U septembru 2001, dok su Sjedinjene Države posrtale zbog terorističkih napada na Svjetski trgovinski centar i Pentagon, Vladimir Putin je podržao američku invaziju na Avganistan na način koji bi za vrijeme hladnog rata bio potpuno nezamisliv. On je pristao da američki avioni sa humanitarnom pomoći lete kroz ruski vazdušni prostor. Dopustio je američkoj vojsci da koristi vazduhoplovne baze u bivšim sovjetskim republikama u centralnoj Aziji. Naredio je generalima da upute američke kolege u detalje njihove propale okupacije Avganistana 1980-ih.
Moderni reformator
Tokom Putinove posjete ranču američkog predsjednika Džordža Buša u Teksasu dva mjeseca kasnije, američki lider je u jednom govoru u srednjoj školi svog ruskog kolegu opisao kao modernog lidera, reformatora, čovjeka koji će dati veliki doprinos svjetskom miru blisko sarađujući sa SAD“. Za trenutak se učinilo da nepovjerenje i netrpeljivost iz hladnog rata blijede.
Zatim, svega nekoliko nedjelja kasnije, Buš je saopštio da se SAD povlače iz sporazuma o uništavanju protivbalističkih projektila, kako bi u Evropi izgradile sistem da zaštite NATO saveznike i američke baze od iranskih raketnih napada. U televizijskom obraćanju, Putin je upozorio da će taj potez podriti kontrolu naoružanja i napore za smanjenje nuklearnog oružja.
Putin je 2011. optužio Klinton da stoji iza protesta u Rusiji (foto: Reuters)
Ovakav slijed događaja u odnosu Vašingtona sa Putinom odražava dinamiku koja se nastavila u narednih 14 godina i doprinio aktuelnoj krizi u Ukrajini: američke akcije, neke namjerne a neke ne, izazvale su pretjeranu reakciju kod uvrijeđenog Putina. Nagomilavajući desetine hiljada vojnika duž rusko-ukrajinske granice, Putin vjeruje da sprečava ono što smatra američkom zavjerom da opkoli Rusiju neprijateljski nastrojenim susjedima. Eksperti kažu da on takođe promoviše „putinizam - konzervativni, ultranacionalistički oblik državnog kapitalizma - kao globalnu aletrnativu zapadnoj diplomatiji“.
Zvaničnici iz administracija predsjednika Buša i Baraka Obame kazali su da su američki zvaničnici u početku precjenjivali njihove potencijalne oblasti saradnje sa Putinom. Zatim, kroz kombinaciju pretjeranog povjerenja, nepažnje i povremene nespretnosti, Vašington je doprinio pogoršanju odnosa sa Moskvom.
Kraj prijateljstva
Bušovo i Putinovo prijateljstvo poslije 2001. godine počelo je da posrće zbog jedne ključne stvari: odnosa Rusije sa njenim susjedima. U novembru 2002. godine, Buš je podržao poziv koji je NATO uputio sedam zemalja - uključujući i bivše sovjetske republike Estoniju, Letoniju i Litvaniju - da počnu pregovore sa ovom zapadnom alijansom. Buš je 2004. inicirao ulazak sedam istočnoevropskih zemalja u NATO.
Putin i drugi ruski zvaničnici pitali su zašto NATO nastavlja da se širi kada je je neprijatelj zbog kojeg je ova alijansa stvorena, Sovjetski Savez, prestao da postoji. Postavili su pitanje šta će prošireni NATO učiniti povodom novih opasnosti kao što su terorizam i širenje nuklearnog naoružanja.
"Ovo čisto mehaničko širenje ne dozvoljava nam da se suočimo sa aktuelnim prijetnjama", kazao je Putin, "i ne može nam omogućiti da se bavimo pitanjima poput terorističkih napada na Madrid ili obnova stabilnosti u Avganistanu".
Tomas E. Grejem, koji je bio Bušov direktor za pitanja koja se tiču Rusije u Savjetu za nacionalnu bezbjednost, kazao je da treba uložiti veće napore kako bi se stvorila nova postsovjetska, evropska bezbjednosna struktura koja bi zamijenila NATO i uključila Rusiju.
Grejem je kazao da bi mali testovi ruskih namjera u Avganistanu 2000-ih bili dobar način da se oproba Putinova iskrenost.
Putin je 2008. sproveo vojnu ofanzivu u Gruziji (foto: Reuters)
Međutim potpredsjednik Dik Čejni, senator Džon Mekejn i ostali konzervativci, kao i ratoborne demokrate, ostali su sumnjičavi prema Rusiji i željni daljeg širenja NATO-a. Oni su tvrdili da Moskva ne treba da dobije pravo veta u vezi sa tim koje zemlje mogu da se pridruže alijansi, i da nijedan američki predsjednik ne treba da ignoriše zahtjeve istočnoevropskih zemalja da pobjegnu od ruske dominacije.
Revolucije ili zavjere
Krajem 2003. godine, ulični protesti u bivšoj sovjetskoj republici Gruziji, poznati kao Ružičasta revolucija, doveli su do izbora prozapadnog lidera. Četiri mjeseca kasnije, ulični protesti u Ukrajini koji su postali poznati kao Narandžasta revolucija rezultirali su stupanjem na dužnost prozapadnog predsjednika.
Putin je oba ova događaja vidio kao zavjere koje je podržala Amerika i kao šamar u lice, i to tako brzo nakon njegove pomoći u Avganistanu, tvrde visoki američki zvaničnici.
Bušov i Putinov sukob oko demokratije se intenzivirao 2006. godine. Na konferenciji za novinare na prvom samitu G-8 čiji je domaćin bila Rusija, dvojica predsjednika su imala burnu raspravu. Buš je kazao da SAD promovišu slobodu u Iraku. Putin ga je otvoreno ismijao. "Svakako ne bismo željeli da imamo istu vrstu demokratije kao onu u Iraku", kazao je Putin sa osmijehom, dok je publika prasnula u smijeh.
Tri udarca
Bušov i Putinov odnos dodatno se pogoršao 2008. U februaru, Kosovo je jednostrano proglasilo nezavisnost od Srbije uz podršku Sjedinjenih Država - što je korak koji je Rusija pokušavala da blokira diplomatskim putem više od deset godina. U aprilu, Buš je na NATO samitu u Bukureštu dobio podršku za izgradnju raketnog sistema odbrane u istočnoj Evropi. Buš je pozvao NATO da daju Ukrajini i Gruziji takozvani Akcioni plan članstva, zvanični proces zahvaljujući kojem bi se ove dvije zemlje našle na putu ulaska u alijansu. Francuska i Njemačka su ga blokirale i upozorile da bi dalje širenje NATO-a izazvalo agresivan stav Rusije u trenutku kada je Moskva povratila moć.
Invazija na Irak 2008. je bila prekretnica za Putin (foto: Reuters)
Na kraju, alijansa je jednostavno objavila saopštenje u kojem je stjalo da će ove dvije zemlje postati članice NATO-a". Ovo je zapravo bila najgora varijanta rizikujući da se naljuti Rusija a da pri tom Kijev i Tbilisi ne dobiju mapu puta za ulazak u NATO.
Jedan visoki američki zvaničnik je kazao da ovi potezi sa Putinovog stanovištva predstavljaju tri udarca, koji su pojačali njegov osjećaj žrtve. "Sve ovo se dogodilo u relativno kratkom roku - nezavisnost Kosova, raketna odbrana i odluke o širenju NATO - što je pothranilo njegov osjećaj da Zapad pokušava da podrije Rusiju", kazao je on.
U avgustu 2008. godine Putin je uzvratio. Nakon što je Gruzija sprovela ofanzivu kako bi povratila kontrolu nad odbjeglim proruskim regionom Južnom Osetijom, Putin je započeo vojnu operaciju koja je proširila rusku kontrolu nad J. Osetijom i još jednim pobunjenim regionom, Abhazijom.
Bušova administracija, zauzeta u Iraku i Avganistanu javno je protestovala, ali je odbila da vojno interveniše u Gruziji. Putin je isplivao kao očigledni pobjednik i ostvario svoj cilj suprotstavljanja Zapadu.
Resetovanje odnosa
Nakon izborne pobjede 2008. godine, Barak Obama je reformisao politiku prema Rusiji. Glavni arhitekta bio je bio Majkl Mekfol, profesor sa Univerziteta Stenford i glasni zagovornik veće demokratije u Rusiji koji je preuzeo poziciju koju je prethodno u Savjetu nacionalne bezbjednosti držao Tomas Grejem.
U nedavnom intervjuu Mekfol je kazao da kada je Obamin novi tim nacionalne bezbjednosti razmatrao primarne spoljnopolitičke ciljeve, svega nekoliko njih se ticalo same Rusije.
Samo jedan se direktno odnosio na bilateralne odnose sa Moskvom: novi sporazum o smanjenju nuklearnog naoružanja. Novu strategiju prema Rusiji Obama je nazvao "resetovanje". U julu 2009, otputovao je za Moskvu kako bi započeo njenu implementaciju.
Novu strategiju prema Rusiji Obama je nazvao "resetovanje" (foto: Reuters)
Prije odlaska iz Vašingtona, Obama je prekorio Putina, koji je postao ruski premijer 2008. nakon što je završio dvostruki mandat kao predsjednik. Obama je kazao da SAD razvijaju „veoma dobre odnose“ sa čovjekom kojeg je Putin imenovao za nasljednika, Dmitrijem Medvedevim, i optužio je Putina da koristi „hladnoratovski pristup“ u odnosima sa Vašintgonom.
U Moskvi, Obama je proveo pet sati na sastanku sa Medvedevim a svega jedan sat sa Putinom, koji je i dalje smatran pravim liderom. Nakon njihovog sastanka, Putin je kazao da su odnosi između Rusije i SAD prošli kroz različite faze.U početku „resetovanje je išlo dobro“.
Eksperti kažu da je dvogodišnji medeni mjesec bio rezultat napora Obamine administracije da uključi Rusiju u pitanja koja su bila od obostranog interesa za obje zemlje. Teme koje su bile inicijator tenzija za vrijeme Bušove administracije - demokratija i ruski susjedi - uglavnom su ostale po strani.
Kraj medenog mjeseca
Putin je 2011. godine optužio državnu sekretarku Hilari Klinton da stoji iza uličnih demonstracija nakon spornih parlamentarnih izbora u Rusiji.
Kazao je da je Klintonova ohrabrila „plaćeničke“ neprijatelje Kremlja.
U junu 2013, Putin je pružio azil zviždaču Edvardu Snoudenu. Obama je zauzvrat otkazao planirani susret sa Putinom u Moskvi te jeseni. To je bio prvi put u posljednjih 50 godina da je američki samit sa liderom Kremlja otkazan.
Prošle jeseni, demonstranti u Kijevu počeli su da traže da se Ukrajina približi EU. U to vrijeme, Obamina Bijela kuća je bila duboko nepovjerljiva prema Putinu i obraćala je malo pažnje na bivši sovjetski blok.
Zvaničnici u Bijeloj kući su na Rusiju gledali kao na spoljnopolitički ćorsokak, a ne kao na izvor mogućeg uspjeha.
Priklonivši se evropskim zvaničnicima, Obamina administracija je podržala plan koji će približiti Ukrajinu EU, a udaljiti je od proruskog ekonomskog bloka, koji je kreirao Putin.
Kritičari smatraju da je bilo pogrešno natjerati Ukrajinu da bira strane.
Crvena linija
„Ukrajina je uvijek bila crvena linija“, kazao je Džek F. Metlok, američki ambasador u Moskvi od 1987. do 1991. „Kada, bez ikakve potrebe, počnete da ih čačkate tamo gdje su najosjetljiviji, a to je bezbjednost, dobićete reakciju zbog koje će biti mnogo manje predusretljivi“.
Eksperti smatraju da je ključno za SAD da prema Rusiji uspostavi novu dugoročnu strategiju koja krivicu za aktuelnu krizu neće svaljivati isključivo na Putina. Metju Rojanski, ekspert u Vilson centru, tvrdi da demonizacija Putina odražava kontinuirani neuspjeh američkih zvaničnika da priznaju rusku moć, uticaj i važnost.
„Putin je odraz Rusije“, kazao je Rojanski. „Stav da će Putin otići i da će odjednom nastati savitljivija Rusija je potpuno pogrešan“. Metlok smatra da je za Vašington i Moskvu najvažnije da okončaju destruktivni šablon nesmotrenih američkih akcija koje dovode do ruskog pretjerivanja.
„Mnoge od njih nijesu imale za cilj da naškode Rusiji. Međutim, način na koji su ih Rusi interpretirali doprinio je neprijateljstvu“.
Promovisanje demokratije ili miješanje u unutrašnje stvari
Još jedan suštinski spor između Buša i Putina bio je u vezi sa demokratijom. Ono što su Buš i ostale američke diplomate vidjeli kao širenje demokratije u bivšem sovjetskom bloku, Putin je vidio kao proameričku smjenu režima.
Invazija na Irak 2003. godine, bez ovlašćenja UN i uprkos primjedbama Francuske, Njemačke i Rusije, bila je prekretnica za Putina. On je kazao da taj rat predstavlja ismijavanje američkih tvrdnji da promoviše demokratiju u inostranstvu i poštuje međunarodno pravo.
Putin je takođe bio krajnje skeptičan povodom američkih napora da njeguje demokratiju u bivšem sovjetskom bloku, gdje su Stejt department i američke neprofitabilne organizacije obezbjeđivale obuku i sredstva lokalnim građanskim grupama. U svojim govorima on je optužio SAD za miješanje u unutrašnje stvari drugih zemalja.
Američki zvaničnici potcijenili važnost bilateralnih odnosa
Aktuelni i bivši američki zvaničnici kažu da su SAD napravile ključni propust kada nijesu prepoznale da je Rusija, mada je Sovjetski Savez prošlost kao ideološki neprijatelj, ostala velika sila koja zahtijeva isti stepen spoljnopolitičke pažnje kao Kina i druge velike zemlje - odnos koji ne treba da bude sredstvo do cilja, već sam cilj.
„Mislim da nijesmo obratili dovoljno pažnje“, kazao je Džejms F. Kolins, koji je bio američki ambasador u Moskvi krajem 1990-ih. Bilateralni odnos „nije smatran pretjerano bitnim“.
Putin nikada nije bio lak za saradnju. On je ruski nacionalista sa autoritarnim tendencijama, koji kao i njegovi ruski prethodnici vjekovima ranije, gaji duboko nepovjerenje prema zapadu, tvrde visoki američki zvaničnici.
Većinu stavova je formirao kao oficir KGB-a u jeku Hladnog rata i kao vladin zvaničnik u haotičnoj postsovjetskoj Rusiji 90-ih godina. Od kako je postao ruski predsjednik 2000. godine, Putinov glavni cilj je povratak ruske snage i tradicionalne sfere uticaja.
Takođe je učvrstio svoj stisak vlasti, sistematski gušeći nezadovoljstvo i koristeći ruske energetske zalihe kao ekonomsko sredstvo za ucjenu susjeda.
Uz pomoć visokih cijena nafte i prava veta u Savjetu bezbjednosti UN, Putin je usavršio umjetnost zadirkivanja američkih predsjednika, ponekad čak i opstruirajući američku politiku.
prevela N.Bogetić
Galerija
Bonus video:
