvat, a živi ih dosta, čak i da su svi Srbi za razdruženje, a nije ih dosta, ona se ne bi mogla otcijepiti sve dok ijedan Bošnjak, Hrvat ili Srbin smatraju da to narušava konstitutivnost njegovog naroda. Dakle, ime Republike Srpske zbunjuje jer deluje kao da Srbi imaju nekakav monopol nad tom teritorijom, ali to nije tako – ona je, politički, pravno, pa ako ćete i kulturno i istorijski jednako i bošnjačka i hrvatska koliko i srpska, baš kao što je Federacija srpska u mjeri koliko je bošnjačka i hrvatska. No, nema sumnje da treba biti oprezan i prati se pažljivo šta on radi, jer on je u nezavidnoj situaciji, a ljudi u takvim situacijama nerijetko su spremni na sve. Ali, ako bilo šta pokuša što ugrožava cjelovitost BiH i mir, biće u najkraćem roku riješen.
Stiče se utisak da je fokus s Kosova, koji dugo vlastima u Srbiji služi za podizanje tenzija u društvu, ali i rejtinga Aleksandra Vučića, prebačen na Republiku Srpsku. Da li i vama tako izgleda?
Mislim da je tom utisku doprinela trenutna situacija i Rezolucija o Srebrenici. Nikad se neće desiti, čak i kad Srbija prizna nezavisnost Kosova, da fokus srpske nacionalističke politike bude maknut s Kosova na neku drugu teritoriju. Da Šumadija proglasi nezavisnost, fokus bi opet bio više na Kosovu. Jer Kosovo je mit, simbol, retoričko sredstvo, sredstvo homogenizacije birača, itd. No, nema sumnje da Vučiću godi da par dana u godini ne mora odgovarati na sve vidljivije neuspjehe njegove politike u vezi s Kosovom, prije svega na one koji se tiču života Srba na Kosovu, jer dosad su Srbi mogli biti itekako integrisana zajednica u novonastalu državu i živjeti bolje nego što žive pod navodnom zaštitom Srbije. Takođe, i Dodiku godi da stvara privid da Republika Srpska u očima Srba ima status Kosova, ali to je nemoguće.
Kao Srbin koji živi u BiH i obavlja veoma važnu funkciju u toj državi, kako vam izgleda odnos Beograda prema srpskim građanima koji žive u bivšim republikama Jugoslavije?
Beograd je veliki grad, nerijetko otvorenih ruku prema svima, ma kakvih svjetonazora bili, radije bih govorio o tome kakav je odnos vlasti u Srbiji prema Srbima. Još od početka osamdesetih, ni nepunu godinu nakon Titove smrti, mogli su se čuti glasniji povici o tome da je Srbija zemlja svih Srba u Jugoslaviji. Pokušaj da se to ratom ostvari uticao je na to da Srbija jednim dijelom to i postigne i to na način da su Srbi morali bježati u Srbiju s povlačenjem srpske vojske iz drugih republika i s Kosova. I to je bilo nesretno, tragično iskustvo kako za druge, tako i za same Srbe. Srbija se i danas tako ponaša što svojom politikom druge zemlje prazni od Srba, umjesto da utiče na afirmaciju njihovog života u drugim zemljama i da stvara sliku Srbina kao dobrog radnika, umjetnika, sportiste, naučnika, komšije, da im je svaka zemlja u kojoj žive matična i da učestvuju u njenoj izgradnji kao u izgradnji vlastite kuće.
A kako izgleda život Srba u BiH?
Život u BiH je težak svima podjednako. Međutim, za težinu tog života nisu svi podjednako krivi, niti svi jednako rade da se kvalitet tog života poboljša. Evo vam samo jedan primer, da ne idem duboko u prošlost. Bosni i Hercegovini pripada 1,8 milijardi evra iz EU plana rasta za Zapadni Balkan. Da bi prvi dio tih sredstava bio uplaćen u državni budžet, taj budžet treba biti usvojen, a to blokira politika koju personifikuje Milorad Dodik. Znate li šta ti novci znače svima pa tako i Srbima? Prije svega znače ostanak, a Dodikova politika čini da nas svih, pa tako i Srba, ima sve manje u BiH.
Na posletku, veliku ulogu u cijeloj priči oko sabora i „sabiranja Srba“ imao je patrijarh Porfirije. Kako gledate na ovakvu njegovu ulogu? Da li se on svrstao na stranu aktuelne vlasti u Beogradu?
Ja ne sumnjam da je Srpsku pravoslavnu crkvu jako teško izvući iz ralja politike, ali moram priznati da sam od patrijarha Porfirija imao veća očekivanja. On, ako i nije mogao uticati na promjenu srpske politike prema drugima, mogao je više ukazati na licemjerstvo te politike prema Srbima, prema njegovoj pastvi. Ako i nije mogao uticati da se Rezolucija o Srebrenici prihvati među Srbima, mogao je barem reći pravoslavnim hrišćanima kako je, ako ništa drugo, hrišćanska i ljudska dužnost omogućiti svakome da bude dostojanstveno sahranjen. U tom smislu, mogao je, a može i sad, pozvati vjernike ako znaju da kažu, makar i anonimnom dojavom, gdje su ratne masovne i individualne grobnice. Učinio bi mnogo i za Srbe, a pogotovo za porodice koje i danas tragaju za kostima najmilijih. Po ovom što sam dosad vidio da radi, daleko od toga da me se dojmio, a u više navrata me i razočarao.
Bonus video:
