U godišnjem obraćanju naciji Putin nije izgovorio Erdoganovo ime, ali je nakon govora jasno da od nekadašnjeg prijateljstva između ruskog i turskog predsjednika nije ostalo ništa, smatra Ingo Mantojfel.
Čak i moćni predsjednici su samo ljudi. I oni, kao i svi, osjećaju bijes i ogorčenje, kada misle da su ih prijatelji izdali. Samo što predsjednici imaju veće mogućnosti da svoje razočarenje objelodane. U svakom slučaju, Vladimir Putin je svoje godišnje obraćanje pred državnim vrhom i pred uglednim predstavnicima ruskog društva iskoristio za javni raskid prijateljstva sa turskim predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoganom.
Kraj jednog prijateljstva
A prije nekoliko nedjelja Erdogan je posjetio Moskvu kako bi sa Putinom otvorio najveću džamiju u Rusiji. Obje strane hvalile su odlične bilateralne odnose, koji su se posljednjih godina stalno poboljšavali.
Međutim, poslije obaranja ruskog lovca bombardera SU-24 u pograničnom području između Sirije i Turske, Putinov svijet se okrenuo za 180 stepeni. Turska, i Erdogan lično, jesu novi Putinovi neprijatelji. Ruski predsjednik doduše nije naveo ime svog turskog kolege, ali je „vladajuću vrhušku“ optužio za saradnju sa teroristima. Obaranje ruskog aviona je označio kao ratni zločin za koji će se počinioci pokajati. Ne mareći za diplomatski takt, Putin je rekao da je Alah kaznio „vladajuću kliku u Turskoj“ jer im je oduzeo razum. Prevedeno sa ruskog to znači – prijateljstvu je definitivno došao kraj.
Putin je doduše isključio vojni odgovor Rusije na tursku politiku, ali je najavio dodatne kaznene mjere, bez njihovog bližeg određenja. Vjerovatno se može računati sa povlačenjem projekta izgradnje ruskog gasovoda do Turske, ali i izgradnje atomske centrale u Turskoj.
Više od srdžbe
Putinovi žestoki napadi sigurno nisu prouzrokovani samo njegovom ličnom srdžbom. Iza nove anti-turske retorike može se prepoznati jasna politička kalkulacija Kremlja. Cijela propaganda protiv Zapada, koja je nastala za vrijeme ukrajinske krize, sada može da se usredsredi na Tursku. To se odlično uklapa u rusku strategiju da probije izolaciju Zapada koalicijom protiv „Islamske države“, a da pri tome ne promijeni opsadni mentalitet Kremlja koji je potreban za očuvanje vlasti. Kremlj dodatno sije razdor u redovima NATO, pošto su se poslije napada u Parizu prije svega Francuska i Turska različito postavile prema sirijskom pitanju.
Naposletku, ne treba da se zaboravi da je rusko-tursko prijateljstvo posljednjih godina bilo istorijska anomalija. Snažno geopolitičko rivalstvo stotinama godina obilježavalo je rusko-osmanske odnose. Stoga bi trebalo očekivati da najnovije pogoršanje odnosa Rusije i Turske bude povratak na normalno stanje i da će ono potrajati.
Bonus video:
