Fraza koju ljudi često koriste da opravdavaju raspad Jugoslavije je: “Mi smo mnogo različiti, drugih smo nacija, kultura, religija”. Kroz tu izjavu, prećutno se tvrdi i sljedeće - svi Njemci su, u suštini, isti, svi Francuzi, Britanci i, naravno, svi Španci, sve su to potpuno uniformne nacije i zato opstaju, za razliku od Jugoslavije.
Istina ne može biti dalja. Vozeći se kroz Španiju to vidite bolje nego igdje. Ako zagazite u zemlju Baskijaca (Euskal Herria kako je oni nazivaju) rasutu kroz četiri provincije u Španiji (i tri u Francuskoj) vidite na svakom koraku da se radi o drugačijoj zemlji i narodu.
Sama priroda se razlikuje jer je reljef planinski, šumovit i shvatate da je predio u kome se nalazite atlanski, a ne mediteranski. Ali ono što vam prvo upada u oči su imena gradova. Vozeći se autoputem, čitate da za San Sebastian kažu Donostia, za Vitoriju Gasteiz, za Pamplonu Iruna. Čak i na Kosovu i Metohiji, gdje i jedni i drugi govore da su potpuno drugačiji, imena gradova su identična (Peć-Peje, Prizren-Prizreni, Priština-Prishtine), dok ovdje ne mogu biti različitiji jedni od drugi.
Jezik vas neće ništa manje zbuniti - on zvuči kao kastiljanski (španski), ali sve riječi će vam biti nepoznate. Dok vam katalonski možda djeluje kao varijanta kastiljanskog u kom bi se osoba koja dobro govori španski mogla snaći, sa baskijskim (euskal jezikom) ne bi zaista znao šta da radi. Dva osnova njihovog bića su različita od svih ostalih sa kojima dijele zemlju, a mi ih odavde sve vidimo kao Špance i ne mislimo da je Xabi Alonso nešto drukčiji od Serhija Ramosa.
Uprkos tome što dugo nemaju svoju državu, Baskijci imaju identitet koji je i te kako poznat širom svijeta. Oni su jedini veći autentični evropski narod (dakle nisu došli sa seobom Indoevropljana) i mahom su nastanjivali područija između rijeka Ebro i Garone u kraljevstvu Navara čiji je centar bila Iruna (Pamplona). Kraljevstvo je trajalo 1000 godina, od 9. do 19. vijeka, iako je u mnogim periodima imalo status vazala ili je bilo dio saveza, što španskih, što francuskih. Kraljevstvo se, konačno, raspadom starog režima u Francuskoj i ujedinjavanjem španskih kraljevstava nije utopilo u obje države.
Mi za borbu za baskijski identitet znamo uglavnom kroz ETU, organizaciju kojoj terorizam nije bio stran kao oruđe i koja je smatrala da se za autonomiju mora boriti svim sredstvima. Ono što je zaboravljeno je da je ETA u početku bila organizacija aktivista koji su štampali pamflete, nosili zastave i promovisali baskijski identitet u Frankovoj Španiji i tek devet godina nakon njihovog osnivanja je došlo do prvih nasilnih činova i prvog potvrđenog ubistva.
Ova radikalizacija je uslijedila kao reakcija na brutalan tretman koji je Frankov režim imao prema Baskijcima. Nakon povratka demokratije u Španiju, baskijski narod je dobio određen stepen autonomije, ali je razdvojen kroz četiri provincije te sada, osam godina nakon što se i ETA obavezala na mir, se drugim metodama bori za veću autonomiju i suverenitet.
Posjetivši ove provincije, obreo sam se u Altsasu, malom mjestu koje broji svega sedam i po hiljada stanovnika. Gradić, naizgled kao i svaki drugi, uspavan, okružen planinama, dani kišoviti. Ipak, grad krase murali nekih momaka, a prvog dana je bio veliki protest u centru.
Razlog okupljanja je vezan za naslov teksta, naime, 2016. godine tokom lokalnog festivala došlo je do tuče između nekoliko momaka, naizgled, ništa šokantno za događaj tokom kojeg se toči značajna količina alkohola. Ali kada dodamo da su deblji kraj izvukli vojni policajci iz civilne garde znamo da se radi o ozbiljnom problemu.
Mediji su pisali o međunacionalnoj mržnji a javni tužilac je protiv počinilaca podnio optužbu za terorizam (udarac na policajca je udarac na državu) te su osmorica iz Altsasua smješteni u najstrože zatvore u Španiji, stotinama kilometara daleko od kuće. Ipak, drugačija istina je izašla na vidjelo - vojni policajci tamo nisu bili u uniformi, već su bili posjetioci festivala van dužnosti, pojedinci kao bilo ko drugi, a video-snimak koji je isplivao je pokazao da, od osmorice optuženih, pola nije učestvovalo u tuči, da tuča nije bila brutalna (jedan od povrijeđenih vojnih policajaca se pojavljuje na snimku odmah nakon tuče, u čistoj bijeloj košulji) te da su se nakon tuče obje strane rukovale.
Protest kojem sam svjedočio (jedan u nizu desetina istog tipa) nema za zahtjev oslobađajuću presudu, prekršaj je prekršaj, kažu demonstranti. Oni su protestovali zahtijevajući pošteno suđenje, odbacivanje optužbe za terorizam i tretiranje slučaja kao onog što jeste, tuča i nanošenje lakših tjelesnih povreda, te prebacivanje optuženih u bliže zatvorske jedinice kako bi porodica mogla da im ide u posjetu.
Drugog dana sam opet vidio veliki broj ljudi kako šetaju, predvođeni trojicom koja su bila obučena u narodnu nošnju i na trubama sviraju neku, meni nepoznatu muziku. Pošao sam za njima i vidio da protestuju na maloj željezničkoj stanici. Jedna osoba mi je objasnila da će uskoro da prođe superbrzi voz na liniji Madrid-Pariz i da se oni njemu protive. Šaljivo, sugerisao sam da bi trebalo da se upoznaju sa našim vozovima prije nego što im zasmeta bilo kakva brža opcija. Reakcija je bila da vozovi u Španiji nisu loši, ali da ovaj služi isključivo da poveže ove dvije destinacije, da je izuzetno štetan za okolinu i da nijedna prolazna stanica nema ikakav benefit, već samo potencijalnu ekološku katastrofu radi smanjivanja časova na trasi Madrid-Pariz.
Dva dana, dva protesta i to u gradiću veličine između Danilovgrada i Rožaja. Nijedan od protesta za temu nema neku idealističku situaciju, jer su momci iz Altsasua stvarno učestvovali u tuči, a brzi voz će stvarno biti brz i smanjiti vrijeme željezničkog putovanja između dva glavna grada, ali takvo je protestovanje.
Ako čekamo savršenu priliku kojoj niko ništa neće zamjeriti, nećemo se nikad pobuniti i dozvolićemo da budemo tretirani kao sredstvo. Ljudi iz Altsasua su mogli reći: “Ćuti, dobro je dok nas ne biju samo zato što smo Baskijci” te “Neka razori floru i faunu taj brži voz, a ja ako budem ćutao, imam šanse da zaposlim sina”, ali nisu.
Pravo na fer suđenje i pravo na ekološku svijest nisu apstraktne stvari i pobuna je prirodno stanje kada se neka od tih prava uruše. Štaviše, održavanje duha pobune je ono što gradi naš identitet, prije svega identitet političkog ljudskog bića, člana zajednice, čovjeka uopšte.
U Crnoj Gori je ideja protesta maltene obesmišljena. Svakom protestu se traži mana od kojih su najciničnije bile one kada se protestima protiv poskupljenja električne energije zamjeralo što se ne intonira crnogorska himna i ne nose zastave.
Trenutno je aktuelno nekoliko ekoloških protesta. Istina, borba za zaštitu parka i drveća u Baru će možda za koji dan usporiti gradnju vrtića, ali odgovornost za to snose oni koji su izabrali tako lošu lokaciju. Borba protiv naftnih bušotina će možda smanjiti priliv stranog kapitala, a borba za očuvanje Cijevne i Tare u maloj mjeri usporiti razvoj neke infrastrukture u tim područijima. Nijedan protest nije idealan, ali kada se protestom brane osnovna ljudska prava, on je nužnost.
Osmorica iz Altsasua su osuđena na žestoke kazne, ali je optužba za terorizam odbačena. Borba njihovih roditelja se nastavlja. Čak i ako ne ostvare uspjeh, oni pobunom održavaju identitet, ne dozvoljavajući da ih vlast tretira kao sredstvo. Kada se ne bunimo, kada dozvoljavamo da nam se stalno nameće, da stalno trpimo zbog navodnih “viših ciljeva” onda nismo činioci, nemamo ljudskost, već smo jedno obično sredstvo. Biti pobunjen s razlogom, znači biti čovjek.
Galerija
Bonus video:
