Lijep san o evropskoj Turskoj se raspao - kao mjehur od sapunice. Ne pomažu tu nikakvi dugotrajni pristupni pregovori, smatra Bernd Rigert.
Austrijski kancelar Kern govori samo ono što je odavno jasno svim odgovornim političarima i u centrali EU u Briselu: Pristupne pregovore sa Turskom treba okončati. Oni su vjerovatno još od početka 2005. godine bili osuđeni na propast. Predsjednik Evropske komisije Žan Klod Junker makar kaže - Turska još dugo neće biti spremna za članstvo u Uniji.
Prije 11 godina zemlje članice EU još su imale nadu da bi premijer Erdogan, u to doba prijateljski nastrojen prema Evropi, za desetak godina mogao u EU da odvede većinski muslimansku Tursku - kao modernu demokratiju u ekonomskom usponu. Njegov još tada izneseni kredo - da će Turska jednog dana dominirati EU - prosto je ignorisan.
Više nema nade u napredak
Nade sada više nema. Redžep Tajip Erdogan se od reformiste pretvorio u autokratskog predsjednika, koji potkopava pravnu državu, ograničava slobodu govora i slobodu medija i odnedavno sa proglašenjem vanrednog stanja priprema konačnu promjenu turskog političkog sistema u predsjednički režim. Njegova najava o društvenom "čišćenju" daje povoda da slutimo najgore. Erdogan i država, koju je on stvorio, istinski nijesu spremni za pristup EU. On zapravo više nema volje za pristup Uniji. Još mnogo prije neuspjelog puča predsjednik je 2014. godine rekao da je njemu "svejedno" da li će EU primiti Tursku ili ne. Tada je upravo uz pomoć uslužnog pravosuđa sproveo hapšenja nepodobnih novinara. A poruka Evropsoj uniji je glasila - Ne miješajte se, evropske vrijednosti me se ne tiču.
Evropska unija se ipak grčevito držala jednom donesenog zaključka: nastaviti pregovore o pristupu Uniji sa otvorenim ishodom. Zašto zapravo, kada svako zna, da oni nikada neće voditi prijemu u Uniju? Ne bi li bilo iskrenije, kako to traži austrijski kancelar, da se to rasčisti?
EU nije spremna za prijem novih članica
Proširenje naravno podrazumijeva uvijek obje strane. Iskreno bi takođe bilo reći da Unija danas nije u situaciji da primi Tursku: ekonomski i institucionalno bi ona bila preopterećena. Ali i spremnost u brojnim članicama Unije da se primi 80 miliona ljudi, koji dolaze iz drugačijeg kulturnog kruga, je veoma ograničena. U Njemačkoj je konzervativna partijska baza kancelarkine CDU striktno protiv punogpravnog članstva Turske.
Predsjednik Erdogan se sam žalio na Evropljane koji ne žele Turke samo zato što su muslimani. U tome sigurno ima nešto istine. Prije svega skeptični građani EU ne bi željeli Turke, koji kao Erdogan, islam vide kao nadmoćniju ideologiju i s prezrenjem govore o EU kao "hrišćanskom klubu".
Prijem Turske u EU morao bi biti ratifikovan u svakoj državi članici, u nekima poslije referenduma
Prijem Turske u EU morao bi biti ratifikovan u svakoj državi članici, u nekima poslije referenduma. Tu ionako postoji malo izgleda za pozitivan odgovor. Dakle krajnje je vrijeme da se obje strane dogovore oko novog cilja razgovora. Pojačana ekonomska saradnja i partnerstvo na polju bezbjednosti s ciljem zaštite od terorizma su teme u kojima obje strane imaju najveće interese.
Kipar je bio i ostao prepreka
Činjenica je da se pristupni pregovori već godinama više ne vode. Oni zapravo nikada nijesu zaista počeli. Razlog: Turska uporno odbija da prizna Kipar, članicu EU. Turska je sjeverni dio ostrva okupirala, i time krši međunarodno pravo. Svi pokušaji da se riješi ovaj problem su do sada propali zbog turskog otpora. Malo je vjerovatno da bi nacionalistički orijentisani predsjednik Erdogan ovdje mogao promijeniti kurs. Već samo zbog toga, pregovori o članstvu imaju malo smisla.
Formalno sahranjivanje pristupnih pregovora zahtjeva jedan vjerovatno teško dostižan zaključak šefova država i vlada EU. Izgledi Turske za prijem u EU su mrtvi već odavno. Lijep san o evropskoj Turskoj se raspao - kao mjehur od sapunice.
Bonus video:
