Lučki radnik Ibrahim, koji je godinama radio u jednom od podizvođačkih preduzeća u Luci Kopar, rekao je da je prvih mjeseci po dolasku u Sloveniju dvadeset i sedam dana zaredom preživeo noćnu smjenu od po dvanaest sati. Unajmljenim radnicima bilo je zadato koliko posla moraju da obave u jednoj smjeni. Onoga ko ne bi uspio da ispuni normu, sljedećeg dana nijesu pozivali na posao.
Podizvođači u luci obavljaju najteže i najprljavije zadatke koji se ne daju stalno zaposlenima. Troškovi za povrede na radu oduzimaju im se od plate. Od nje im se oduzima i trošak za radno odijelo. Radnike koji štrajkuju više nikada ne unajmljuju. „Zamislite da radite u radnom okruženju u kome vas niko ne cijeni i gdje ste na raspolaganju dvadeset i četiri sata na dan. Zamislite da ste radna snaga za koju ne važe zakonska ograničenja, da vam niko ne garantuje zaštitu“, opisao je Ibrahim uslove u kojima rade podizvođači i koji pokazuju koliko vrijedi čovjek kada je cilj smanjenje troškova rada. Radnici koji su u Sloveniju došli kao u obećanu zemlju, padaju u nesvijest na visokim temperaturama, a odrasli muškarci plaču jer ne mogu da izdrže.
Godišnje kroz ruke kadrovskih posrednika, čiji je broj počeo da raste još u vrijeme širenja građevinskog sektora, prolazi više hiljada radnika „na lizing“, najviše u periodu sezonskih radova. Za manje posrednike, koji se pored zvanično registrovane djelatnosti bave i posredovanjem unajmljene radne snage, većinom migrantskih radnika, podaci uopšte ne postoje. U posljednje vrijeme u Sloveniju preko njih dolazi sve više rumunskih radnika, koji obavljaju teške fizičke poslove i za euro na sat.
Ne radi se samo o lučkim radnicima i građevincima „na zajam“ koji odlaze u tuđinu trbuhom za kruhom. Raste nova, globalna radnička klasa o kojoj piše Gaj Stending u knjizi „Prekarijat”, u kojoj objašnjava piramidu novog klasnog društva. Na vrhu je plutokratija koju čini šačica bogatih. Ispod njih su ljudi sa redovnim zaposlenjem, koji još poznaju socijalnu sigurnost - ono što je za njihovu djecu već nepoznanica. U svijetu milioni mladih pripadaju najnižem sloju - prekarijatu, koga karakterišu sve nesigurniji oblici rada. Riječ je o ljudima bez stručnog identiteta i socijalnih prava. Ali Stending upozorava: prekarijat nije samo žrtva već radikalna, ljutita radnička klasa koja nema šta da izgubi - i stoga je jedini nosilac promjena u društvu. Osim toga, prekarni radnici se ne vezuju za nekadašnja prava radnika i ne žele stari način rad. Oni nijesu spremni da nekoliko decenija lojalno služe istom poslodavcu na istom radnom mjestu.
Šta faktički znači taj novovremenski pojam, pita se i italijanski teoretičar i aktivista Franko Berardi, i zaključuje da se kod prekarijata radi o osnovnom obliku savremene radne aktivnosti, za koju je karakteristično da su radnici međusobno nepovezani (osim preko savremenih tehnologija) i da se teško organizuju. Oni nijesu klasični industrijski radnici koji su se svakodnevno sastajali u istom prostoru, što im je omogućavalo da se lakše politički organizuju. Prekarni radnici se rijetko srijeću međusobno. U njihovom radu nema kontinuiteta, jer suviše često mijenjaju poslodavca. To je i jedan od suštinskih razloga zbog kojih će među njima teško nastati bilo kakav organizacioni oblik solidarnosti.
Prekarni oblici zapošljavanja preovlađuju i u Sloveniji. Udio potreba za radnicima na određeno vrijeme, koje slovenački poslodavci posreduju zavodu za zapošljavanje, povećava se od početka devedesetih godina, i u statistici zavoda predstavlja već gotovo 80 odsto potreba za radnicima. Neke struke više uopšte ne poznaju zaposlenje na neodređeno vrijeme. Po istraživanju Mirovnog instituta, čak četvrtina samozaposlenih prevodilaca i pisaca živi ispod praga siromaštva. Kod većine se primjećuje više problema sa zdravljem nego što ih imaju stalno zaposleni.
Istraživači Maja Breznik i Miroslav Stanojević zaključuju da ni stalni posao više nije ono što je nekada bio
Istraživači Maja Breznik i Miroslav Stanojević zaključuju da ni stalni posao više nije ono što je nekada bio, to jest i da stalno zaposleni postaju sve više prekarni. „Oni su radnici na poziv koji uvijek moraju biti spremni. U prijepodnevnoj smjeni saopšte im da će morati da rade i popodne. Kada nema porudžbina, moraju na neplaćeni odmor“, kaže Breznikova.
Problem radnika koji rade u nesigurnim uslovima rada - bilo da im u nedogled produžavaju ugovore na određeno vrijeme, bilo da godinama, čak decenijama rade kao honorarci - useljava se na velika vrata i u akademske institucije.
To se može vidjeti iz podataka o starosti stalno zaposlenih na fakultetima, gdje najmlađi stalno zaposleni imaju oko četrdeset godina. Iza njih dolaze mlađe generacije koje nemaju ni mogućnost prekarnog zaposlenja, jer je konkurencija sve oštrija, čak i za honorarni rad. Mladi na fakultetima žive u nadi da će se jednom možda ipak zaposliti, iako stalno zaposlenje za asistente već godinama takoreći ne postoji. Tipičan primjer prekarnog radnika na fakultetu jeste asistent koji po ugovoru podučava za oko 15 eura na sat. Mnogi zato odlaze u inostranstvo gdje su uslovi povoljniji, i gdje je najboljima omogućeno da bar besplatno doktoriraju.
(Tekst je preuzet iz „Dela“)
Bonus video:
