U snijegu nadomak uralske Planine smrti, smrt je našlo devetoro mladih planinara prije tačno 55 godina. Šta ih je natjeralo da goli i bosi napuste svoj kamp i izađu na stravičnu hladnoću od minus 30 stepeni, više od pola vijeka kasnije i dalje je misterija.
Grupa od 10 avanturista sa uralskog Politehničkog fakulteta uputila se 1959. na putešestvije u surovu sibirsku zimu, ka planini na uralskom vijencu, poznatoj kao Planina smrti. Nisu ni slutili da se devetoro njih sa tog putovanja neće vratiti.
Vođa družine bio je tada već iskusni planinar, 23-godišnji Igor Dijatlov, čije je smrznuto tijelo, zajedno sa ostalima, pronađeno u zavejanoj šumi. Spasilačka ekipa koja je poslata u potragu za njima, pošto se ni dvije nedjelje poslije planiranog datuma nisu vratili kući, pronašla ih je razbacane po snijegu, polugole i bose.
Iako su umrli od posljedica smrzavanja, ni 55 godina nakon tragičnog događaja, niko pouzdano ne zna šta ih je u noći 2. februara natjeralo da pobjegnu iz kampa i potraže utočište u obližnjoj šumi. Preživio je samo jedan član ekipe – Juri Judin, koji ih je zbog zdravstvenih problema napustio nekoliko dana prije misterioznog nestanka.
Iako su umrli od posljedica smrzavanja, ni 55 godina nakon tragičnog događaja, niko pouzdano ne zna šta ih je u noći 2. februara natjeralo da pobjegnu iz kampa i potraže utočište u obližnjoj šumi
Prva tijela su pronađena na rubu šume pola kilometra od kampa. Bili su to Georgi Krivonišenko (24) i Juri Dorošenko (21), smrznuti, bez odjeće i obuće. Kasnije su, nešto bliže kampu pronađena i tijela Dijatlova, Zine Kolmogorove, i Rustema Slobodina. Po položaju se moglo zaključiti da su pokušavali da se vrate u kamp. Međutim, za razliku od prvih četvoro, čija su tijela, osim promrzlina, bila nepovrijeđena, Slobodin je imao manju frakturu lobanje.
Tek dva mjeseca kasnije istražitelji su pronašli i ostale članove tragične družine. Tijela Nikolaja Tibo-Brinjola, Ljudmile Dubinine, Semjona Zolotarjova i Aleksandra Kolevatova bila su zatrpana ispod četiri metra snijega, 75 metara od ruba šume gdje su pronađena prva dva tijela.
Nikolajeva glava je bila smrskana, Zolotarevu su rebra bila polomljena, a Ljudmila je nađena bez jezika i s polomljenim rebrima. Ali na njihovim tijelima - ni jedna jedina modrica ili ogrebotina. Po tome što su nosili odjeću onih koji su stradali prvi, vidjelo se da su umrli posljednji. A odjeća je nosila misteriju: bila je kontaminirana viskim stepenom radijacije!
Kako je stradalo ovih devetoro entuzijasta, koji su prirodu obožavali koliko i da joj prkose, zašto su uništili svoj kamp i pobjegli iz njega u bijelu smrt, ko im je nanio teške povrede i zašto im je odjeća bila radioaktivna – zagonetke su za koje ni danas nema rješenja.
Istražitelji su tada “zaključili” da je smrt uzrokovala “nepoznata sila”, a kobni planinski prelaz nazvan je po vođi Dijatlovljev prelaz. Slučaj je zatvoren, a ovoj oblasti je godinama nakon nesreće pristup bio zabranjen.
Jedini preživjeli, Juri Judin, kojeg je spasilo slabo zdravlje, pola vijeka je odbijao da o stravičnoj nesreći govori javno. Sve dok se nije pojavio Doni Ajhar, autor koji je pet godina posvetio istraživanju ove misterije.
Ajhar, koji se i sam uputio stazama na kojima su mladi planinari izgubili život, došao je do teorije koja bi mogla da objasni njihovo tajanstveno napuštanje kampa. On, naime, vjeruje da je glavni krivac za stravičnu nesreću takozvani karmanski vorteks, fenomen koji mogu da proizvedu strašni planinski tornado vjetrovi, a koji, dokazano je, ima moć da u čovjeku proizvede osjećaj iracionalnog, izbezumljujućeg straha.
Zbog specifične topografije Planine smrti i Dijatlovljevog prolaza, moćni vjetrovi urala se u ovom dijelu pretvaraju u vrtloge koji su u stanju da, pored zaglušujućih strujanja, proizvedu i opasan infrazvuk – zvuk sa frekvencijom toliko niskom da ljudsko uho ne može da ga čuje. Ali sa opasnim efektima.
O tragediji na Dijatovljevom prolazu, Ajhar je napisao knjigu “Planina smrti”, a veliku pomoć našao je upravo u Juriju Judinu koji je u svojim sedamdesetim godinama, samo par mjeseci prije nego što će umrijeti, sa Ajharom progovorio o izgubljenim prijateljima
Kad su nekoliko stotina metara dalje došli sebi, već je bilo kasno. Polugoli i bosi, na temperaturi koja ubija, nisu imali šanse.
O tragediji na Dijatovljevom prolazu, Ajhar je napisao knjigu “Planina smrti”, a veliku pomoć našao je upravo u Juriju Judinu koji je u svojim sedamdesetim godinama, samo par mjeseci prije nego što će umrijeti, sa Ajharom progovorio o izgubljenim prijateljima.
Pitanje kako su umrli mučilo ga je do kraja života. A odgovor, koliko se god trudili da povjerujemo u različite teorije, možda nikad nećemo saznati. Baš kao ni on.
Galerija
Bonus video:
