1950-ih godina grupa djece Eskima odvedena je iz svojih porodica na Grenlandu kako bi bili prevaspitani i postali uzorni danski građani. Više od 60 godina kasnije od danske vlade traže da im se ispriča za eksperiment koji je nanio ogromnu štetu.
Helen Tiesen prisjetila se 1951. godine i lijepog ljetnog dana kada su se dva danska gospodina pojavila na vratima njihove kuće u Nuuku.
Sa njima je bio tumač, a ona i njena starija sestra pitale su se što oni tu rade. Rečeno im je da izađu vani, dok mama s njima razgovara.
"Pitali su mamu da li bi bila spremna da me pošalje u Dansku. Tamo bih naučila da pričam danski i dobila bih dobro obrazovanje. Rekli su da je to velika prilika za mene", prisjetila se. Iako ih je majka dva puta odbila, navaljivali su i govorili da se radi o samo šest mjeseci i prilici za svijetlu budućnost.
Danska je, naime, u to vrijeme odlučila da poboljša životne uslove na svojoj arktičkoj koloniji. Mnogi su i dalje živjeli od lova na foke, samo mali procenat je pričao Danski, a tuberkuloza je bila raširena bolest.
Najbolji način da se modernizuje ostrvo bio je stvaranje nove vrste Grenlanđana. Tako su barem odlučile danske vlasti pa su poslale telegrame sveštenicima i direktorima tražeći od njih da identifikuju inteligentnu djecu uzrasta od šest i 10 godina. Plan je bio da pošalju tu djecu u udomiteljske porodice u Danskoj gdje bi mogli da ih ponovo obrazuju kao male Dance.
Mnogi roditelji nisu htjeli da se odreknu svoje djece, ali na kraju popustila 21 porodica.
Helenein otac je umro od tuberkuloze tri mjeseca prije dolaska pomenutih muškaraca, a majka je ostala sama sa troje djece.
"Mama je čučnula i objasnila mi 'Ideš u Dansku'. Pitala sam šta je Danska', prisjetila se. U maju 1951. godine iz Nuuka je isplovio brod sa 22 djece.
Helen se prisjetila dolaska u Kopenhagen. Mislili su da vide planine, ali to su bila stabla koja su iz daljine ličina na planine. 'Nismo zapravo znali šta je to. Ali bilo je visoko i živo', priča.
Prije slanja u udomiteljske porodice, djeca su provela ljeto u kampu za odmor poznatom kao Fedgaarden. Barem su mislili da su u kampu, a kasnije se ispostavilo da su zapravo bili u karantinu. Postojao je, naime, strah, da možda boluju od nečeg zaraznog.
Helen je nedostajala majka i nije mogla da shvati zašto je poslana tako daleko. Dolazak djece bio je projekat toliko prestižan da ih je u kampu posjetila i danska kraljica. Na fotografijama sa kraljicom nijedno dijete nije se nasmijalo. Bilo je naravno srećnih trenutaka poput odlaska na plažu, ali kada bi naveče legli u krevet tiho su plakali.
'Osjećala sam se vrlo tužno i nesigurno', priča Helen.
Nakon boravka u kampu, djeca su smještena u udomiteljske porodice širom zemlje. U decembru 1951. godine jedan danski nedjeljnik pisao je da je projekat uspješan.
"Način života ovdje u Danskoj je toliko različit od onoga na šta su ova djeca prirode navikla, ali njihova sposobnost da se prilagode je izvanredna. Nesuglasice uzrokovane njihovom reakcijom na civilizaciju događaju se vrlo rijetko', pisalo je. Takođe, navedeno je da djeca iz Grenlanda već prilično dobro pričaju danski, ali u slučaju uznemirenosti bilo koje vrste slijedi bujica grenlandskih riječi.
Helen je zbog ekcema koji joj se razvio u Fedgaardenu smještena kod ljekara. Ekcem joj je liječio tako što je njene laktove i pete prekrivao crnom mašću zbog čega joj je branio ulazak u dnevni boravak da ne bi uništila namještaj. Kaže da se nije osjećala dobrodošlo u toj porodici.
"Osjećala sam se kao stranac. Majka je imala problema s mentalnim zdravljem i ležala je u krevetu cijelo vrijeme. Odraslima nisam vjerovala. Šta god da su mi govorili samo sam mahala glavom. Nisam htjela da im odgovaram", priča.
Kada je nakon nekoliko mjeseci njen ekcem bio pod kontrolom, premještena je u drugu porodicu. U poređenju s prvom, druga je, kaže, bila kao bajka.
Povratak kući
Iduće godine 16 od 22 djece poslano je natrag na Grenland. Među njima je bila i ona. Preostale šestoro djece usvojile su danske porodice.
"Kada je brod pristao u Nuuk zgrabila sam kovčeg i pojurila u majčine ruke. Pričala sam i pričala o svemu što sam vidjela. Ali nije odgovarala. Zbunjeno sam je pogledala. Nakon nekog vremena rekla je nešto, ali nisam razumjela šta govori. Ni riječi. Pomislila sam 'Ovo je grozno. Više ne mogu razgovarati sa majkom.' Pričale smo dva različita jezika', ispričala je.
Uslijedilo je drugo iznenađenje. Dok je bila odsutna, danski Crveni krst u Nukku je izgradio dom za djecu jer je odlučeno da nakon boravka u uticajnim danskim domovima ne bi trebalo da žive sa svojim porodicama u lošim uslovima.
Njena 'nova mama', direktorica doma, potapšala ju je po ramenu i rekla da idu na autobus, u sirotište. Mislila je da ide kod mame, a na pitanje zašto ipak mora u dom nito joj nije odgovarao. U autobusu je od suza jedva vidjela grad.
U domu se djecu obeshrabrivali u pokušajima da govore inuitski jezik.
Kolonijalni gospodari
Helenein odnos s majkom nikad nije obnovljen. Bila je ogorčena i ljuta na nju. Dopustila je da živi u dječjem domu iako je živjela u istom gradu. "Bilo je to u vrijeme kada je Grenland bio danska kolonija. A kolonijalni gospodari - bili su gospodari u najgorem smislu te riječi. Kontrolisali su sve i niko nije kontrirao Dancima", kaže Helen.
Ovo iskustvo ostavilo je dugoročne posljedice.
"Tokom života nisam mogla da shvatim zašto sam često tužna i sklona suzama. Kada sam 1967. upoznala supruga gotovo je odustao od mene jer sam stalno plakala", kaže Helen.
Tek je 1996. godine, kada je imala 52 godine, otkrila zašto je oduzeta od majke. Istinu joj nije otkrila danska vlada, nego danska spisateljica koja je otkrila dokumente u danskom državnom arhivu.
"Nazvala me i pitala 'Sjedite li?' Vi ste bili dio eksperimenta", prisjetila se Helen. Nakon poziva sjela je na pod i plakala.
Djeca koja su odvedena iz domova nisu ni približno, kako se planiralo, postali modeli za kulturne promjene u Grenlandu. Završili su kao mala, marginalizovana grupa na periferiji sopstvenog društva. Neki od njih postali su alkoholičari i umrli veoma mladi.
"Neki su postali beskućnici, a neki su se jednostavno slomili. Izgubili su identitet i sposobnost da govore maternjim jezikom, a zajedno s tim izgubili su osjećaj za svrhu u životu", kaže Tiesen koja je 1998. godine dobila pismo od danskog Crvenog krsta u kojem su izrazili žaljenje zvog svoje uloge u projektu.
2009. godine izvinila se i humanitarna organizacija 'Spasimo djecu - Danska' koja je u projektu imala jednu od ključnih uloga. Ali, interna istraga je pokazala da su neki do dokumenata s pojedinostima o angažmanu organizacije nestali - iz udruženja su priznali da su možda namjerno uništeni.
"Kada gledamo ono što se dogodilo, bilo je to jasno kršenje osnovnih prava djece. Teško da postoji pravilo koje ovdje nije prekršeno. Njihova dobrobit stavljena je po strani u korist projekta. Namjere su im bile dobre, ali sve je pošlo po zlu. Pretpostavljam da su u to vrijeme razmišljali da žele edukovati i poboljšati ljude s Grenlanda kako bi imali bolju budućnost. Htjeli su da stvore uzore kako bi ih vratili na Grenland i pokrenuli to društvo", rekla je Mimi Jakobsen, glavni sekretar udruženja i dodala da je to bilo političko mišljenje iza projekta, a udruženje Spasimo djecu je, kaže, nažalost pristalo da pomogne.
Udala se za Danca
2010. godine vlasti na Grenlandu takođe su zatražile izvinjenje danske vlade. Danska Socijaldemokratska stranka koja je tada bila u opoziciji, saglasila se da se to treba da se desi i zatražili su nezavisnu istragu. Ali nakon što su postali dio vlade 2011. godine utihnuli su.
Helen kaže da je iskustvo ipak imalo i neke pozitivne ishode. Iako se zaklela da se nikada neće udati za Danca jer je bila bijesna na kolonijalnu vlast, završila je u braku upravo s Dancem. Zajedno s njim i djecom imala je sretan život u Danskoj, tečno je progovorila danski jezik, diplomirala i ostvarila karijeru.
Danas ima 71 godinu, u penziji je i živi na jugu zemlje.
Ali, ističe da je još ogorčena, i ostaće takva dok ne umre, jer su ih danske vlasti pretvorile u eksperiment.
Bonus video:
