„Da li bi spavala sa nekim ko nije obrezan?“ Imala sam 14 godina, tek sam bila stigla na žurku moje drugarice Mari i ovo je bilo jedno od prvih pitanja koja su mi upućena te večeri. Onda su uslijedila: „Smiješ li da imaš dečka Njemca? Priča li tvoj otac sa tobom o seksu? Zar ne bi voljela da makar probaš malo svinjetine?“
Vjerovatno su htjeli da me bolje upoznaju. Ali, čak i godinama kasnije, uvijek je bila ista priča. Imala sam 23 godine i tek što sam se rukovala sa jednim zgodnim momkom. Od buke na žurci nisam uspjela da čujem kako se zove. „Sjajno je što te puštaju da ostaneš ovako kasno“, vikao je. „Da, sjajno“, odgovorila sam. Tek je bilo pola deset naveče, ali nisam ništa rekla. To su bili samo uobičajeni razgovori na žurkama koje Njemci vode sa djevojkama Turkinjama.
Uopšte nije bilo važno što je moj hamburški akcenat bio autentičniji od njegovog. Uopšte nije bilo važno što se tek bio doselio iz jednog malog grada u Hamburg, u ulicu u koju je moj djed došao prije 50 godina.
Djeca imigranata u Njemačkoj rano nauče da gledaju pozitivnu stranu pitanja o integraciji koja im upućuju Njemci. Konačno, Njemci imaju problematičnu prošlost, ali makar sada pokazuju veliko interesovanje za „strane kulture“. Međutim, brzo sam shvatila da ako su ti roditelji imigranti, znači da ti nemaš privatnosti. Nema granice do koje se sa pitanjima ide. Odnosno, da li su vas ikada na nekoj žurci pitali da li više volite muškarce sa ili bez kožice na polnom organu? Tri minuta nakon rukovanja, Njemaci direktno prelaze na to. Na vašu vjeru. Na vašu porodicu. U vašu spavaću sobu. „Bije li te otac? Ili samo bije tvoju majku?“
Zamalo pa Njemci
Djeca imigranata uvijek marljivo odgovaraju na ovakva pitanja. Važno je zadovoljiti Njemce.
Na poslovnim zabavama koje je priređivala banka u kojoj je radio moj otac, on je uvijek bio cijenjen jer je njegovoj ženi Turkinji bilo dozvoljeno da pleše, da nosi kraće suknje i da pije viski. Moji roditelji su dobijali najveću pohvalu koja se od Njemaca može dobiti: „Vi ste različiti od drugih Turaka, zar ne?“
Drugačiji Turci. I ja sam imala fraze „drugačije Turkinje“ koje sam iznova ponavljala: „Da, moji roditelji su imali seks prije braka. Da, čak su se zabavljali sedam godina prije nego što su se uzeli. Nisu bili obećani jedno drugom; ne, to nije ugovoreni brak. Da, bilo im je dozvoljeno da idu u bioskop. Jesu, držali su se za ruke na Bosforu bez vjenčanog lista.“ Ovo su bile priče kojima se dokazivalo da smo „drugačiji Turci“. Moderni Turci. Fini Turci. Gotovo Njemci. Međutim, nije baš lako postati Njemac.
Jedna od prodavnica turske hrane u Diseldorfu
Kada sam došla u peti razred, nikada nisam dizala ruku, nego sam prosto govorila s mjesta, čime sam ometala nastavu. Razredna je pozvala mog oca na razgovor jer je to, po njenom mišljenju, bio jasan slučaj – smatrala je da zna sve o ženama u islamu, muškoj dominaciji, o ugnjetavanju, o ubistvima iz časti i podjeli poslova i prava između žena i muškaraca u turskim porodicama. Drugim riječima o mojoj porodici. Sada je to objašnjavala mom ocu: „Gospodine Gezer, znam vaše porijeklo i razumijem vašu kulturu, ali kada kod kuće ovako ugnjetavate žensko dijete i ne dozvoljavate joj da priča samo zato što je djevojčica, ona to sve ispoljava u školi.“ Ponudila mu je i brojeve telefona terapeuta koji rade sa problematičnim imigrantskim porodicama. Moj otac je strpljiv čovjek, ali ju je ipak prekinuo: „Gospođo, da znate koliko tek Ozlem priča kod kuće, bili biste oduševljeni koliko malo priča na času.“ Ustao je i otišao.
Razredna mu je sve objašnjavala „tarzanskim njemačkim“ - uprošćenim, nepravilnim njemačkim jezikom koji Njemci koriste da bi ih Turci bolje razumjeli. „Tarzanskim njemačkim“ se govori sporo, izostavljaju se članovi, glagoli se ne mijenjaju po vremenima, ni licima, i sklop rečenice je pogrešan, kao na primjer: „Gospodine Gezer, ne udarati ćerku jer ja sa vama razgovarati.“ Moj otac ima teoriju da je ovaj nakaradni jezik kriv što pojedini Turci iz starijih generacija nikada nisu naučili njemački kako treba.
Turkinja njemačkog porijekla
Nekoliko godina kasnije, počeli smo da izlazimo uveče u grad. Nisam voljela alkohol. „Je li ti roditelji ne daju da piješ?“, pitali bi. Ako sam htjela ranije da idem kući, govorili su da mi nije dozvoljeno da ostajem do kasno. Tako sam ostajala do fajronta čak i kada su žurke bile užasne, a muzika nepodnošljiva. Pila sam pivo iako mu nisam podnosila ukus. U to vrijeme mi je laskalo kada bi mi rekli: „Mislio sam da si Italijanka ili Brazilka?“
Ali to nije potrajalo. Mučila me je savjest. Zato kada bi me pitali odakle sam, uvijek sam govorila iz Turske. Tako mi je bilo lakše. Kada bi igrala turska reprezentacija, navijla sam za nju. Ostajala sam kod kuće za turske praznike, iako su se moji roditelji protivili, jer bi me razredna inače pitala: „Zašto ne slaviš svoje praznike?“ Postala sam Turkinja njemačkog porijekla, umjesto obrnuto.
Ali su mi i dalje neke stvari nedostajale, poput svinjske kobasice. Saigračice iz rukometnog kluba bi mi naručivale govedinu bez pitanja. Nisam ništa govorila. Šta bi Njemci mislili o Turkinji koja jede svinjetinu?
Moj otac je jednom rekao: „Njemci su nam poturčili djecu, a ne mi.“
U Njemačkoj postoje dva tipa imigranata: uzorni imigranti i problematični imigranti. Moraš rano da odabereš gdje ćeš se svrstati, pošto je kasnije teško promijeniti stranu. Godinama sam postajala uzorna imigrantkinja. Gotovo Njemica. Onda sam se navikla na svoj turski identitet koji je zapravo počeo da mi se sviđa.
Bilo mi je drago kada sam izvještavala o ovogodišnjim protestima u Turskoj u kojima su Kurdi i Turci zajedno demonstrirali, zahtijevajući pluralizam i demokratiju. Uživala sam da pišem o Turskoj gdje demonstranti plešu tango protiv biber-spreja i bacaju karanfile na vodene topove. Bila sam dirnuta. Osjećala sam njihov gnjev. Ali, prije svega, prvi put u 32 godine bila sam zaista ponosna što mogu da kažem nešto o Turskoj. Ne o ubistvima iz časti. Ne o prebijanjima.
Zamislite da se preselite u Istanbul i da vam kćerka krene u tursku školu. Prvog dana drugovi iz odjeljenja žele da je upoznaju: „Reci mi, jesi li probala seks prije dvanaeste? Koliko si imala abortusa? Zašto vi Njemci pijete toliko piva? Zašto vaši sveštenici siluju dječake? A jesu li stvarno svi njemački političari pedofili? Nadamo se da te roditelji neće izbaciti na ulicu sa 16 godina kako bi mogla da naučiš da se sama snalaziš. A zašto vi stare ostavljate u staračkim domovima? I zašto ubijate Turke samo zato što su Turci? I šta se to, za ime svijeta, dešava kod vas?“
Karanfilima na policiju: Sa protesta u Istanbulu
Diplomata iz školske klupe
Tokom 1990-ih eskalirao je sukob između Turaka i Kurda. Pristalice Radničke partije Kurdistana (PKK) okupirale su sjedište Socijaldemokratske partije (SPD) u Hamburgu. Neonacisti su podmetali požare u kojima su ginuli Turci u Melnu i Solingenu na sjeveru zemlje.
„Zašto nisi prošle subote bila na demonstracijama? Zar se one nisu ticale tvog naroda“, pitala me je drugarica iz odjeljenja. U to vrijeme sam igrala rukomet i imali smo važan turnir tog vikenda. Roditelji su mi bili van grada na jednom rok festivalu. „Ozlem, šta se to događa kod vas?“, pitala me je razredna, misleći na tursko-sirijsku granicu. Za mene je „kod nas“ značilo moje naselje u Hamburgu – tu mi je dom, odatle sam, tu sam doživjela prvi poljubac, tu sam krijući pušila cigarete. To nije nikoga interesovalo. Ja sam sada bila neki ekspert – nešto kao diplomatski predstavnik Turske koji sjedi u mojoj klupi u učionici.
„Ozlem, vi ste oduzeli zemlju Kurdima i to nije u redu“, napisala mi je drugarica Mari u dugačkom pismu. Ja sam rođena 1981. u Hamburgu i nisam nikome ništa oduzela. Učenici iz mog razreda kurdskog porijekla nacrtali su Kurdistan na tabli. Ja nisam znala čak ni gdje se to nalazi. Znala sam dosta o Adolfu Hitleru, ali gotovo ništa o Kemalu Ataturku. O konfliktu u Turskoj nisam znala ništa više nego bilo koje dijete iz Njemačke.
Prevela i prilagodila: Danka Vraneš Redžić
Galerija
Bonus video:
